TKO UBIJE ZMAJA, Leif G.W. Persson

Izdavač: Fokus, 2017.
2. knjiga o Evertu Bäckströmu
[šved. Den som dödar draken]

Policijski inspektor Evert Bäckström nije baš sav svoj.

Rano dolazi na posao, ide pješke, zdravo se hrani, izbjegava alkohol. Malo mu fali da još postane i ljubazan prema kolegama. Nešto tu sasvim sigurno ne štima, jer ovaj Bäckström nije uopće nalik Bäckströmu kakvog svi poznamo i - pa, ne baš volimo, ali svakako volimo o njemu čitati. :)

Novi Bäckströmov slučaj slučaj je umorstva jednog postarijeg alkoholičara, kojeg je, kako se čini, netko isprebijao poklopcem za tavu i za svaki ga slučaj još potom zadavio. Najvjerojatnije neki kolega alkoholičar. Po svemu sudeći, izgleda da će riješiti ovaj slučaj biti čas posla. Ili?

Naravno, stvari nikada nisu onako jednostavne kako na prvi pogled izgledaju, pogotovo u slučajevima kakvima se bavi Bäckström. A Bäckström, svima omiljeni kolega, ubrzo će se vratiti na staro i sa sobom povesti sve svoje poroke. Ponovno na pravom putu, Bäckström istražuje dodijeljeni mu slučaj na način kako on to najbolje radi: tako da prohuja kroz njega poput tornada, ne mareći što će pritom uništiti. A opet, ne može se reći da njegov modus operandi ne funkcionira i ne daje rezultate, jer Bäckströmu nekako uvijek uspije i da iz najzapetljanije situacije izađe kao pobjednik. Ili, ovoga puta, čak heroj.

Netipični protagonist jednog kriminalističkog serijala, Bäckström nas i u ovom romanu vodi kroz vrlo zamršen slučaj, zabavljajući nas pritom svojom naprasitom naravi i, općenito, samom svojom pojavom. Da, on je šovinist, rasist, seksist, lijenčina i alkoholičar koji ponekad voli zaviriti i s one strane zakona, ali na svoj vrlo poseban način, on zna biti i genijalan i ponekad nas zadiviti. Bäckström je anti-heroj koji predstavlja suštu suprotnost uobičajenim detektivima i herojima kriminalističkih serijala. On je nesnosan i ponekad baš posve grozan, ali ipak ti se nekako zavuče pod kožu i navijaš za njega da uspije u tome što radi, baš za inat svima koji bi ga (s pravom) htjeli smijeniti ili mu jednostavno žele neuspjeh.

Sam slučaj umorstva koji Bäckström u ovom romanu istražuje izložen je vrlo detaljno, a sama se radnja odvija dosta sporo, što mi se svidjelo. Bäckström i njegovi kolege prate svaki trag, istražuju svaku mogućnost, ispituju sve moguće sumnjivce povezane sa slučajem, omogućujući nam da pratimo tijek istrage gotovo u realnom vremenu, kao da iz prikrajka promatramo cijelu policijsku proceduru kakva ona stvarno jest.

Autorovo iskustvo kriminologa ovdje još jednom dolazi do izražaja i ovaj roman sjajno nadopunjuje, što cijeli doživljaj čitanja čini vrlo zanimljivim. Sam autor dodijelio si je i malu cameo ulogu u ovom romanu, pa provjerite hoćete li ju tijekom čitanja primijetiti (ili već jeste).

Za razliku od Bäckströmovog prvog slučaja, ovaj je slučaj nešto zamršeniji i isprepliće se s još nekim tekućim istragama s kojima možda ima, a možda i nema neke dublje veze. Puno je toga što se u ovom zamršenom klupku slučajeva mora razmrsiti, ali, srećom, Bäckström u svojoj ruci drži onu pravu nit koju treba povući da bi sve to skupa raspetljao. Naravno, kao što je svakom normalnom čovjeku poznato, razmrsiti slučaj ne može se samo tako, na prazan želudac. A želudac valja potom i nečim pristojnim zaliti. Tek je onda moguće krenuti. Bäckström to vrlo dobro zna. A kada Bäckström jednom krene, nitko ga ne može zaustaviti.

LUDI SVIJET, A.G. Howard

Izdavač: Lumen, 2017.
2. dio serijala Splintered
[eng. Unhinged]

Nakon putovanja kroz Zemlju čuda, na kojem se našla u prvoj knjizi - 'Između dva svijeta', Alyssa je odabrala svoj život proživjeti u ljudskom svijetu. Ipak, koliko god se trudila živjeti svoj 'normalan' život i ne misliti na čudozemne ljepote i lijepe (i uvrnute) čudozemce, Alyssa zovu Zemlje čuda i zovu svoje prave prirode ne može tako lako pobjeći. Pogotovo kada se pojavi zagonetno-prekrasni Morpheus i kaže joj kako stanje u Zemlji čuda nije ni izdaleka popravljeno niti mirno kakvo je Alyssa mislila da će biti nakon njenog odlaska. Nova zla prijete uništiti Zemlju čuda, zla koja samo Alyssa može poraziti, a ako to ne učini, postoji velika šansa da će se opasnosti iz Zemlje čuda preliti i u vanjski svijet i zaprijetiti svemu - i svakome - što i koga Alyssa voli.

Nastavak sjajnog romana 'Između dva svijeta' vodi nas još jednom među uvrnuto zavodljive čudozemne ljepote i u nove opasno uzbudljive čudesne pustolovine.

Originalna priča o Alici u Zemlji čuda Lewisa Carrolla još je jednom poslužila A.G. Howard kao inspiracija za ovo maštovito djelo. Njena interpretacija Carrollove priče - uvrnutija, mračnija i više 'Burtonovska', jako mi se svidjela već u prvoj knjizi, a ni u ovoj me nije prestala oduševljavati. Sjajno je moći zaroniti u čudozemni svijet koji sam upoznala još u osnovnoškolskoj lektiri i dobiti priliku za njegovo ponovno upoznavanje i istraživanje.

Iako se radnja ovog romana većinom odvija u ljudskom svijetu, a ne u Zemlji čuda, ona nije ništa manje čudesna i ništa manje ispunjena različitim čudnovatim događajima i bićima. Alyssa se još jednom našla u vrtlogu opasnih događaja, prisiljena upotrijebiti svoje čudozemne moći i otkriti i svoju drugu stranu, koliko god se toga plašila. Iako je stalno uplašena, Alyssa je svejedno nevjerojatno hrabra i učinit će sve za one koje voli.

Neobična (i neuobičajena) heroina ovog romana u novoj je pustolovini još malo sazrela, postala je odlučnija i manje nesklona svojoj čudozemnoj strani. Ipak, iako tu stranu prihvaća, Alyssa i dalje nimalo ne oklijeva u svom odabiru ljudskog svijeta - i svog ljudskog dečka, Jeba. (Usput, Jeb je u prvom izdanju prve knjige ovog serijala iz nekog razloga bio preveden kao JeD, što sam skužila tek čitajući nastavak. Da ne bi bilo zabune, JeB je njegovo pravo ime (skraćeno od Jebediah)).

Uhvaćena u 'Ludom svijetu', Alyssa je čitavo vrijeme rastrgana 'Između dva svijeta': onog normalnog, kakav priželjkuje, i onog čudozemnog, kakav ju neodoljivo privlači i koji ima sposobnost probuditi u njoj njenu divlju stranu. A dok je rastrgana između dva svijeta, Alyssa je rastrgana i između dva dečka: ljudskog Jeba i čudozemnog Morpheusa. Svaki je od njih dvojice nadopunjuje na svoj vlastiti način i u svakome vidi nešto što joj se sviđa. Koji će na kraju odnijeti pobjedu u nekim je trenucima kristalno jasno, a u nekima se opet taj pogled zamagljuje. Morat ćemo pričekati i vidjeti kako će sve odviti.

Jedina sitnica koja me malo nervirala kod Alysse su njeni tipično tinejdžerski ispadi ljubomore tipa 'moj dečko ima i druge zanimacije u životu osim mene' (koji su tako tipično klišeizirani u skoro svim YA romanima), kao i potreba za karakterizacijom ljubavi kao sudbonosne i vječne iako se radi tek o paru tinejdžera. Također, Jeb je ponekad pretjerano zaštitinički nastrojen, zbog čega mi je i njegov lik s vremena na vrijeme išao na živce. No, sve su to samo sitnice koje nemaju značajnijeg utjecaja na samu priču.

Govoreći o priči, ona je maštovita, uzbudljiva i neprestano ispunjena događajima. Stvari se u njoj odvijaju na najluđe moguće načine i nikada ne znate kamo će priča sljedeće krenuti. A osim novih detalja o Zemlji čuda, ova priča skriva u sebi i još neke tajne Alyssine obitelji, koji će priču dodatno zakomplicirati - i učiniti ju još zanimljivijom no što je bila do sad.

Dvije su godine prošle otkako je objavljen prvi nastavak ovog čudesnog serijala, nadam se da na idući, ipak, nećemo morati čekati baš toliko dugo.

LINDA, ONA KOJU SU UBILI, Leif G.W. Persson

Izdavač: Fokus, 2017.
1. knjiga o policijskom inspektoru Evertu Bäckströmu
[šved. Linda - som i Lindamordet] 

 

 

Prvi roman iz serijala o policijskom inspektoru Evertu Bäckströmu kriminalistički je roman na kakav još nisam naišla. Svi elementi koji i inače čine dobar skandinavski krimić su ovdje, ali većinom zahvaljujući spomenutom policijskom inspektoru, ovaj je roman drugačiji od drugih skandinavskih kriminalističkih književnih ostvarenja.

Evo o čemu se radi:

Mlada policijska kadetkinja Linda ubijena je u svom stanu u Växjöu tijekom jednog od možda najtoplijih švedskih ljeta ikad. Lindin slučaj nekako zapadne inspektora Bäckströma, koji nije baš presretan što ga je zapao, ali odluči iz novonastale situacije izvući najbolje (za sebe). Uz podršku dodijeljenog mu tima, Bäckström se polako probija kroz slučaj Lindina umorstva koji (barem u početku) oskudijeva ikakvim tragovima, pri tome pazeći da dodijeljeni mu novac za financiranje istrage troši baš na prave stvari (prave za Bäckströma, dakako).

Radnja ovog romana odvija se postupno, sporije no što smo navikli kod kriminalističkih romana. Nekome možda ovakva brzina odvijanja radnje neće baš odgovarati, ali za mene je ona bila dodatni plus. Kriminolog po struci, Persson je u ovaj roman unio sva svoja iskustva i znanja vezana uz istraživanje jednog kriminalističkog slučaja i to se jako dobro vidi tijekom čitanja. Zahvaljujući Perssonu, dobili smo uvid u to kako teče stvaran proces policijske istrage, kako se svaki potencijalni trag otkriva postupno i uz puno uloženog truda (ponekad i uzaludnog, koji završi u slijepoj ulici) da bi do njegovog otkrića došlo.

Govoreći o uloženom trudu i naporima da se slučaj umorstva zaključi i otkrije počinitelj, Bäckström, kao glavni lik ovog serijala, uopće nije onaj koji se tu trudi najviše. Baš suprotno. Dok Bäckströmov tim poslušno izvršava zadatke, preuzima inicijativu i općenito se trudi doći do rezultata, sam Bäckström svoje vrijeme radije troši na obilne obroke, ismijavanje kolega i brigu za to da se uvijek nađe nešto hladno za popiti.

Bäckström je vrlo neobičan izbor za glavnog lika jednog kriminalističkog serijala. Za razliku od uobičajenih detektiva kakve susrećemo u ovom žanru - genijalne, nerijetko požrtvovne, hrabre i odlučne ljude spremne da daju sve od sebe kako bi riješili slučaj - Bäckström je nešto sasvim drugo. On je primjer lijenog šefa koji pušta svoje zaposlenike da odrade sav posao, nakon čega se besramno kiti njihovim perjem i preuzima njihove zasluge. Bäckström, doduše, i jest šef, i kao takav nije baš posve loš, ali ne može se reći da je u rješavanju slučaja Lindinog umorstva imao ikakav značajan doprinos.

Također, Bäckström nije tip lika kojeg ćete zavoljeti. On je lijen, bahat, često nepristojan, snishodljivo gleda na sve oko sebe i u sebi za svakoga koga sretne ima za reći nešto pogrdno. K tome, on je šovinist, seksist, pa i rasist, iako svoje neprimjerene komentare usmjerene prema ženama i strancima zna zadržati u sebi. To, ipak, ne umanjuje činjenicu da kolegice često promatra samo kao par sisa, a poštovanja nema spram nikoga osim samoga sebe. Bäckström je doista grozan lik, ali čak i s njim kao glavnim protagonistom, ovaj serijal nije uopće grozan. Ni najmanje.

Prave zvijezde ovdje prezentiranog kriminalističkog slučaja zapravo su članovi Bäckströmovog tima. Oni su ti koji pronalaze tragove, hvataju sumnjivce, te, u konačnici, rješavaju slučaj. S Bäckströmom na čelu, s njime kao šefom, te uz način na koji je ova priča ispričana, ona djeluje vrlo realistično, te je lako moguće da upravo ovako izgledaju dani pravih policijskih istražitelja: uvijek zaposleno, uvijek istražujući i ganjajući tragove (često i uzalud), dok sve zasluge za ono što se otkrije preuzme netko drugi - neki 'šef'.

Što se tiče samog slučaja, on je zanimljiv i vrlo zagonetan, te je u većem dijelu romana teško uočiti kako bi sve moglo na kraju ispasti. Slučaj je, također, iznesen vrlo detaljno, s istragom koja se odvija korak po korak, prateći svaki trag, istražujući svaku mogućnost. Bäckström je možda grozan lik, ali njegova pojava doprinosi nekoj pomalo satiričnoj atmosferi romana, koja je u nekim trenucima čak zabavna (onako, pomalo crnohumorno zabavna).

Ukoliko tražite malo drugačiji krimić, pravu policijsku proceduralnu priču, s malo neuobičajenijim likovima, ne tražite dalje. Tu je.

BECKOMBERGA - ODA MOJOJ OBITELJI, Sara Stridsberg

Izdavač: Naklada Ljevak, 2017.
[šved. Beckomberga - Ode till min familj]

'Beckomberga', roman nagrađen Nagradom Europske unije za književnost, zanimljiv je prikaz odrastanja jedne djevojčice unutar zidova švedske psihijatrijske bolnice Beckomberga.

Sada već odrasla, Jackie nas vodi na putovanje svojim sjećanjima u kojima glavnu ulogu igra njen otac, Jim, koji je nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva završio u Beckombergi. Jackie oca često posjećuje i, baš kao i on, u Beckombergi ne vidi zatvor, već utočište. Sprijateljuje se s pacijentima i osobljem bolnice i ondje provodi gotovo svo slobodno vrijeme, promatrajući kako se granica između onoga što svijet smatra normalnim i onoga što svijet smatra ludim vječno mijenja, slabi, a ponekad i posve nestaje.

Tema kojom se roman bavi - institucionalizacija i psihičke bolesti općenito - nije jedna od tema o kojima se u društvu rado raspravlja. Institucionalizacija kao pojam predstavlja nam često nešto zastrašujuće, nešto što je, u slučajevima kada u obitelji ili među prijateljima imamo nekoga tko se bori s psihičkim bolestima, zadnja mogućnost koja nam preostaje, zadnja slamka spasa za kojom ćemo i tada vrlo nerado posegnuti. Psihijatrijske institucije često nas straše, dok, s druge strane, u njima vidimo mjesto - utočište - na koje ćemo odvesti nekoga kome sami ne možemo ili ne znamo kako pomoći. Sara Stridsberg taj je paradoks našeg odnosa prema psihijatrijskim ustanovama sjajno opisala:

"Lako je idealizirati ustanovu kao savršeno mjesto koje će činiti sve ono što se mi ljudi nemamo snage natjerati da činimo jedni za druge. Istovremeno je zastrašujuće jer predstavlja ono nesavršeno u nama: neuspjeh, slabost, samoću."

Ne znam koji je točno razlog iz kojeg nam i sam pogled na psihijatrijske ustanove izaziva neki neodređeni osjećaj straha. Možda se zapravo bojimo toga da i sami ne obolimo od neke psihičke bolesti pa budemo primorani stupiti unutar zidova te ustanove, jer se bojimo da iz nje onda više nikada nećemo izaći. Pretpostavljam da nam je teško pojmiti da postoji još jedan izlaz iz bolnice, osim smrti - ozdraviti. Stridsberg je i taj osjećaj sjajno uspjela uhvatiti u jednom razgovoru između Jackie i njenog oca:

"'Kad ljudima kažem da si bio u Beckombergi, svi uvijek misle da si mrtav.', kažem.
'Zašto to misle?'
'Valjda Beckomberga ljudima znači upravo to, kao i sve stare psihijatrijske bolnice - mjesto izvan svijeta iz kojega čovjek nikada ne izađe živ.'"

Unatoč temi koja možda zvuči zastrašujuće, ovaj roman nije nimalo zastrašujuć, upravo suprotno. On predstavlja putovanje niz stazu sjećanja i uspomena, većinom dragih. Ozračje romana pomalo je melankolično, ispunjeno sjetom i nekom neodređenom čežnjom za drugim vremenima, ali je i nekako ugodno, te stvara lijep osjećaj tijekom čitanja.

Inače, psihijatrijska bolnica Beckomberga stvarno je mjesto. Otvorena je 1932. godine u Brommi blizu Stockholma i sredinom 20. stoljeća bila je jedna od najvećih psihijatrijskih bolnica u Europi. Autorica se u ovom romanu u nekoliko navrata osvrće i na povijest bolnice, dajući nam uvid u to kako su bolnicu doživljavali - neki kao nepoželjno mjesto straha, a neki kao utočište i mjesto kojega se prisjete sa sjetom.

Strah - ne samo od psihijatrijske bolnice - također je tema o kojoj ovaj roman progovara. Jackie strah prati kroz sva njena sjećanja: strah od gubitka slobode i strah da postoji nešto u njoj zbog čega će završiti kao njen otac - ne zatvorena u bolnici, nego zatvorena među strahovima svog uma. No, umjesto da joj i sama bolnica ulijeva strah, Jackie na nju gleda kao na mjesto na koje može od svih svojih strahova pobjeći. Jackien otac Jim o bolnici jednako razmišlja, dok je izvan nje neprestano depresivan i neprestano razmišlja o samoubojstvu. Depresija je nešto što je također vrlo dobro oslikano u ovom romanu: bolest kojoj je teško naći uzrok, ali koju karakterizira činjenica da je osoba koja od nje pati duboko nesretna, baš kao Jim.

Podnaslov ovog romana - 'Oda mojoj obitelji' - ovdje stoji s dobrim razlogom. Dok čitate o Jackienim sjećanjima, ne možete se oteti dojmu da su ta sjećanja pomalo autobiografska. Nekim dijelom ona to vjerojatno i jesu, budući da je autorica roman posvetila svojoj obitelji, iz koje je netko također proveo neko vrijeme u Beckombergi.

Zanimljivo je bilo čitati o jednoj psihijatrijskoj ustanovi, različitim individuama koje su ondje našle svoj mir i različitim načinima na koji svatko od njih tu bolnicu doživljava. Posebno je zanimljivo bilo vidjeti kako je jedan ne baš omiljen tip ustanove ovdje oslikan posve različito od onog uvriježenog mišljenja kakvo ljudi o takvom mjestu obično stvore. Zanimljivo se bilo i s Jackie prošetati niz njenu aleju sjećanja, upoznati ljude i mjesto koji su joj obilježili djetinjstvo, kao i vidjeti iz prve ruke kako depresija i različiti drugi psihički problemi utječu na osobe koje su se s tim problemima prisiljene nositi.

Nakon čitanja ove knjige, možda nam pogled na neku staru, davno zatvorenu psihijatrijsku ustanovu ili sam pojam te ustanove više ne izazovu osjećaj straha, već interesa: o ljudima koji su kroz nju prošli, sudbinama kojima je svjedočila i o životima koji su unutar i oko njenih zidova proživljeni.

TAJNI PORTAL, Bobbie Peers

Izdavač: Naklada Ljevak, 2017.

2. knjiga o Willu Wentonu

[norv. Kryptalportalen]

Otkako je riješio 'Nemoguće', supertešku šifru koju ni najgenijalniji svjetski umovi prije njega nisu uspjeli riješiti, mladi je William Wenton postao svjetski poznata ličnost.

Na početku svoje druge pustolovine, Will se ponovno nalazi ispred jedne nemoguće šifre. No, umjesto da ponovi uspjeh rješavanja 'Nemogućeg', Will se u trenutku u kojem krene rješavati novu šifru potpuno zamrzne: prožme ga neki neugodan osjećaj hladnoće koji blokira sva njegova osjetila i njegovu sposobnost razbijanja kodova. Ne znajući što mu se događa, Will će se vratiti na Institut kako bi to doznao. No, Institut se uvelike promijenio otkad je Will posljednji put bio ondje i od mjesta učenja i druženja s prijateljima postao je pomalo zastrašujuće, pa čak i opasno mjesto. Ima li to veze s činjenicom da Institut još čuva zamrznutog kradljivca luridija ili postoji neka nova opasnost? Will nije siguran, ali svakako namjerava doznati.

Nastavak priče o genijalnom razbijaču kodova Willu Wentonu maštovit je i uzbudljiv baš kao i njegov prethodnik - 'Kradljivac luridija'. Ponovno smo se našli u tajanstvenom svijetu Instituta, okruženi robotima, šiframa, tajnim portalima i opasnim zlikovcima.

Priča je u ovom dijelu skrenula u malo mračnije i opasnije vode, što se odmah vidi po samom Institutu, koji se iz vedrog i poučnog mjesta pretvorio u nešto nalik zatvoru, u kojem se pozorno prati svaki korak svakoga tko se trenutno nalazi na Institutu. U takvom okruženju, Will će se još jednom morati boriti s tajnama, otkrivati šifre, te pronalaziti skrivene prolaze i portale. U pomoć će mu, kao i uvijek, priskočiti njegov vjerni djed, kao i njegovi prijatelji. Ipak, neka savezništva i neki ljudi za koje je mislio da su na njegovoj strani tu će stranu iznenada promijeniti, a neki će se novi junaci jednako iznenadno otkriti.

Willova priča puna je napetosti i vrvi događajima, koji se nižu jedan za drugim, onemogućujući vam da napravite pauzu tijekom čitanja. Radnja se odvija brzo, puno je obrata, novih otkrića i pravih neizvjesnosti koje vam neće dati mira dok ne saznate kako se sve odvilo. Ovakvim tempom, priča i prebrzo dođe svome kraju, na kojem se, pak, nalazi još nekoliko iznenađenja, koja će se pobrinuti da vaše zanimanje za ovu priču ostane vrlo živo sve do izlaska sljedećeg nastavka (za koji se nadam da će doći brzo :)).

Ovaj roman prava je pustolovna avantura, u kojoj će sasvim sigurno uživati mnogi ljubitelji fantastičnih priča, bili oni djeca ili odrasli. Ukoliko niste još pročitali 'Kradljivca luridija', predlažem da se prvo njime pozabavite, kako biste se nesmetano mogli baciti na ovaj nastavak. Uživajte!