petak, 20. listopada 2017.

U MRAČNOJ, MRAČNOJ ŠUMI, Ruth Ware

Izdavač: Mozaik knjiga, 2016.
[eng. In a dark, dark wood] 

 
Roman 'U mračnoj, mračnoj šumi' opisan je kao vrlo napeti triler. S naslovnice romana vrišti natpis 'Nećete ga moći ispustiti iz ruku', kao i pomalo creepy navod 'Nekoga čeka brak, nekoga čeka smrt'. Sve ovo vas vrlo brzo zainteresira za to da knjigu što prije uzmete u ruke. No, počevši čitati ovu knjigu, imala sam dojam da čitam neki chick-lit, s tek naznakama trilera koje bi se pojavljivale u intervalima između svakih nekoliko poglavlja.

Priča prati Noru (tj. Leonoru), spisateljicu kriminalističkih romana, koja dobije poziv na djevojačku večer bivše školske prijateljice, Claire. Iako Nora Claire nije vidjela niti čula već čitavo jedno desetljeće, iz nekog se razloga (najvjerojatnije čiste znatiželje) odluči odazvati pozivu.

Djevojačka večer održava se u staklenoj kući u vlasništvu tete Clairine kume, a sama je kuća smještena duboko u - mračnoj, mračnoj šumi. Tek je nekolicina ljudi pozvana na ovu zabavu (od kojih Nora dobro poznaje tek jednu), a vođa zabave pomalo je psihotična Clareina kuma Flo. Smještena usred ničega, bez telefonskog signala, s uzvanicima koji nisu baš presretni što su uopće došli, 'nevina' djevojačka zabava uskoro će poprimiti malo mračnije tonove...

Koncept ovog romana dobro je zamišljen, ali izvedba je, po meni, morala biti puno razrađenija ukoliko se ciljalo na to da konačni rezultat bude psihološki triler. Onako kako sam ga ja doživjela, ovaj je roman više chick-lit s primjesom trilera/misterija/horora kojem nedostaje dubine - i glede priče i glede likova.

Sama priča je donekle ok, iako mi nije bila baš uvjerljiva. Npr. da ste vi Nora, biste li se osjećali dužnima otići na djevojačku večer osobi s kojom niste progovorili niti jednu jedinu riječ punih deset godina? Biste li otišli? Ja ne bih. A da ste na Clareinom mjestu, biste li htjeli da vam na djevojačku zabavu dođu ljudi s kojima se uopće ne družite? Zašto biste ih uopće pozvali? Naravno da ne biste! Norina motivacija da ode na zabavu objašnjena je tek njenom mlakom znatiželjom, a Clairin je motiv da pozove Noru, iako postoji, malo nategnut.

Općenito, likovi su plošni i jednodimenzionalni, fali im dublja karakterizacija. Iz usredotočenosti na samo jednu njihovu osobinu i njihovih površnih poznanstava nismo ni mogli očekivati neke dublje interakcije između likova, a sami likovi kao da su izašli iz nekog tinejdžerskog filma: imamo Claire - ekvivalent zločeste, ali popularne navijačice; Flo - najbolju prijateljicu gotovo manijakalno opsjednutu svojom prijateljicom (Claire); Toma - tipiziranog gay BFF-a; Ninu - tvrdoglavu buntovnicu i Noru - plahu, običnu, nezanimljivu glavnu protagonisticu. Iako su većinom u svojim dvadesetima, ovi se likovi ponašaju kao da im je dvanaest: njihovi razgovori, podbadanja i spletke jedva dosižu razinu prosječnih tinejdžera, kamoli odraslih ljudi.

Priča se uglavnom vrti oko djevojačke zabave i druženja te nekolicine likova, koja nisu osobito zanimljiva, niti ispunjena događajima. Društvo malo pije, malo igra društvene igre tipa 'nisam nikad' i igru prizivanja duhova, baš poput hrpe tinejdžera koji organiziraju tulum čim im roditelja nema kod kuće. Između tih druženja povremeno iskoči neko poglavlje koje se vremenski odvija nakon zabave i koje insinuira da se na zabavi nešto dogodilo - nešto strašno - što osigurava koliku-toliku napetost i dovoljno vas zainteresira da čitate dalje.

Radnja se malo zahukta negdje oko polovice romana, te se priča počinje rasplitati i počinjemo otkrivati što se dogodilo. Ovdje priča postaje i zanimljivija i brže se odvija. Sam kraj me, ipak, nije baš oduševio (ne mogu vam otkriti zašto bez da vam spojlam radnju, morat ćete sami pročitati i vidjeti).

Za mene je ovaj triler bio više nešto u stilu 'Fear Streeta' R.L. Stinea: ok štivo kojim se možeš nakratko zabaviti. Ako tražite nešto mračnije i kompleksnije, nešto o čemu ćete danima mozgati, u ovoj mračnoj, mračnoj šumi to ipak nećete naći.

ponedjeljak, 16. listopada 2017.

SUŠA, Jane Harper

Izdavač: Profil, 2017.
1. knjiga serijala o Aaronu Falku
[eng. The Dry] 


Debitantski roman Jane Harper već je prije objave pokupio brojne pohvale (poput nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis), nagrade su se nastavile nizati i nakon objave, a već su otkupljena prava i za filmsku adaptaciju romana. Kada neki roman već u samom startu požanje toliki uspjeh, istodobno osvajajući pohvale i kritičara i čitatelja, to stvori određena očekivanja koja je potom teško ispuniti. Srećom, ovaj konkretni roman nije imao nikakvih poteškoća u ispunjavanju mojih očekivanja, bez problema ih je i nadmašio.

Smješten u mali australski gradić Kiewarru, ovaj roman upoznaje nas sa stravičnim slučajem ubojstva i samoubojstva na jednoj obiteljskoj farmi. Naime, Luke Harding, vlasnik farme, jednog je popodneva stigao kući i sačmaricom ubio svoju suprugu, svojeg sina, te nešto kasnije i samog sebe. Iako slučaj izgleda već riješeno, neke nedoumice ipak postoje, a Lukeovi roditelji uvjereni su da tu mora biti riječ o još nečemu, jer ne mogu vjerovati da bi Luke učinio to što je učinio.

Aaron Falk, federalni policajac i Lukeov prijatelj iz djetinjstva dolazi na sprovod, gdje se susreće s Lukeovim roditeljima i iz ljubavi prema njima pristane na njihov zahtjev da malo istraži cijelu stvar oko ubojstava. Ponovno u gradiću iz kojega je pobjegao, Falk se suočava s činjenicama ovog strašnog slučaja, ali i vlastitim tajnama iz prošlosti, koje ga prate na svakom koraku...

Prvo što pomislite nakon što se upoznate sa slučajem u ovoj knjizi je to da, u kriminalističkim romanima, ono očito nikad zapravo nije baš ono što se čini. Ali, što dalje čitate, i upoznajete okolnosti koje su dovele do ubojstava (ili, bolje rečeno, okolnosti koje su vladale na tom području u vrijeme ubojstava, poput nesnosne suše i s njom povezanog ljudskog očaja), više ni u što niste uvjereni. Bi li otac i suprug ubio svoju obitelj pa presudio i sebi ukoliko se našao u bezizlaznoj, ili potencijalno opasnoj situaciji? Možda čak u stanju čistog očaja, možda mentalne neuravnoteženosti? Bez obzira koliko grozna bila njegova životna situacija, on zacijelo ne bi počinio tako strašan zločin. Ili bi?

Fascinantna stvar kod ove knjige je to što na sva ova gore postavljena pitanja ne možete nikako sa sigurnošću odgovoriti - barem ne sve dok, zajedno sa Aaronom Falkom, detaljnije ne istražite slučaj i ne doznate sve činjenice vezane uz njega. Kako priča ide dalje, i upoznajete nove okolnosti slučaja, vaše mišljenje o onome što se dogodilo, kao i o samom Lukeu, se neprestano mijenja.

Važno je spomenuti i to da ovaj roman nije brz i nikamo ne juri. On pažljivo raspoređuje svoje vrijeme, postepeno gradeći napetost priče. To nikako ne znači da mu manjka zanimljivosti i sadržaja, dapače - svega toga ima pregršt, ali ovaj roman vas neće zasipati činjenicama u brzom trku, već nekako više u laganoj šetnji.

U maniri romana Agathe Christie ili Caroline Graham, priča je usko vezana uz sredinu u kojoj se odvija i savršeno odražava atmosferu te sredine. Ova konkretna sredina je maleni, uglavnom farmerski, gradić, čiji stanovnici čine jedno zatvoreno društvo koje dugo pamti (ne)pravde iz prošlosti. Falk ga je u jednom trenutku nazvao 'Malim gradom velikih tračeva' ili tako nekako. Tip sredine kakve se mogu naći u unutrašnjosti većine zemalja - naizgled jednostavne, ali pune tajni skrivenih duboko ispod površine.

Kada na prirodno zatvoreno društvo nadodamo probleme koji ih tište - prije svega, nesnosnu sušu - dobit ćemo skupinu ljudi čija krv samo što ne proključa, atmosferu nalik na potres koji samo što nije izbio na površinu. Ta atmosfera cijelo se vrijeme može osjetiti tijekom čitanja: kao da, slijedeći Falka, i mi možemo osjetiti nesnosnu vrućinu u zraku, ispucalu zemlju pod nogama, nervozu ljudi oko nas.

Uživala sam čitajući ovaj roman i otkrivajući njegove tajne. Brzina kojom se priča odvija bila je baš po mom ukusu, kao, uostalom, i sve drugo. Tajnovit, napet, zanimljiv - ovaj roman sjajan je prvijenac autorice koja se specijalizirala za pisanje australskih trilera atmosfere. Aaron Falk novo je ime među protagonistima kriminalističkog žanra, i to ime za koje ćemo, sasvim sigurno, još čuti. Drugi roman s njim u glavnoj ulozi - 'Force of nature' - nedavno je objavljen u Australiji, a u ostatku svijeta trebao bi izaći iduće godine. Ne znam za vas, ali ja ga jedva čekam pročitati!

srijeda, 4. listopada 2017.

OVDJE SVE POČINJE, Jennifer Niven

Izdavač: Profil, 2017.
[eng. Holding up the universe]

 
Ne mogu vam dovoljno opisati koliko me veseli to što u zadnje vrijeme odasvud niču književni naslovi koji se bave temama o kojima je u današnje vrijeme zaista potrebno pisati: temama koje se tiču neuklapanja u društvenu sredinu i problemima koji se zbog toga javljaju (posebno kod tinejdžera). A uz to, ovi naslovi promiču pozitivnost, prihvaćanje drugačijeg, ljubaznost i prihvaćanje samih sebe.

Govorim o knjigama poput 'Gospođice Knedlice' Julie Murphy, 'Eleanor i Parka Rainbow Rowell, 'Ova djevojka je drukčija' J.J. Johnson, 'Čuda' R.J. Palacio, i mnogih drugih. A u ovo se društvo sjajno uklapa i ova knjiga.

Glavne zvijezde ovog romana su Libby i Jack, dvoje tinejdžera koji, svaki na svoj način, iskaču iz mase svojih vršnjaka. Libby je poznata kao 'najdeblja tinejdžerica Amerike', djevojka koja je zbog debljine bila osuđena na život u krevetu i zbog koje su morali srušiti zid kuće kako bi je izvukli. Od tog su događaja prošle godine, Libby je smršavila i dovela se u stanje u kojem joj zdravlje više nije upitno, ali još se bori sa etiketom 'debele cure' koju su joj drugi nalijepili, kao da ona nije ništa više od svoje mase.

Jack, pak, ima prozopagnoziju: bolest zbog koje njegov mozak nije u stanju prepoznavati lica. Jack može vidjeti lica drugih, ali nije ih u stanju zapamtiti, niti u tim licima prepoznati osobu koja stoji pred njim, čak ni ako se radi o članovima njegove vlastite obitelji. Da stvar bude gora, Jack nikome nije rekao da ima prozopagnoziju, već se njom bori sasvim sam, oslanjajući se na glas ili neka druga obilježja koja će mu reći tko je osoba s kojom trenutno razgovara.

Sve do početka nove školske godine i Libby i Jack se sa svojim problemima nose sami, ali nakon jednog incidenta u kojem će njih oboje sudjelovati, vidjet će da se možda mogu osloniti i jedno na drugo. I ovdje sve počinje...

Zavoljela sam Libby i Jacka od trenutka u kojem sam ih upoznala. Tako su slični, a opet tako različiti. Libby je tipičan primjer nekoga tko se izgledom ne uklapa među svoje vršnjake, a Jack je, pak, izgledom njena suprotnost - među najpopularnijim je klincima u školi. Ipak, ispod te površne vanjštine, ni Jack se ne uklapa: svjestan je da, kada bi priznao svojim prijateljima od čega boluje, da bi ga vrlo vjerojatno ismijali i gledali kao čudaka. I Libby i Jack zapravo imaju isti problem: nisu isti kao svi ostali, a biti drugačiji, u svijetu tinejdžera, može biti prilično strašno.

Ne znam zašto je naše društvo tako opsjednuto fizičkim izgledom i zašto ima potrebu sve promatrati kroz prizmu nekakvog općeprihvaćenog standarda ljepote i 'normalnosti', iz kojeg strše svi oni koji tom standardu ne udovoljavaju. A sve one koji od njega iskaču malo više, automatski izdvajamo - buljenjem, ružnim pogledima, komentarima, dobacivanjem, 'nenamjernim' uvredama. Pri tome, ne vodimo računa o šteti koju tim ljudima radimo, boli koju im nanosimo. Nakon što joj je netko od vršnjaka dobacio 'Miči se, guzata', Libby je bol koju joj je ta rečenica, usput dobačena, izazvala, sjajno opisala:

"Osjećam svjetsku bol, kao ubod igle, kao da me sam svijet pokušava probušiti, kao što je probušio mjehurić mojih misli."

Ruganje i zlostavljanje ljudi zbog debljne, tzv. 'fat-shaming', danas je veliki problem. Ljudi imaju potrebu šikanirati debele ljude i govoriti im što misle, pravdajući se 'brigom za njihovo zdravlje'. Nemojmo se zavaravati, nema tu nikakve brige - ona je tu samo da opravda ružno ponašanje i zabadanje nosa u tuđe stvari, tj. tuđi izgled. Pri tome su najčešći 'savjeti' debelim ljudima ti da 'prestanu jesti', čime društvo pokazuje ne samo nevjerojatnu zlobu, već i temeljno nerazumijevanje suštine problema: ne radi se o hrani, ona je samo sredstvo kojim se pokušavaju riješiti neki dublji problemi.

Kako kaže Libby:

"Ne shvaćaju da nije riječ o hrani. Hrana nikad nije bila dio odgovora na pitanje zašto. Barem ne izravno."

Ova knjiga ne pokušava predstaviti činjenicu da je biti 'najdeblja tinejdžerica Amerike' nešto sjajno, i sama je Libby svjesna da se bila dovela u stanje opasno po život. Ali, nakon što je ozdravila i nakon što je smršavila, Libby je i dalje ono što društvo smatra debelim. I bez obzira što je Libby sada manje-više zadovoljna sama sa sobom, i što je zdrava, samo zato što ne stane u kutiju nametnutog standarda ljepote, drugi će ju i dalje ismijavati i buljiti u nju. A zašto? Zašto je ljude toliko briga kako drugi ljudi izgledaju? Ova knjiga pokazuje nam kako problem u svemu tome nije Libby, već svi ostali.

"'Zašto je ljude toliko briga koliko sam velika?' Ne odgovara, samo me uzima za ruku i drži je. Ne mora odgovoriti jer odgovora nema. Osim da stvarno mali ljudi - oni mali iznutra - ne vole kada si velik."

S Jackovim problemom - prozopagnozijom - u ovoj sam se knjizi prvi put susrela. Bilo mi je zanimljivo saznati pojedinosti o toj relativno nepoznatoj bolesti. Ona možda, onako na prvu, djeluje kao nešto banalno, ali ljudima koji se s njom moraju nositi definitivno nije ni blizu banalnom. Mora da je strašno hodati svijetom vječno utopljen u moru nepoznatih lica, ni uz najbolji trud ne moći prepoznati čak ni lica svojih roditelja. Jack je problem prozopagnozije sjajno sveo na jednu rečenicu:

"Kao da sam svaki dan na kostimiranoj zabavi na kojoj samo ja nemam kostim, a ipak svi očekuju da znam tko su."

Ono što ovu knjigu čini tako stvarnom, tako realističnom, je vlastito iskustvo koje je autorica (koja se, kako priznaje u zahvalama na kraju knjige, i sama borila s prekomjernom težinom i koja se susrela sa slučajem prozopagnozije) u nju utkala. A jedan od razloga iz kojeg nam je tema ove knjige tako bliska leži u činjenici da se i s Libby i s Jackom lako poistovjetiti. Svatko tko viri iz kutije u koju stanu samo standardno lijepi i normalni (štogod to bilo) na svojoj je koži bar jednom osjetio to neuklapanje, to iskakanje iz 'standarda'. Neki se s time znaju nositi, neki ne. Neke nije briga za mišljenja drugih, neki se zbog tih mišljenja osjećaju loše. A ne bi trebali. Jer, ako vas netko zafrkava zbog izgleda, nije problem u vama - problem je u njemu. Stoga, za kraj, Libbynim riječima:

"...zapamtite: POŽELJNI STE. Veliki, mali, visoki, niski, zgodni, obični, druželjubivi, sramežljivi. Ne dopustite nikome da govori drukčije, čak ni samima sebi."

srijeda, 20. rujna 2017.

SLUŠKINJINA PRIČA, Margaret Atwood

Izdavač: Globus, 1988.
[eng. The handmaid's tale]


'Sluškinjina priča', prvi put objavljena 1985. godine, djelo je koje je, kako u vrijeme prvog objavljivanja, a tako i danas (dijelom zahvaljujući i istoimenoj TV seriji), podiglo puno prašine i proslavilo Margaret Atwood, njegovu autoricu.

Ovaj roman ili hvale ili mu prigovaraju, a rat sukobljenih mišljenja koji je roman izazvao serija je nedavno ponovno oživjela. Bez obzira na brojne kritike, koje se većinom tiču atmosfere i antireligijskih stavova koje neki smatraju da roman promovira, ovaj je roman u više navrata dokazao svoju iznimnu književnu vrijednost: roman je osvojio nagradu Arthur C. Clarke, te bio nominiran i za Nebulu, Bookera i Prometheusa; a Hulu-ova serija snimljena prema ovom romanu neki je dan od 13 nominacija za nagradu Emmy osvojila njih 8, uključujući onu u kategoriji za najbolju dramsku seriju.

Radnja romana smještena je u fiktivnu republiku Gilead, nastalu na teritoriju američkih Sjedinjenih država, a vrijeme radnje odvija se negdje u bliskoj budućnosti. Republika Gilead nastala je nakon neimenovanog katastrofalnog događaja o kojem nam Atwood ne pruža nikakve detalje, ali iz konteksta i flashbackova u priči, koji se povremeno pojavljuju, saznajemo da se taj događaj nije odvio baš tako davno, budući da sjećanja glavnog lika u tim flashbackovima sežu u vrijeme dok je svijet još bio 'normalan' (da tako kažem).

Glavni lik romana je Sluškinja Fredova, a sam roman predstavlja njezin svojevrstan dnevnik, u kojem priča o svom životu Sluškinje, ali i općenito o društvu i društvenom uređenju Gileada. Gilead je opisan kao totalitarni režim u kojem vlada vrlo stroga podjela društvenih slojeva i strogo držanje tradicionalnih fundamentalističkih stavova. Na čelu društva su Zapovjednici (muškarci), koji donose sve odluke i drže sve konce društva u svojim rukama. Općenito se samo muškarci smatraju vrijednim članovima zajednice, dok se na žene gleda kao na nekakve dodatke, igračke, stvari, nužna bića koja su tu da bi služila muškarcima i rađala im djecu.

Žene - na koje se općenito gleda kao na niža bića - podijeljene su u različite društvene slojeve. Prvi sloj čine Supruge - žene Zapovjednika, koje su većinom starije životne dobi i neplodne. Zatim imamo Sluškinje, Marte i Tetke, od kojih Marte predstavljaju sluškinje u pravom smislu te riječi, odnosno osobe koje se brinu o kućanstvu, a Tetke predstavljaju nešto slično učiteljicama ili skrbnicama koje skrbe o Sluškinjama prije nego Sluškinje budu dodijeljene određenom Zapovjedniku i pređu u njegovo kućanstvo. Sluškinje su, pak, svedene na nešto što bismo mogli nazvati 'živuće maternice' - njihov je zadatak da Zapovjednicima rađaju djecu. Postoje još i žene koje se nazivaju Ekonosuprugama, a predstavljaju supruge muškaraca iz nižih društvenih slojeva, na koje ostale Supruge gledaju posprdno i prema kojima se često odnose snishodljivo.

Priča Sluškinje Fredove ispričana je u prvom licu i govori o njenom životu prije i nakon dolaska u kućanstvo Zapovjednika kojem su je dodijelili. Istrenirana da bude nevidljiva i nebitna, Fredova svjedoči mnogim tajnama i sitnim zabranjenim užicima ljudi koje svakodnevno susreće, od samog Zapovjednika i Zapovjednikove Supruge do Marte njegovog kućanstva i drugih Sluškinja koje povremeno sreće na ulicama dok zajedno obavljaju neke dobivene zadaće. Tu i tamo (obično noću), Fredova se prisjeća života prije Gileada, želje da ponovno vidi svog muža i kćerkicu, a ponekad i slabe želje da pobjegne iz Gileada u kolonije, gdje je navodno život drugačiji, iako i suroviji. I fascinantno je i tužno, pri čitanju tih prisjećanja, vidjeti da Fredova ne čini ništa kako bi oživjela svoja nadanja, već se pomirila sa životom kakav ju je snašao - dijelom zbog vlastite nemoći da nešto promijeni, a dijelom zbog straha da nešto ne učine njenoj kćeri, za koju vjeruje da je još živa i da je dobro.

Jedini san kojem Fredova, kao i sve ostale Sluškinje, mogu težiti, je da svom Zapovjedniku rode toliko žuđeno dijete, nakon čega bi eventualno bile dodijeljene još jednom Zapovjedniku, prije nego bi im bilo dopušteno da možda postanu Marte. Grozan je to život, u kojem žene praktički kao da ne postoje, već su svedene na isključivu korist koju od njih može dobiti određeni muškarac, a kod Sluškinja ta je korist maternica. Čak i kada zatrudne, Sluškinje ne dobivaju na važnosti: da, tijekom trudnoće ih se bolje pazi i s njima se bolje ophode, ali to rade isključivo kako bi dijete koje nose ispalo zdravo. Atwood je to sjajno opisala u scenama rađanja, u kojima Supruga sjedi iza Sluškinje dok Sluškinja rađa, Supruga je ta koju bodre i kojoj pomažu, kojoj čestitaju, te kojoj, u konačnici, daju dijete, baš kao da je ona sve sama prošla, da Sluškinje tu nije ni bilo. Sluškinje su cijelo vrijeme nevidljive, o njima se ne govori, izravno im se ne obraća, zabranjeno im je govoriti i činiti išta osim biti hodajući inkubatori. Nemaju čak ni imena - Fredova je tek izvedenica od imena Zapovjednika kojem Sluškinja pripada.

Jeziv je distopijski svijet koji je u ovom romanu opisala Margaret Atwood. Svijet je to u kojem vladaju strah, nesnošljivost i mizoginija, užasan svijet u kojem se ne biste nikako htjeli zateći, pogotovo ako ste žena. Još je jezivije to što je taj svijet opisan kao nešto što je nastalo vrlo brzo, u bliskoj nam budućnosti, kao da postoji mogućnost da danas zaspimo u normalnom svijetu, a već ujutro se probudimo u Gileadu. Najjezivija je, ipak, činjenica da ovo posljednje ne samo da je moguće, već je možda i izgledno.

Dok se u jednoj prilici prisjeća prošlosti, Fredova spominje okolnosti koje su prethodile stvaranju Gileada: ona priča o tome kako je svijet bio opsjednut seksom i golotinjom, kako su žene bile objektificirane i kako se na njih gledalo površno, samo u seksualnom smislu. Kad malo promislite, i kad se malo osvrnete na televiziju, internetske portale, tiskovine, glazbene spotove, itd. - nije li svijet i sad opsjednut seksom? Što bi značilo da se nalazimo na istom mjestu kao svijet Margaret Atwood prije katastrofe koja je dovela do Gileada. Dodajmo tome brojne pokrete i događanja koji idu u smjeru da se ženu svede samo na objekt za rađanje, samo hodajuću maternicu, a kojih je u svijetu sve više i sve su češći - od zabrane pobačaja i uskraćivanja kontracepcije do hodova za život i čega sve ne... Pomalo je zastrašujuće shvatiti da smo tek na korak od distopije koju Atwood u ovom romanu opisuje.

Tema romana je teška, depresivna, ozračje sumorno, likovi apatični, pomireni sa surovim životom u surovom svijetu. Ovu knjigu nije lako čitati, a tome nimalo ne doprinosi činjenica da se radnja odvija vrlo sporo, bez nekih većih aktivnosti. No, bez obzira na njegovu težinu, ovo je roman koji se mora pročitati. On predstavlja stvarnu mogućnost razvoja nekih budućih događaja, on je podsjetnik na ono što bi se moglo dogoditi kada anti-feminizam i prikrivena mizoginija uzmu maha. Jer tome što se dogodi definitivno ne bismo htjeli svjedočiti.

utorak, 19. rujna 2017.

VELIKA ILUZIJA, Harlan Coben

Izdavač: Znanje, 2017.
[eng. Fool me once]


Kad idem na godišnji odmor (ili bilo kakav odmor/izlet/putovanje, kad smo već kod toga), prvo što ću spakirati bit će knjige. Nikada jedna, često mnogo njih. Nova knjiga Harlana Cobena bila je prva koju sam ovaj put spakirala i pokazala se kao sjajan izbor - i za čitanje na plaži i za čitanje dok vani pada kiša, a ti priželjkuješ da si na plaži. :)

Žanrovskim se piscima vrlo često zamjera to da su im svi romani 'na istu foru'. To ponekad zna biti slučaj, ali ne i kod Cobena: on, unatoč tome što u svaki svoj roman doda iste sastojke, od tih sastojaka na kraju svaki put skuha neko sasvim drugačije književno jelo.

Cobenovi romani redom obiluju prepoznatljivim elementima: u njima se uvijek radi o smrti i/ili nestanku neke osobe, koja predstavlja neki neriješeni slučaj, neotkriveni ili ne posve otkriveni misterij za rješenjem kojega uvijek traga nestaloj osobi bliska osoba: supružnik, partner, bivši ljubavnik, član obitelji. Svi ti elementi nalaze se i u ovom romanu, ali, kao i kod drugih Cobenovih knjiga, način na koji je Coben u stanju sve ih posložiti tako da ne nalikuju ni na jedno prijašnje njegovo djelo, doista zadivljuje.

Glavni lik ovog romana je Maya - umirovljena vojnikinja koja pati od PTSP-a. Na samom početku romana svjedočimo sprovodu Mayinog supruga Joea, koji je ubijen u propalom pokušaju pljačke kojem je Maya svjedočila - i tijekom kojeg je pobjegla. Zabrinuvši se za sigurnost Maye i njene kćeri Lily, Mayi prijateljica pokloni dadilju-kameru - ne zato što sumnja da Mayina dadilja Isabella nije pouzdana ili zato što misli da im prijeti neka neposredna opasnost, već čisto za svaki slučaj, zlu ne trebalo.

Ne očekujući da će se išta neuobičajeno uhvatiti na snimkama dadilje-kamere, Maya ju tek povremeno provjerava. No, tijekom jedne provjere, na snimci se doista i pojavi nešto neuobičajeno - zapravo, nešto sasvim ludo, nešto nemoguće - kada Maya na njoj vidi svog mrtvog supruga kako se igra s njihovom kćeri. Ne mogavši iz glave izbiti viđeno, Maya počinje kopati po okolnostima Joeove smrti, istovremeno sumnjajući u to da li je on uopće mrtav, sumnjajući u sve i svakoga, pa i u svoj zdrav razum. Sumnje se samo još povećaju kada otkrije da bi Joeova smrt mogla biti povezana s još nekoliko ranijih smrti, uključujući i onu Mayine sestre Claire. Što se zapravo događa i tko stoji iza tih događaja, misterij je prije čijeg rješenja Maya neće prestati kopati i tragati za odgovorima - a i mi zajedno s njom.

Novi roman Harlana Cobena uzbudljiv je i napet, a priča koju nam priča zamršena, ispunjena brojnim pitanjima na koja je potrebno pronaći odgovore. Zapetljana radnja i brojni likovi osiguravaju da se te odgovore ne može naći brzo, ali nam daju pregršt materijala iz kojih možemo krojiti vlastite teorije o tome što se zapravo dogodilo (što je u biti zabavno, zar ne?).

Tema vojnika koji pate od PTSP-a dodatni je element koji se provlači kroz radnju ovog romana, a koji, kako je i sam autor spomenuo u zahvalama na kraju romana, pokušava (bar donekle) podići svijest o tome s čim se vojnici povratnici moraju boriti svakog dana, nakon što sve one stvarne borbe u kojima su sudjelovali prestanu. Voljela bih samo da je taj dio možda mrvicu razrađeniji i da je Coben malo dublje ušao u njegovu analizu, kako bismo mogli dobiti realniji uvid u sve teškoće s kojima se ljudi koji pate od PTSP-a moraju nositi.

Misterij, krimić, triler, akcijski roman - ova je knjiga sve to, i više. Coben ima tu jedinstvenu osobinu da, pričajući priču, postepeno stvara red u kaosu, nalazi smisao u besmislu, otpetljava najzapetljanije čvorove. Zato ga i volim. Ako volite brze trilere i zagonetne priče, povremeno ispunjene i akcijskim sekvencama, sigurna sam da ćete ga zavoljeti i vi.

četvrtak, 31. kolovoza 2017.

ARMATI, Lari Mari

Izdavač: Mozaik knjiga, 2017.


Treći roman simpatičnog književnog dvojca Lari Mari govori o mladiću u potrazi za svojim životnim pozivom, kojeg, na putu kojim traga za istinskom srećom i ispunjenjem, proganjaju sjene iz obiteljske prošlosti.

Ime gore navedenog mladića je Ian, a njegov je životni put još od djetinjstva bio sve samo ne posut ružama. Naime, Ian je još kao mali dječak jedini preživio automobilsku nesreću u kojoj su mu poginuli oba djeda i bake, a nekoliko godina kasnije u avionskoj je nesreći izgubio i roditelje. Ostavši siroče, Ian je prepušten na skrb rođakinji Erdi, koja je sve što mu je od obitelji (ma koliko daleke) preostalo. Nažalost, Erda nije baš 'obiteljski' nastrojena prema Ianu, te mu dopušta da kod nje boravi isključivo stoga što očekuje korist u vidu novca koji su Ianu ostavili imućni roditelji.

Okružen problemima, nemoći i samoćom života bez ikoga od obitelji tko bi ga doista volio, Ian ustrajno pokušava pronaći svoje 'mjesto pod Suncem' i traga za nečime što bi mu ispunilo dušu i učinilo ga istinski sretnim. A na tom ga putu, osim uobičajenih teškoća, prate i davno zakopane obiteljske tajne koje još ne može u potpunosti shvatiti, ali kojima može povremeno nazrijeti obrise ispod kojih se skriva priča o tajanstvenom biću imena Armati.

Ianova priča smještena je nedaleko od Venecije (a dijelom i baš u taj prekrasan grad na vodi) i, baš kao jedan od najpoznatijih karnevala na svijetu koji se ondje održava, ova priča puno toga skriva ispod svojih mnogobrojnih šarenih maski. Ianova je priča samo dio cijele priče koju nam ova knjiga želi ispričati: njen drugi dio odnosi se na tajanstveno ime Armati, koje će nam ispričati još jednu, 'priču unutar priče'.

Osim što govori o dva lika povezana tajanstvenim sudbinskim nitima, ova se priča odvija i u dva smjera: slijedeći jedan, otkrivamo bolne obiteljske tajne i svjedočimo tragičnim događajima iz Ianove prošlosti, ali i prošlosti njegove obitelji prije njega; a slijedeći drugi smjer, pratimo Iana na putu otkrivanja samog sebe, svog životnog poziva i cilja. Na tom putu Ian traga i za ljubavlju, koje mu, budući da je izgubio sve svoje najmilije, uvijek nedostaje, a on je sklon tražiti ju na pogrešnim mjestima i utapati svoju žudnju za ljubavlju u naručjima djevojaka s kojima nema budućnosti, ne zaista.

Ova knjiga obiluje simbolikom i sastoji od se pomalo čudne mješavine različitih priča: onako kako sam je ja vidjela, ona je miks 'Fantoma u operi', 'Frankensteina' i 'Otoka doktora Moreaua', a neodoljivo me podsjetila i na prvijenac Lari Mari 'Bez ljubavi i mržnje'. Cijelo vrijeme čitanja nekako očekujete da se dogodi nešto 'sudbinski', nešto značajno, čak zloglasno, a simboli koji prate cijelu priču (koja započinje pomrčinom Sunca) tom osjećaju samo pridonose.

Različite priče koje nam ova knjiga želi ispričati isprepletene su i neraskidivo povezane, ali nisu ispričane nekakvim redoslijedom, već nasumično izviru i tonu u brzacima priče o Ianovom životu. Djelići obiteljskih tajni i svega onoga što za njega predstavlja ime Armati, Ianu se prikazuje u obliku nekakvih vizija (barem sam ih ja tako shvatila), u kojima dobiva kratke uvide u tragične događaje iz prošlosti. Te vizije se pojavljuju i nestaju neovisno o tome gdje se Ian nalazi u svojoj vlastitoj priči, i tako konceptirane, pomalo zbunjuju (iako su ujedno i dosta zanimljive).

Početak same priče me malo zbunio jer u kratkom vremenu predstavlja povelik broj likova, za koje treba utvrditi kako su točno povezani i gdje se nalaze unutar iste obitelji, a osim toga, priča skreće iz događaja koji se odvijaju ovdje i sada u vizije prošlosti i nepovezane misli Ianove bake, zbog čega je potrebno malo vremena kako bismo se uspjeli u tome svemu orijentirati. Voljela bih da je priča malo jasnije postavljena, malo bolje povezana, i da se radnja odvija možda mrvicu brže.

Ono što mi je zapelo za oko su maštovita i domišljata imena koja su autorice izabrale za svoje likove, poput Moor i Tulip. (A i Iana, koji se preziva Artanian, sam cijelo vrijeme iz nekog razloga htjela zvati D'Artagnan. :)) Tu su još i Domino, Erda, pa i sam Armati, i još mnogi drugi likovi jednako zanimljivih imena.

Ne mogu reći da mi je 'Armati' dosad najbolja knjiga iz ciklusa 'proze koja liječi' - tu titulu neoborivo drži 'Zlatni mjesec' (koji, btw, ima malu cameo ulogu u ovom romanu - jeste li ga primijetili čitajući? ;)) - ali svakako mogu reći da me zanima što će sljedeće izaći iz pera ovih autorica. Možda neka buduća knjiga uspije srušiti 'Zlatni mjesec' s trona. Pričekat ćemo i vidjeti...

srijeda, 30. kolovoza 2017.

DJEČAK U PRUGASTOJ PIDŽAMI, John Boyne

Izdavač: EPH:Novi Liber, 2009.
[eng. The boy in the striped pajamas]


Čim sam otvorila ovu knjigu, znajući da priča o holokaustu, znala sam da će završiti tužno. Kakav, uostalom, drugačiji kraj i može imati priča o jednom od najcrnjih razdoblja ljudske povijesti? No, bez obzira na sve to, ova me priča iznenadila tonom i načinom na koji je pisana. Dječje naivna, ovo je priča o prijateljstvu koje se rodi u groznim i neočekivanim uvjetima, lijepa priča o nečem ružnom (ili, bolje rečeno, okružena nečim ružnim).

Priča govori o Brunu, devetogodišnjem dječaku čijeg oca Hitler promakne u zapovjednika Auschwitza. Prisiljen zbog očevog novog posla preseliti se na novo mjesto i u novi dom, Bruno je strašno nesretan činjenicom da ondje ne samo da neće biti njegovih trojice doživotno najboljih prijatelja, nego neće biti ni ikakve druge djece s kojom bi se mogao družiti. Jedina djeca u blizini nalaze se iza visoke žičane ograde, zajedno sa stotinama drugih ljudi, mršavih i tužnih lica, obučenih u iste prugaste pidžame.

Naivan i dječje nevin, Bruno ne shvaća u kakvom se točno novom okruženju našao, kao što ne shvaća ni zašto su svi ti ljudi u prugastim pidžamama tako tužni niti zašto njegova obitelj nikad nikoga od njih ne pozove na večeru. Ipak, nešto mu govori da ne bi bilo dobro da o tim stvarima upita svoje roditelje. Usamljen, Bruno često odlazi u zabranjene šetnje blizu žičane ograde, gdje jednog dana upozna dječaka u prugastoj pidžami. Svaki sa svoje strane ograde, dva dječaka počnu graditi čvrsto prijateljstvo, ne shvaćajući i ne videći silnu mržnju koja je tu ogradu između njih podigla.

Idejom da ispriča već svima nam dobro poznatu priču o holokaustu kroz nevine dječje oči, autor je ovom knjigom sjajno, do zadnjeg detalja, prikazao sve ono pogrešno i sav besmisao drugog svjetskog rata. Mržnju koja je taj rat pokrenula, groznu ideju da je jedna ljudska rasa superiornija od druge, autor izrijekom ne spominje, ali svu njenu promašenost i zlo koje je iz nje isteklo on jasno ocrtava prikazujući nam dvojicu dječaka koji tu mržnju niti vide niti shvaćaju.

Bruno i njegov prijatelj Šmuel ne shvaćaju zašto moraju biti razdvojeni ogradom, niti zašto im je zabranjeno družiti se, pa čak i razgovarati. Ipak, dječaci osjećaju neku neizrečenu prijetnju, odnosno osjećaju da će se nešto loše desiti ako ikome kažu za svoja druženja. Bruno i Šmuel predstavljaju jednu jako bitnu karakteristiku ljudskog roda, a ta je da se nitko ne rađa s mržnjom u srcu - njoj te netko mora podučiti.

Priče vezane uz holokaust i inače su teške, strašne i prožete neminovnom tragedijom - kakve su, uostalom, one stvarno i bile - ali ovako ispričana, ta je priča još i teža. Svaki redak čita se sa nekom zebnjom u srcu, očekujući nešto strašno što se ima desiti, a opet, beskrajno crnilo kojim je priča omotana svako malo prekida vedrina i svjetlost koje izbija iz prijateljstva dvojice dječaka, bez obzira na grozne uvjete među kojima je to prijateljstvo nastalo.

Ovo je jedna od onih knjiga koje se pamte dugo nakon čitanja, koje se ne zaboravljaju. Potresna je to priča o crnim danima ljudske povijesti, koje, mi ljudi kakvi jesmo, volimo zaboraviti i s vremenom ponoviti. Sjeme mržnje lako je zasijati. No, kad bismo imali više ovakvih knjiga (i više ih čitali), možda bi to sjeme nailazilo na sve manje plodnog tla na kojem će izrasti.