nedjelja, 6. kolovoza 2017.

TRINAEST RAZLOGA, Jay Asher

Izdavač: Algoritam, 2013.
[eng. Thirteen reasons why] 


Srednjoškolac Clay Jensen jednog dana nakon škole u svoj posjed dobije neobičan paket. U njemu pronađe 7 audiokazeta na kojima, preslušavajući ih, čuje glas Hannah Baker, djevojke iz njegove škole koja se nedavno ubila. Na kazetama, Hannah objašnjava pravila koja svaka osoba koja presluša kazete mora slijediti - ili će ono što je na kazetama postati javno. Pri tome, osobe koje će preslušavati kazete nisu odabrane nasumce, već je svaka od njih Hanni dala razlog za samoubojstvo, a svaki od ukupno trinaest razloga na kazetama je detaljno objašnjen.

Clay isprva ne shvaća zašto je baš on dobio kazete, budući da Hannu nije baš dobro poznavao, iako mu se oduvijek sviđala. Možda zbog znatiželje ili možda zbog toga što mu nedostaje, Clay odluči poslušati što Hannah ima za reći. Svaku kazetu sve je teže slušati i sa svakom kazetom Clay je sve bliže trenutku u kojem će se suočiti sa strašnom činjenicom da je možda ipak i on odigrao ulogu u Hanninom životu koja ju je usmjerila tamo kamo ju je usmjerila. A što je taj trenutak bliže, neki neodređeni osjećaj krivnje koji ga sve vrijeme dok sluša kazete tišti, sve je veći...

Ova je knjiga, baš kao i Netflixova serija prema njoj snimljena, podigla puno prašine. Mnogi zabrinuti roditelji, nastavnici i psiholozi htjeli su zabraniti seriju (a i, pretpostavljam, knjigu), navodeći kako ona veliča samoubojstvo i kako je opasna za klince koji možda prolaze kroz iste ili slične stvari kao glavna protagonistica serije (i knjige), Hannah.

Mislim da su potpuno promašili bit i knjige i serije.

Zašto? Hannah je to sjajno istaknula parafrazirajući riječi gospođe Bradley, Hannine nastavnice:

"S obzirom na to da smo maloljetnici, rekla je, sve dok se samoubojstvo ne dogodi na javnom mjestu, pred svjedocima, vjerojatno neće doći u vijesti. A nema tih roditelja koji bi htjeli da drugi saznaju kako je njihovo dijete, dijete koje su odgojili, samo sebi oduzelo život. Stoga se ljude često ostavi u uvjerenju da se radilo o nesretnom slučaju. Negativna strana toga je da nitko ne zna što se uistinu događa s ljudima u njihovoj zajednici."

Zar zaista mislimo da će pometanje stvari pod tepih i sklanjanje svega što govori o potencijalno opasnim temama od očiju onih na koje se te teme odnose pomoći cijeloj situaciji? Ako o samoubojstvu ne govorimo, mislimo li da ga nitko više neće počiniti? Upravo suprotno.

Ova knjiga ne veliča samoubojstvo, ona podiže svijest o razlozima koji ljude, a naročito tinejdžere, mogu navesti na takav čin. Ona progovara o svim onim stvarima, svim vidljivim znakovima glede neke osobe koja razmišlja o samoubojstvu, koji vrište na uzbunu, a koje svi mi ostali svjesno zanemarujemo i pravimo se da ih ne primjećujemo.

Hanninih trinaest razloga možda će vam se činiti banalnima, čak glupima. Vjerojatno ćete pomisliti, 'Hej, zbog toga si se odlučila ubiti?' Ali, dok to mislimo, zaboravljamo i jednu vrlo važnu činjenicu vezanu uz Hannu: tu da je ona tinejdžerica. A tinejdžeri su posebno osjetljivi na to kako se uklapaju u svoju okolinu i to kako ih vršnjaci doživljavaju. Pubertet, hormoni, povodljivost, potreba da se uklopiš, da budeš dio ekipe. Tinejdžeri su, također, često i vrlo zli jedni prema drugima: konstantna ogovaranja, podbadanja, pa čak i ozbiljnije stvari poput bullyinga i vrijeđanja - sve je to dio tinejdžerskog svijeta. Naposlijetku, nismo li svi bili u tim godinama? Godinama kad činjenica da te simpatija više ne primjećuje ili svađa s najboljim prijateljem ili prijateljicom može srušiti cijeli tvoj svijet. Većina nas uspije doći k sebi nakon toga i nastaviti dalje. Ali nekima to ne uspije.

Zato je ova knjiga bitna. Bitna je jer nam govori da gledamo oko sebe, da primijetimo znakove koji nam govore da s nekim nešto nije u redu i, najvažnije od svega, da REAGIRAMO. Ponekad je dovoljno samo malo potpore, malo lijepih riječi podrške da nekoga tko je na rubu usmjerimo dalje od tog ruba. Ali moramo biti spremni, i voljni, istupiti i pružiti ruku onome kome je potrebna, prije no što bude prekasno.

Još je jedna bitna stvar koju ova knjiga naglašava, a to je da nikada ne znamo koliko smo nekome bitni i koliko na nečiji život možemo utjecati. Baš kao što Clay nije znao koliko je bio bitan dio Hanninog života sve dok to nije otkrio na audio snimkama.

"Valjda u tome i jest smisao svega toga. Nitko ne može biti siguran u to koliko utječe na živote drugih ljudi. Vrlo često nemamo blagog pojma. No ipak ustrajno nastavljamo."

Ova će vas knjiga natjerati da se zapitate postoji li netko poput Hanne negdje u vašoj okolini, a da to niste primijetili. Možda ga/ju zbog ove knjige primijetite, možda mu/joj baš zbog nje spasite život, a da to ni ne znate. Ova knjiga nije opasna. Opasnije je praviti se da problemi koje ona iznosi ne postoje.

nedjelja, 30. srpnja 2017.

KRUNA PONOĆI, Sarah J. Maas

Izdavač: Fokus, 2017.
2. knjiga serijala 'Prijestolje od stakla'
[eng: Throne of Glass: Crown of Midnight]


Nakon 'Prijestolja od stakla', u kojem se izborila za ulogu kraljevog borca, u 'Kruni ponoći' nemilosrdna Adarlanova Ubojica Celaena Sardothien nastavlja svoj put radeći za kralja kojeg prezire, ne bi li se dokopala slobode koju zaslužuje.

Kralj Adarlana svojoj Ubojici zadaje jedan po jedan zadatak - jedno po jedno ime napisano na komadu papira - koje Ubojica mora eliminirati. Iako se pokorava njegovim naredbama, Celaena to i dalje ne čini ni iz kakve odanosti prema kralju ili kruni, već kako bi krvavo zaradila svoju slobodu. Za svako ime koje dobije, kralj tvrdi da se radi o izdajicama ili pobunjenicima protiv kralja, ali Celaena nije baš sigurna u to - pogotovo kad na papiru iskrsne ime nekoga koga poznaje.

Tragajući za odgovorima, Celaena je sve nesigurnija u to kome vjerovati i što učiniti da bi do tih odgovora i došla. U svijetu kojim vlada nemilosrdan tiranin, svaki korak je korak po rubu, prijatelji svakog trena mogu postati neprijatelji, a svaki pogrešan korak vodi ravno u smrt. A tu je, dakako, još i drevna magija i legendarna kraljica koja je Celaeni namijenila sudbonosnu ulogu o kojoj ovisi budućnost čitavog kraljevstva. Okružena tajnama sa svih strana, Celaena mora pažljivo odabrati svoj put. A koji god put odabrala, jedno je sigurno: na njemu, bez sumnje, leže brojne opasnosti - i još više tajni koje treba otkriti.

Nastavak 'Prijestolja od stakla' potpuno me zaokupio, posve obuzeo i totalno oduševio! Celaena je u ovom romanu, baš kao i sama priča, sazrela i formirala se u kompletan, fascinantan lik koji se vrlo brzo svrstao uz bok svim najdražim mi književnim likovima ikad. Nema više one maske razmažene goropadnice pod kojom se skrivala u prvom romanu - ovdje Celaenu imamo priliku upoznati u svom njenom sjaju, kao jednu od predstavnica generacije snažnih ženskih likova koji inspiriraju i oduševljavaju čitatelje bez obzira na njihov spol, dob i čitalačke preferencije.

Sama je priča i dalje nevjerojatno maštovita, originalna, uzbudljiva i zanimljiva, ali je i puno intenzivnija, intrigantnija i napetija no što je bila dosad. Mistika i magija koje su se tek povremeno pojavljivale u prvoj knjizi, ovdje su dobile značajniju ulogu, prožimajući čitavu priču i dajući joj novu, dodatnu notu zanimljivosti i slojevitosti. Radnja je također puno brža i dinamičnija, neprestano se pojavljuju neki novi zapleti, nove zavrzlame i iznenadni obrati zbog kojih sam često doslovce čupala kosu i grizla nokte, mahnito okrećući stranice da doznam what happens next.

Celaena nije jedina koja je sazrela kao lik u ovoj knjizi. Chaol Westfall, kapetan straže, ovdje je dobio puno značajniju ulogu i iskristalizirao se kao Celaenin najbliži prijatelj (a možda i nešto više od toga. #chaolena forever!) Kao i Celaena, i Chaol ima isti problem odlučiti kome je zapravo odan, ponekad u tolikoj mjeri da sam sebi u biti podmeće nogu. Pitanja časti i odanosti pitanja su koja ga i muče i određuju, a odgovore na njih ni sam još nije shvatio. Kraljević Dorian, pak, je konačno napustio ulogu bezbrižnog mladića koji je vječno u potrazi za novim oblicima zabave i ušao u ulogu prijestolonasljednika koji shvaća i propituje svoje odgovornosti budućeg kralja Adarlana, te koji otkriva da njegovim venama ne teče samo plava krv, već i nešto drugo.

Slika kraljevstva i čitavog Celaeninog svijeta u ovom romanu se znatno širi, a dobivamo i malo širi uvid u tiransku vadavinu kralja Adarlana i uvjete koji vladaju u njegovom kraljevstvu. Uz povremene slike iz Celaenine prošlosti i izlete van Riftholda i staklenog dvorca, ova priča poprima neku posve novu dimenziju, nove slojeve i nove fantastične sastojke na koje čitanjem nailazimo.

Ovaj roman nije samo fantastičan, napet i ludo zanimljiv. On je i romantičan, i pun akcije, i zagonetan, i zabavan, i dramatičan. Puno je zreliji, intrigantniji i još uzbudljiviji od prvog. Naravno, imajući na umu da je prvi roman Sarah J. Maas napisala sa tek šesnaest godina, vidljivi rast i sazrijevanje njene priče i likova u drugom romanu bili su i za očekivati. Što nam tek donose idući? Jedva čekam da saznam!

nedjelja, 23. srpnja 2017.

REVOLVERAŠ, Stephen King

Izdavač: Lumen, 2017.
1. knjiga serijala 'Kula tmine'
[eng. The Dark Tower: The Gunslinger] 


Mislim da ne postoji knjiga koja me tako potpuno zaintrigirala i uvukla u sebe, a istovremeno i tako potpuno isfrustrirala dok sam je čitala, kao što je to 'Revolveraš'.

Početak Kingovog epskog serijala 'Kula tmine' nije kao niti jedna njegova knjiga koju ste možda pročitali. 'Kralj horora' i u drugim je svojim djelima znao zaći na područje fantastike, mistike i raznih drugih žanrova, ali svijet koji je stvorio u ovom serijalu nije nalik ni na što što je prije ili poslije njega napisao. Originalan i intrigantan svijet u koji ulazimo 'Revolverašem' nešto je posve posebno, ne samo kod Kinga, već i u žanru fantastike općenito.

Priča prati Rolanda, posljednjeg Revolveraša, u njegovoj potjeri za misterioznim Čovjekom u crnom i putu prema tajanstvenoj Kuli Tmine. Kroz zaboravljeni gradić pun što čudnih, što očajnih ljudi, preko surove pustinje, planinskog lanca i mračnih tunela, Roland se malo-pomalo približava svojem plijenu. Usput on susreće razne misteriozne likove, pronalazi suputnika u obliku jednog dječaka, bori se protiv sablasti, prisjeća prošlosti i svladava jednu prepreku za drugom, ustrajan da dođe do cilja. Što se na tom cilju nalazi - kraj ili tek početak Rolandovog puta, a možda i njegova sudbina ili nešto posve drugo - Roland ni sam ne zna, ali će saznati kad onamo stigne.

Rolandova priča (odnosno početak Rolandove priče) fantastična je avantura koja postavlja puno više pitanja no što daje odgovora. To je taj frustrirajući faktor koji se pronosi kroz čitav roman: gomila upitnika koji vam, jedan za drugim, iskaču u glavi dok čitate, za koje se nadate da ćete negdje na idućim stranicama pronaći odgovor, ali ono što pronalazite samo je još više pitanja. Nedovoljno je informacija i o Rolandu i o čitavom svijetu u kojem se on nalazi da bismo ga uopće mogli pojmiti; saznajemo tek dijeliće čitave priče ispričane kroz Rolandove izlete u prošlost i povremene asocijacije na ljude i događaje o kojima još ne znamo ništa - ali i više smo no željni nešto otkriti.

Fascinantna je stvar ta da, unatoč svim tim pitanjima koja se roje bez kraja i konca, ova priča izaziva ovisnost. Ona sadrži 'ono nešto' što pronalazimo samo u onim najboljim serijalima, onima koje luđački pratimo i za koje postajemo emotivno vezani u tolikoj mjeri da svaku kritiku serijala koju nam uputi netko od prijatelja ili poznanika shvatimo kao smrtnu uvredu. (Znate o kakvim serijalima pričam, zar ne? Znam da znate. ;))

Svijet koji ovdje upoznajemo nije nalik na ni jedan drugi kojim smo u svijetu knjiga kročili. On je poput Zemlje čudesa - kada bi se ta Zemlja nalazila negdje na Divljem zapadu. King je ideju za ovaj serijal dobio još kao devetnaestogodišnjak, inspiriran Tolkienom, ali je čekao na pravo vrijeme da ga napiše. To je vrijeme došlo nakon što je pogledao seriju špageti vesterna Sergija Leonea, a utjecaj i Leonea i Tolkiena u serijalu je jasno vidljiv. Svoju je inspiraciju King pretočio u nešto što bismo najbolje mogli opisati kao post-apokaliptični fantastični vestern; Međuzemlje ispunjeno nekim drugačijim čarobnjacima i junacima.

Stil pisanja je fantastičan, čak rekla bih na tragu najboljih, poput Zelaznya ili Gaimana, što svakako doprinosi užitku čitanja. Vodeći nas svojim maštovito osmišljenim i često čudnovatim krajolikom, King je putem porazbacao mnogo pomalo neobično odabranih tragova modernog svijeta - poput pjesme Beatlesa 'Hey Jude' ili 'The rain in Spain' iz filma 'My fair lady'. Nekako je zabavno zamišljati svijet u kojem ljudi nikad nisu čuli za automobile ili vlakove ili struju ili vodovod, ali pjevaju popularne hitove iz 60-ih.

Ovaj je roman zapravo tek uvod, tek prolog, u sam serijal. I sam King u uvodu ovom romanu kaže da s njim treba biti strpljiv, jer stvari će postati jasnije u idućim knjigama. Čitajući druge komentare na ovaj roman, vidjela sam da većina ljudi upravo to govori: da su isprva bili zbunjeni 'Revolverašem', ali da su ga tek nakon čitanja ostatka serijala počeli iznimno cijeniti (i vraćati mu se, s vremena na vrijeme). Ovo je jedan od onih serijala koje treba pročitati čitave, serijal s kojim treba biti strpljiv i od kojeg ne smijemo odustati. Možda je prva knjiga malo zbunjujuća, možda postavlja previše pitanja, ali ako od nje prerano odustanemo, propuštamo priliku upoznati čitav književni dragulj koji se skriva u ostatku serijala, a koji ne bi bio potpun bez njegovog prvog dijela. Ja ga svakako planiram otkriti :).

Lumenovo revidirano izdanje 'Revolveraša' stiglo je u pravi tren, s obzirom da nam u kina uskoro stiže film snimljen prema ovom serijalu. Ulogu Rolanda u filmu glumi Idris Elba, za kojeg sam mislila da je baš dobar izbor - prije no što sam pročitala ovu knjigu. Sad si nekako ne mogu iz glave izbaciti sliku Clinta Eastwooda kao Revolveraša. 'Prljavi Harry' bio bi savršen za ovu ulogu.

Do you feel ready to read this book? Well, do ya, punk?

 

srijeda, 5. srpnja 2017.

KNJIGA OGLEDALA, E.O. Chirovici

Izdavač: Fokus, 2017.
[eng. The book of mirrors]


Knjiga ogledala prva je knjiga na engleskom popularnog rumunjskog autora kriminalističkih trilera Eugena Ovidiua Chirovicia. Radi se o intrigantnom psihološkom trileru i zagonetnoj priči unutar priče.

Priča počinje u trenutku u kojem književni agent Peter Katz u ruke dobije rukopis Richarda Flynna, rukopis koji se odnosi na događaje koji okružuju zagonetan slučaj smrti renomiranog profesora psihologije Jospeha Wiedera, čije ubojstvo nikada nije riješeno. Katz sa zanimanjem pročita rukopis, koji je samo dio knjige koju je Flynn navodno napisao, te, kako je u nemogućnosti doći do ostatka rukopisa, odluči angažirati prijatelja da istraži istinitost onoga što Flynn navodi u rukopisu i da otkrije što se dalje dogodilo. Naizgled jednostavan zadatak ispostavit će se da je u biti klupko zavrzlame iz kojeg svaki povučeni konac priča neku posve drugačiju verziju događaja, a koja je od njih ona prava tek treba otkriti.

Ova je priča misterij pun zagonetki u kojem svaki put kojim krenemo predstavlja neku drugu moguću verziju stvarnih događaja, ovisno o tome od koga saznajemo detalje o tim događajima. Sam naslov knjige savršeno ju predstavlja: ući u ovu priču je kao da uđeš u neku od onih soba s ogledalima koje se mogu naći u zabavnim parkovima, u kojima jedna osoba (ili, u ovom slučaju, jedan događaj) u svakom ogledalu izgleda potpuno drugačije.

Priču nam pričaju trojica likova, koji se međusobno nadovezuju i nadopunjuju onu osnovnu priču, koja čini temelj ove knjige, a to je priča Richarda Flynna. Flynn u svojoj priči iznosi događaje vezane uz slučaj Wiederovog ubojstva, okolnosti njegova prijateljstva s Wiederom i s misterioznom Laurom, svojevrsnom femme fatale o kojoj različiti ljudi imaju različita mišljenja, a nitko zapravo ne zna tko je ona zaista, kakva je osoba.

Glavna tema kojom se ovaj roman bavi je nestalnost, odnosno nepouzdanost ljudskog sjećanja. Svatko od nas ima tendenciju da, slušajući o određenim događajima i iskustvima drugih ljudi vezanih uz taj događaj, bez obzira na vlastito prisustvo u događaju, izmijeni vlastita sjećanja u skladu sa sjećanjima drugih. To radimo nesvjesno i neprestano. Možda se možete i sami sjetiti nekog takvog slučaja, nekog događaja iz djetinjstva o kojem ste često slušali pa ste, s vremenom, i sami izmijenili svoje sjećanje na taj događaj. 

Zanimljivo je bilo vidjeti u kojoj mjeri se razlikuju sjećanja različitih ljudi na isti događaj (večer uoči ubojstva profesora Wiedera), kojem su svi oni neposredno prisustvovali, ali su ga posve različito doživjeli. Wiederov slučaj zagonetan je sam po sebi, još više kada ga se istražuje s vremenskim odmakom od par desetljeća kasnije. Možete li tijekom čitanja pogoditi što se doista dogodilo? Možda, ali imajte na umu da stvari nikad nisu baš onakve kakvima se čine isprva i stalno na površinu isplivavaju neke nove činjenice, a radnja se sa svakom od njih preokreće i sumnja pada na nekog drugog.

Zanimljiv je koncept ovog psihološkog romana, a slučaj koji istražuje intrigantan. Sama knjiga je relativno kratka i jednostavno pisana, u smislu da su sve teme iz psihologije i s tim povezane ideje objašnjene na svakome razumljiv način. S obzirom da je ovo tek prvi roman ovog rumunjskog autora na engleskom (a sada i hrvatskom), bit će zanimljivo otkriti što se još skriva u njegovom peru.

utorak, 4. srpnja 2017.

PREOSTALI, Tom Perrotta

Izdavač: Algoritam, 2017.
[eng. The Leftovers]


Zamislite da 2% svjetskog stanovništva odjednom netragom nestane. Samo tako, iznenada. U jednom trenutku sjedite s vašom obitelji za večerom, a već u sljedećem potpuno ste sami za stolom, okruženi samo praznim stolcima. Samo tako - puf! - i svi su nestali. 2% vam se možda ne čini kao neki značajan postotak, ali ako uzmemo u obzir da je trenutna populacija našeg planeta negdje blizu 7 i pol milijardi, 2% od toga iznosi čak 150 milijuna ljudi - što je praktički cjelokupno stanovništvo Rusije.

Ovom idejom iznenadnog nestanka (ili, kako ga on naziva - Iznenadni odlazak ili Uzeće) bavi se Perrotta u ovom romanu. Ali on ne istražuje, kako biste možda na prvu pomislili, kamo su svi ti ljudi otišli i što im se zapravo dogodilo, već se bavi onima - kao što nam i sam naslov govori - preostalima.

Priča prati stanovnike grada Mapletona, a u centru zbivanja nalaze se članovi obitelji Garvey: Kevin, Laurie, Tom i Jill. Kevin, gradonačelnik, pokušava nastaviti sa koliko-toliko normalnim životom, unatoč tome što ga je njegova žena, Laurie, napustila kako bi se pridružila sekti koja sebe naziva Ostavljeni krivci i što je njegov sin, Tom, odustao od faksa kako bi se pridružio vjerskim fanaticima, sljedbenicima samoimenovanog novog proroka Svetog Waynea. Jedina koja je još ostala uz Kevina je njegova kći Jill, iako se i ona iz odlikašice promijenila u buntovnu partijanericu. Kako su u nemogućnosti da učine nešto po pitanju Iznenadnog odlaska, ili da ga nekako barem shvate i objasne, svatko se s tim događajem pokušava nositi kako zna i umije.

Sam Iznenadni odlazak ljudi koji su preostali su shvatili kao nešto apokaliptično, nekakav početak kraja svijeta - iz kojeg su oni bili izostavljeni. Događaj je, naravno, odmah dobio i vjerske konotacije, shvaćen kao nekakav konačni odabir Stvoritelja tj. božanstva svake religije da k sebi pozove samo one odabrane, a ostale izostavi. Pri tome, stvar koja je najviše naljutila one koji su preostali je bila ta što se oni koji su odabrani u biti nimalo ne razlikuju od svih njih koji nisu - nisu odabrani samo savršeni, beskrajno dobri i bezgrešni, već ljudi koji su jednako puni mana i jednako grešni kao i bilo tko tko nije odabran. Ta je činjenica potakla bijes među ljudima - kod nekih više, kod nekih manje - zbog kojeg su postali ogorčeni i zbog kojeg su neki - poput Matta Jamisona - odlučili život posvetiti otkrivanju prljavih detalja iz života ljudi koji su Otišli, ne bi li ih time prikazao kao nedostojne samog odabira, kao ljude koji su, valjda, greškom bili odabrani i koji to ne zaslužuju.

U početku sam očekivala da će mi ovaj roman dati bar neku naznaku o tome što se dogodilo s ljudima koji su nestali, ali ovaj roman nije o tome - i upravo je u tome njegova čar. Perrotta se ne bavi nestalima, niti čak nagađa o mogućem scenariju koji ih je zadesio - to ostavlja čitatelju i njegovoj mašti. Ono čime se Perrotta bavi su ljudi koji su preostali, njihovo ogorčenje i bijes na činjenicu da su preostali, njihove pokušaje da nastave dalje sa svojim životima i da se nauče nositi s gubitkom voljenih, koje ne samo da nikada više neće vidjeti, već nikada neće ni saznati što im se dogodilo niti kamo su otišli. Nije li to i najgora vrsta gubitka - ona u kojoj nikada ne dobijete razrješenje, vaša zajednička priča nikada ne dobije svoj kraj?

Zanimljivo je bilo pratiti načine na koji se različiti ljudi nose s gubitkom partnera, susjeda, prijatelja. Također, mislim da je to Tom Perrotta prikazao vrlo realno: dio ljudi pokušat će nastaviti sa svojim životima najnormalnije što mogu, a dio (i uglavnom se tu radi o većem dijelu) ljudi će ogresti u raznorazne krajnosti, od pridruživanja suludim skupinama do ispoljavanja raznih oblika fanatizma, a sve kako bi ponovno uspjeli osjetiti osjećaj pripadnosti i bar nekakve normalnosti.

Ovaj roman nema neki određen početak i kraj, meni je on djelovao poput kamere koja je namještena da snima cijeli svijet, a koja u nekom trenutku zumira određeni dio tog svijeta i u određenom odsječku vremena prati taj dio svijeta i ljude u njemu. Snimka koja pritom nastane u biti predstavlja ovaj roman: uvid u djelić života ljudi jednog gradića, koji počne teći nakon što se dogodio jedan značajan događaj i nastavlja se do određenog trenutka u kojem se istroši baterija. U svakom slučaju, koncept romana je iznimno zanimljiv, pomalo neuobičajen i vrlo, vrlo dobar.

Ovaj roman ne nagađa i ne zaključuje, on puno toga ostavlja čitatelju da sam iskonstruira i predoči onako kako si je zamislio. I to funkcionira: čitatelj je ovdje pomalo i sam poput Promatrača, svjedoči svim malim ljudskim dramama, formiranju i odbacivanju odluka, iskušavanju promjena. Ovaj roman je i napet i duhovit upravo tada kada treba to biti, i sve je vrijeme strašno zanimljiv. Bavi se gubitkom i odnosom ljudi prema tom gubitku, ali nije sumoran, već je pisan u prilično vedrom tonu (ili sam ga barem ja tako doživjela). On intrigira, zabavlja i zainteresira vas za ono što ima reći. Ne dopustite mu da preostane među knjigama koje niste odabrali za čitanje. ;)

nedjelja, 25. lipnja 2017.

LILY I HOBOTNICA, Steven Rowley

Izdavač: Znanje, 2017.
[eng. Lily and the octopus] 


Kad pogledate naslovnicu ove knjige, očekujete da ono što se skriva iza te naslovnice bude neka zabavna priča, puna smijeha i šašavih događaja. A onda počnete čitati i otkrijete nešto sasvim drugo. Da, ima tu i smijeha i šašavosti, ali priča je ipak malo ozbiljnija no što ste očekivali, puna je emocija i udara vas ravno u srce.

Ovo je priča o Lily i njenom vlasniku Tedu. Lily je pas - dvanaestodogišnja jazavčarka (pasmina koju ja obično zovem 'pas kobasičica' :)) - i Tedova je najbolja prijateljica. Ted je četrdesetdvogodišnji samac, koji se zapravo zove Edward, gay je, i u potrazi je za 'onim pravim', iako sve manje vjeruje da će ga naći, što ne mora nužno biti loša stvar, jer je svoju srodnu dušu već našao u Lily.

Ted i Lily nerazdvojan su par, koji dijeli onu posebnu vezu kakva nastane samo između ljubimca i njegovog čovjeka, i sve teče po svom ustaljenom rasporedu - sve do jednog četvrtka tijekom kojeg Ted prvi put primijeti hobotnicu. Hobotnica se smjestila na Lilynoj glavi i ne pokazuje nikakve namjere da ode. No, ako zaista misli ostati - i pokušati oduzeti mu Lily - Ted će dati sve od sebe da pokaže toj hobotnici da se on i Lily ne misle predati bez borbe i da će Ted učiniti sve - zamislivo i nezamislivo - da otjera hobotnicu natrag otkud je i došla.

Prvo na što sam pomislila vidjevši naslov 'Lily i hobotnica' je neki scenarij u kojem se pas i hobotnica (stvarna ili metaforička) sprijatelje ili dožive neku suludu avanturu. Iznenadilo me kad sam počela čitati i vidjela o čemu se zapravo tu radi, ne bih to nikad pogodila. Lilyna hobotnica doista je metaforička, ali nije nimalo prijateljska - ova je hobotnica primjer nekog hladnokrvnog zlikovca, Hannibal Lecter Lilyne priče, sasvim spreman proždrijeti je.

Svatko tko se ikad suočio s bilo kakvim oblikom neke bolesti koja je napala njegovog ljubimca, bio on pas, mačka, kanarinac, hrčak ili što drugo, zna točno kako je grozan taj osjećaj bespomoćnosti i očaja kada shvatiš da ne možeš ništa učiniti da pomogneš svom ljubimcu, da je sve izvan tvoje kontrole. Lilyna priča je i vaša priča, i moja.

Odabir hobotnice za metaforički prikaz onoga što predstavlja prijetnju Lily je savršen. Zloćudna i bezosjećajna, hobotnica sjajno predstavlja sve ono na što ne možeš utjecati, a što se može dogoditi nekome koga voliš i zgrabiti ga sa svih svojih osam krakova. I moj se mačak bio susreo sa jednom hobotnicom, tako da znam točno koliko opake one mogu biti, a sigurna sam da to znate i svi vi koji ste se susretali s raznoraznim hobotnicama, u raznoraznim (manje ili više zlopakim) oblicima.

Ovo je priča o prijateljstvu između čovjeka i njegovog najboljeg prijatelja, a svatko tko je ikada iskusio tu posebnu vezu i bio dio tog posebnog prijateljstva koje nastane samo između tebe i tvog ljubimca u ovoj će priči pronaći (barem dio) sebe i svoje priče. Dirljiva, osjećajna i nabijena emocijama, ova će vas priča teško ostaviti ravnodušnima. Unatoč teškoj temi, nije sumorna: ima u njoj puno trenutaka veselja, duhovitih dijelova, veselih dogodovština. Naravno, u dijelovima je i ozbiljna, ova priča. Izazvat će u vama cijeli splet emocija: od prštave euforije do najdubljeg očaja, i natjerat će vas plačete: ponekad suze radosnice, a ponekad one tužne.

Ova knjiga sjajno oslikava ljubav čovjeka prema svom ljubimcu. Neki ju neće shvatiti, neki će reći da je 'Lily samo pas'. Ali svima nama koji smo u vlastitim ljubimcima pronašli najbolje prijatelje, najodanije suputnike i najvjernije srodne duše, ova će knjiga prikazati nešto što nam je već poznato i što dobro znamo: da su naši ljubimci naša obitelj i da se ljubav koju prema njima osjećamo nimalo ne razlikuje od ljubavi prema ostalim, ljudskim, članovima naših obitelji.

Ova knjiga također sjajno prikazuje kako je to kad se suočiš - ne s gubitkom, već samo i s mogućnosti gubitka. Samo ta mogućnost da će ti netko ili nešto oduzeti nekoga koga voliš tjera te da pokušaš sve moguće i nemoguće da bi to spriječio, baš kao što je to učinio Ted. Njegove metode borbe protiv hobotnice ponekad su sulude, a ponekad čak graniče sa potpuno ludim - ali nema toga što će ga spriječiti da spasi Lily.

Dijelom autobiografska, ova priča prava je oda jednoj ljubavi prema psu. Otvorena je, dirljiva, emotivna, duhovita, tužna, magična. Svatko tko je ikada imao ljubimca trebao bi ju pročitati i pronaći se u njoj, a svatko tko nije i tko ne kuži čemu tolika frka oko jednog psa trebao bi ju pročitati također - i shvatiti u čemu je stvar. Ako ste voljeli Marleya ('Marley i ja'), Baileya ('Smisao života jednog psa') ili Boba ('Fantastični mačak Bob'), zavoljet ćete i Lily. Svim srcem.

srijeda, 21. lipnja 2017.

GOSPOĐICA KNEDLICA, Julie Murphy

Izdavač: Znanje, 2016.
[eng. Dumplin']

 

Dobrodošli u Clover City: mali južnjački gradić u Teksasu, SAD. Clover City je tip gradića iz kojeg, ako si tinejdžer i želiš neku promjenu u svom životu, bježiš glavom bez obzira. Ovaj je gradić poznat po dvije stvari: američkom nogometu i izboru za Miss Teen Blue Bonnet, najstarijem poznatom natjecanju za najljepšu tinejdžersku kraljicu ljepote.

A sada upoznajte Willowdean: tinejdžericu koja živi u Clover Cityu i čija je majka organizatorica spomenutog natjecanja za Miss. Majčino je najveće postignuće pobjeda na tom natjecanju, a Will je njena sušta suprotnost - i to ne samo zato što je bucka. Iako, to što je bucka nikada nije smetalo Will, uvijek se osjećala dobro u svojoj koži (bez obzira na sva buljenja i ruganja i komentare drugih ljudi).

"Ta riječ, naime, u ljudima izaziva nelagodu. Ali kad me vidiš, prvo što ćeš primijetiti moje je tijelo. A moje je tijelo gojazno. To vam je kao kad ja primijetim da neka cura ima velike cice, ili sjajnu kosu, ili kvrgava koljena. Takve je stvari okej reći. Ali riječ 'debela', ona koja me najbolje opisuje, tjera ljude da se namršte i da im iz obraza nestane boja.
Ali to sam ja. Debela sam. Nije to psovka. Ni uvreda. Barem kad je ja izgovorim. Pa sam uvijek mislila, zašto bih je izbjegavala?"


Sve funkcionira savršeno za Will - škola, najbolja prijateljica Ellen, život općenito - sve dok ne nađe ljetni posao u lokalnom restoranu brze hrane, gdje se zaljubi u dečka - Boa - koji također ondje radi. Romansa s Boom u Willinoj glavi zvuči savršeno i sve je super dok su samo njih dvoje u pitanju, ali kada ta ljetna ljubav dobije šansu da postane stvarna, povlačeći za sobom vječna govorkanja drugih ljudi i pitanja čime ga je osvojila (s obzirom na to da je Bo zgodan, a Will debela), za Will će sve to skupa biti malo previše. Po prvi put u životu, Will će se osjetiti nesigurno u svojoj koži. Tome nimalo ne pridonosi činjenica da se bliži izbor za Miss i da su svi totalno ludi za njime. Will ga mrzi iz dna duše, ali kada slučajno naleti na zaboravljenu prijavnicu za izbor, u glavi joj se pojavi misao: zašto ne?

Willina priča priča je o promjeni, ali ne onakvoj na kakvu mislite. Will neće krenuti s dijetama i fantastično smršaviti, o ne, Willina promjena odnosi se na nešto drugo, nešto puno bitnije: promjenu doživljaja i slike o samoj sebi.

Willina priča govori nam o vrlo bitnom problemu današnjice: ruganju i izrugivanju ljudima koji se ne uklapaju u nekakav koncept 'normalnog' i 'poželjnog' (čitaj: mršavog i skladno građenog) koji su stvorili mediji, TV i Internet. S ovim problemom svakodnevno se moraju nositi klinci širom svijeta, svi oni klinci koji su ili predebeli ili premršavi ili previsoki ili preniski, klinci s krivim zubima, nejednakim nogama ili čime god čime odskaču od ostatka svojih vršnjaka. I ne samo što ova knjiga o ovom problemu progovara, ona to čini na pozitivan, genijalno dobar način, postavljajući pitanje: zašto?

"Zašto bih se trebala osjećati loše jer želim ići na bazen, ili hodati uokolo u kupaćem kostimu? Zašto bih se trebala osjećati kao da moram navrat-nanos izjuriti iz vode tako da nitko ne vidi taj užas od mojih bedara?"

Jer, trenutno popularan izgled kojim svi teže samo je to - trenutan. Da smo, primjerice, u renesansi, poželjne bi bile obline, široki bokovi i izraženi trbusi. Izgled je samo površina ispod koje se krije neka osoba i nitko se ne bi trebao zamarati time uklapa li se njegov ili njezin izgled u društveno prihvaćene standarde. Ova knjiga to naglašava i podcrtava jednu važnu činjenicu: jedini cilj što se izgleda tiče trebao bi biti taj da se ugodno osjećaš u svojoj koži. I točka.

Kao inspiracija za ovu priču, prema riječima spisateljice, poslužila je Dolly Parton - žena koja i sama iskače iz kalupa u koju su ju htjeli strpati. Dolly je također i bitan dio ove priče, opsjednutost njenim pjesmama i životom je ono što povezuje Will i Ellen, što im je na neki način i obilježilo živote, baš kao i Willinoj teti Lucy. Dolly je toliko prisutna u ovoj priči da ćete, čitajući ju, u pozadini si u glavi vrtjeti glazbenu podlogu njenih najvećih hitova. Ili ćete barem, kao Bo, neprestano pjevušiti 'Jolene', pjesmu koja za Will ima vrlo duboko značenje i koja joj puno znači.

"Pjesma je zarazna i svi znaju riječi, ali meni je ona podsjetnik na to da uvijek postoji netko ljepši, pametniji, mršaviji. Savršenost je ništa doli fantomska sjenka za kojom svi jurimo."

Willina avantura s izborom za Miss izbacit će je iz njene komfort-zone, ali će na kraju ispasti puno bolja no što je u početku mislila da bude. Iako je u tu avanturu Will krenula s jednim ciljem, na njenom kraju ostvarit će ih i još nekoliko. A najvažnije od svega, naučite će da uvijek vjeruje u sebe - prije svega ostalog.

"'Što su htjeli?' pita Amanda.
'Samo su rekli da se vratimo kad navršimo osamnaest.'
'Imaš ruž na čelu', primijeti Hannah.
'Znam.' Želim da mi tamo ostane zauvijek, kao blagoslov. Posljednji podsjetnik na to da sama sebi trebam biti uzor."


Ova priča nam šalje još jednu važnu poruku, a ta je da je sve moguće - uz malu pomoć prijatelja. Jer, Will nije sama: ona ima prijatelje koji su uvijek uz nju, čak i kada se s njima posvađa i misli da se više nikad neće pomiriti. Također, među prijateljima uvijek ima mjesta za nove - čak i neke za koje nikad nisi mislio da ćeš se s njima sprijateljiti: prijatelje koji te shvaćaju i razumiju, čak i kada se ponašaš kao zadnji kreten.

Glavni fokus ove priče je na promicanju tzv. body positivity - odnosno pozitivnog osjećaja vezanog uz vlastiti izgled i vlastito tijelo. To je posebno bitno u današnje doba kada ljude često posramljuju zbog debljine, čineći da se osjećaju manje vrijednima, ružnima i nepoželjnima, a sve na temelju izgleda (tzv. fat-shaming). Taj je problem pogotovo izražen među tinejdžerima, koji kritike na račun izgleda najviše primaju k srcu.

"Lijepo je razgovarati s nekim tko me razumije. Hannah možda ne razumije sasvim kako je to kad se pitaš možeš li stati u fotelju, ili kako je to kad pod tvojom težinom škripe podne daske pa svi bulje u tebe kao da ćeš srušiti zgradu. Možda ne shvaća kako je to kad uđeš u trgovački centar, znajući da ti devedeset posto odjeće neće pristajati, ili da je i sama pomisao na bife loša ideja, jer debela osoba i bife u istoj rečenici mogu biti samo dobar vic. Ali ne tapša me po leđima i ne govori mi da bih trebala raditi ono što me usrećuje, a to mi je svojevrsno olakšanje."

U cijeloj toj priči i trudu da se postigne nekakav ideal ljepote, s uma nam je nestala jedna neporeciva istina: ta da je ljepota u oku promatrača. Ne postoji univerzalna ljepota i neće se svakome svidjeti sve. Ne možeš kontrolirati srce, ono će se zaljubiti u onoga ili onu u koju se zaljubi po vlastitom nahođenju. Ne možemo svi imati savršeno tijelo, niti je definicija savršenog za sve ljude ista. Prihvati sebe takvim kakav/a jesi - i što te briga što itko drugi ima za reći.

"Postoji to nešto u kupaćim kostimima što te nagoni na pomisao kako moraš zaslužiti pravo da ih nosiš. A to je pogrešno. Zbilja, kriterij je jednostavan. Imaš li tijelo? Onda lijepo na njega navuci kupaći."

Poanta cijele priče je da nitko nije savršen - odnosno svi smo mi savršeni - svatko na svoj način.

"Valjda je savršenstvo koje vidimo u drugima napravljeno od cijele hrpe majušnih nesavršenosti, jer ponekad se vražja haljina naprosto ne da zakopčati."


Willina priča je poput filma 'Ona je sve to', samo što se ovdje ružno pače nije pretvorilo u labuda - već je shvatilo da je ono cijelo vrijeme bilo labud. Ako su vam se svidjeli romani poput 'Krpe' Kody Keplinger ili 'Obožavateljice' ili 'Eleanor i Parka' Rainbow Rowell, i ova bi vam se knjiga itekako mogla svidjeti. Will je snažan ženski lik s kojim ćete suosjećati, koju ćete zavoljeti i koju ćete čak ponekad poželjeti i zadaviti. Svejedno, Will je sjajno društvo. Ne propustite se malo podružiti s njome ;)