subota, 18. ožujka 2017.

OBOŽAVATELJICA, Rainbow Rowell

Izdavač: Znanje, 2016.
[eng. Fangirl] 


O-B-O-Ž-A-V-A-M 'Obožavateljicu'!

Jako, jako, jako mi se svidjela ova knjiga, i njeni likovi (dobro, možda ne baš svi) i sve u vezi nje. Ne pamtim kad sam zadnji put toliko brzo i toliko snažno zavoljela neku knjigu. :) <3

Radi se o Cath - novopečenoj brucošici koja taman kreće sa svojim novim životom na faksu. Nekome drugome to možda ne bi bila tako velika stvar, ali Cath je introvert i jako je povučena, te se ne nosi dobro sa upoznavanjem novih stvari, a kamoli sa početkom posve drugačijeg života od onog na koji je navikla. A navikla je na svoju poznatu kuću i svoju poznatu sobu, svoju sestru blizanku od koje je bila nerazdvojna i svoje priče o Simonu Snowu.

Simon Snow lik je iz serijala fantastičnih romana autorice Gemme T. Leslie, koji je, osim Cath, zaludio cijeli svijet. Prema romanima su snimljeni i filmovi, a na tisuće fanova nastavilo je pisati fanfikciju o svijetu i likovima iz tih romana i dugo nakon što je posljednji nastavak serijala izašao - a Cath (tj. MagiCath) je jedna od njih.

Svijet Simona Snowa za Cath je sigurno mjesto na kojem se osjeća kao kod kuće, mjesto na kojem je uvijek - svoja. A sada se mora suočiti sa stvarnim svijetom koji ju plaši čak i više no obično. Jer, počinje faks, što znači da počinje i Cathin život studentice - u studentskom domu, u sobi koju će dijeliti sa nepoznatom cimericom. Njena sestra, Wren, na koju se uvijek do sada mogla osloniti, odlučila je da je bolje za njih dvije da žive odvojeno i upoznaju druge ljude dok su na faksu, da iskuse sve čari studentskog života (čitaj: cugu, tulume i dečke).

I dok se Wren u tom novom studentskom životu odlično snalazi, Cath se osjeća kao da nikamo ne pripada. Ne zanimaju je ni tulumi, ni cuga, ni dečki, niti išta drugo što ostatak studentske populacije smatra 'normalnim'. Svoje utočište Cath pronalazi uz Simona, izmišljajući nove priče o njemu i njegovim pustolovinama svake večeri. Stvarni svijet uvijek je bio tu negdje, spreman da je zastraši, ali do sada je uvijek imala Wren da joj pomogne da se s njime lakše nosi. A sada se, osim suočavanja s tim strašnim stvarnim svijetom, mora suočiti i s nečim što ju straši više od svega: time što će to morati napraviti - sama.

Strašno mi se svidjela Cath. Cath je pomalo neuobičajen izbor heroine - sramežljiva, povučena, neprimjetna - ali ona jest upravo to - heroina. Cath je 'misfit', s njom će se poistovjetiti svi oni koji se nikada (ili barem u nekom trenutku svojih života) nisu nikamo uklapali (i koji se možda još uvijek ne uklapaju), svi oni koji se izdvajaju iz mase, ali ne zbog nekih svojih naglašenih sposobnosti, nego baš zbog svoje nevoljkosti da budu kao svi ostali. Svi 'štreberi' ili 'luzeri' - što je samo termin koji označava nekoga tko uživa u nečemu ili voli nešto što ne voli većina, nekoga tko će radije, npr., čitati knjige nego ići na tulume.

Ono što mi se posebno svidjelo kod Cath je to što se ona ne trudi i ne želi uklopiti, ne želi se promijeniti kako bi odgovarala nekakvom kalupu, već njeguje svoju ljubav prema fanfikciji, čitanju i stvarima koje voli, ma što tko drugi o tome mislio. Svjesna je da je drugi doživljavaju čudnom i da, ponekad se zbog toga ne osjeća ugodno, ali radije bi se tako osjećala do kraja života nego pokušala biti nešto što nije. Također, posebno mi se svidjelo to što je kod Cath najviše naglašena upravo njena ljubav prema knjigama.

Već sam na početku spomenula da mi se apsolutno sve - sve! - svidjelo u ovoj knjizi.

Svidjela mi se priča u priči u onim dijelovima koji se odnose na Simona Snowa. Kao vrlo važan dio Cathinog života, Simon je gotovo i sam jedan od likova u ovom romanu. Neki će u Simonu uočiti očitu asocijaciju na romane o Harryu Potteru (i meni je ta misao prošla kroz glavu dok sam čitala), ali ne mislim da je to bila autoričina namjera, odnosno ne mislim da je Simon trebao ukazivati isključivo na Harrya - mislim da Simon predstavlja fantastične serijale općenito, sve one serijale za kojima smo svojevremeno bili ludi, koje smo voljeli, koje još uvijek volimo, koji su obilježili naš život ili naše odrastanje, sve one serijale koji imaju svoje fandome i svoje pisce fanfikcije.

Svidio mi se i način na koji se u knjizi govori o fanfikciji, koju mnogi ne doživljavaju kao 'pravu' književnost, niti kao nešto originalno iz razloga jer se koristi tuđim likovima, tuđim svjetovima. Što god o njoj mislili, fanfikcija može biti itekako dobra, a sjajna stvar kod nje je to što svatko tko to želi, može nastaviti uživati u različitim pričama iz serijala koji su odavno službeno došli svome kraju, sam ispričati i istražiti drugačije verzije događaja, druge smjerove radnje i jednostavno još malo se družiti sa dragim mu likovima.

Svidio mi se način na koji je knjiga pisana i način na koji se odvija radnja - polako, nikamo ne jureći, upoznavajući nas u potpunosti s likovima i dajući nam vremena da uživamo lagodno se s njima družeći. Svidio mi se izbor likova i njihove osobine (čak i Wren, koju sam dobrim dijelom knjige mrzila!), različitost likova i način na koji se savršeno uklapaju u ovu priču.

U mnogo sam navrata u Cath prepoznala sebe, u nekim se još i sad prepoznajem. Možda mi je zato čitanje ove knjige došlo kao ugodno druženje sa starom prijateljicom, onom s kojom se uvijek rado sretnem. Rainbow Rowell ima taj dar da uzme posve neubičajene likove, stvori iznimnu, a opet posve običnu, priču i učini te likove herojima te priče. To je ono što je ovdje napravila i čime me posve osvojila.

Pročitajte 'Obožavateljicu'. Nadam se da ćete ju zavoljeti baš kao i ja. <3

petak, 10. ožujka 2017.

NESAVRŠENI, Cecelia Ahern

Izdavač: Profil, 2016.
1. knjiga istoimenog serijala
[eng. Flawed]


Neki se pisci, inače posvećeni samo određenom tipu romana ili određenom žanru, teško odluče na pokušaj plivanja u nekom drugom žanrovskom moru, a još teže u tome i uspiju. No ne i Cecelia. Ona se u novoodabranom, za nju još neistraženom, žanru distopija odlično snašla. Čak i više no odlično!

Distopijski svijet koji je zamislila ne razlikuje se baš od našeg uobičajenog svijeta, osim u jednoj bitnoj karakteristici. Naime, u njenom distopijskom svijetu vlada ideal savršenstva među ljudima, pri čemu ne mislim na to da ljudi teže biti fizički savršeni, već moralno. Zapravo teže biti nepogrešivi i to iz jednostavnog razloga što - pogreške nisu dozvoljene. Svatko tko napravi bilo kakvu pogrešku, koliko god malu ili veliku, kažnjava se žigosanjem užarenim željezom, biljegom koji ga zauvijek obilježava kao 'nesavršenog', a kao takav, on od tog trenutka mora živjeti po posebnim pravilima i poštovati rigorozne zabrane.

'Nesavršeni' su u biti izopćenici iz društva, segregirani od ostatka stanovništva posebnom bojom odjeće, posebnim mjestima za sjedenje u javnom prijevozu, različitim zabranama i granicama. Ostali ljudi ih ili ne primjećuju, ili namjerno okreću glave od njih, pokazujući im time da 'nesavršeni' nisu vrijedni njihove pažnje, da nisu u istoj mjeri ljudi kao svi ostali. Situacija podsjeća na ne tako davno nestalu rasnu segregaciju, kao i druge oblike segregacije stanovništva koji u nekim zemljama i dan danas postoje, i jednako je grozna.

Lik kojeg u ovoj priči pratimo je Celestine, sedamnaestogodišnja djevojka koja vjeruje u ovakav sustav i koja ga poštuje. Celestine je u vezi sa sinom suca koji presuđuje u slučajevima optuženih za nesavršenstvo, a te su presude rijetko oslobađajuće. Celestine se trudi biti savršena u svemu i smatra da bi se svatko trebao tako ponašati, da bi svatko trebao imati povjerenja u sustav. Ona nikada ne propituje vrijednosti na kojima se temelji društvo niti se buni protiv njega. Sve do jednog dana u autobusu na putu prema školi, kada svjedoči očitoj nepravdi i potpunom ignoriranju te nepravde od strane svih ostalih ljudi tamo prisutnih. U tom trenutku Celestine napravi svoju prvu pogrešku.

Od tog trenutka, Celestine se ne može više pretvarati da ne vidi neke stvari i da ju neke stvari ne smetaju. Društvo nije toliko savršeno koliko ga je ona smatrala takvim, ali čak i unatoč tome, Celestine teško odustaje od svojih uvjerenja. Suočena s posljedicama svoje pogreške, Celestine će morati odlučiti želi li radije ostati savršena i riskirati da ju zbog toga osude kao nesavršenu ili izreći malu laž, kojom bi na trenutak postala nesavršena, kako bi osigurala da ostane dugoročno savršena. Pri tome, njen izbor nije samo njezin, jer društvo je na prekretnici, a Celestine je savršen izbor za primjer drugima, koji bi mogao pogurnuti čitavo društvo - samo, pitanje je u kojem smjeru...

Cecelia Ahern stvorila je napetu i originalnu priču u zanimljivom distopijskom svijetu. Taj svijet, naizgled savršen, kao i obično ispod površine skriva svoje nesavršenosti, a oni koji bi trebali biti stupovi tog svijeta i njegovog društva, često su zapravo već ogrezli u korupciju ili bar štite vlastite interese bez obzira na sve.

Ono što je novost u ovom žanru, odnosno nešto novo s čim sam se susrela u ovom konkretnom distopijskom romanu, je to što ovdje prvi put imamo glavnog lika koji nije u svom začetku buntovnik protiv sustava, nego taj sustav zdušno podupire i s njim se slaže. Samim time, usporedno s previranjima u društvu, pratimo i osobna previranja u samom liku i promjene njegovih, tj. njezinih, načina gledanja na svijet oko sebe.

Čitajući ovaj roman i prateći Celestineinu promjenu mišljenja, prisjetila sam se one poznate izjave koja se pripisuje Martinu Niemölleru: "Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist. Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov. (...) Zatim su došli po mene, a do tada više nije bilo nikoga da se pobuni." Celestine se nalazi u sličnoj situaciji: vjeruje u sustav dok se sve loše što se događa u sustavu događa daleko od njenog kućnog praga. Ali u trenutku u kojem se nešto dogodi praktički njoj ispred nosa, tada shvaća da nije sve tako crno-bijelo niti jednostavno, kako si je do tada zamišljala.

Poglavlja su kratka i napetost buja u svakom od njih, tako da se ovaj roman bez problema jako brzo pročita. 'Nesavršeni' su, barem za mene, savršen distopijski roman, pa, ako volite ovaj žanr, svakako pročitajte. Nastavak se sprema već ove godine, valja nam ga samo (ne)strpljivo dočekati. :)

četvrtak, 9. ožujka 2017.

BELLMAN & BLACK, Diane Setterfield

Izdavač: Algoritam, 2016. 

 
Prva knjiga Diane Setterfield - 'Trinaesta priča' - potpuno me osvojila. Bila je zagonetna, pomalo mračna, magična i predivno pisana. Malo je reći da je tom knjigom Setterfield postavila prilično visoka očekivanja za svaku sljedeću knjigu koju napiše.

'Bellman & Black' njen je drugi roman, na kojem je radila godinama. Ta je činjenica još malo podebljala moja očekivanja, koja, iz svih prethodno navedenih razloga, ovaj roman možda ni u startu nije imao nikakve šanse ispuniti. Stoga je ispao pomalo razočaravajuć, no to ne znači ujedno i da nije dobar, možda samo znatno različit.

'Bellman & Black' priča je o Williamu Bellmanu. Za Willa Bellmana može se reći kako je bio prilično sretan dječak, koji je kasnije stasao u prilično sretnog čovjeka. Odrastao je samo s majkom, nakon što ih je otac napustio, ali je uživao podršku svog strica koji ga je zavolio kao vlastitog sina. Uskoro je sa stricem počeo raditi u Bellmanovoj predionici, gdje se iskazao kao bistar i vrlo sposoban mladić. Život mu je u svakom pogledu krenuo uzlaznom putanjom.

Ipak, nečija sreća, kako se čini, može rasti samo do određene visine, nakon čega slijedi neizbježan pad. A Bellmanov pad, kad se dogodio, bio je izrazito strmoglav. Ni samom Bellmanu nije jasno čime je zaslužio da ga pogodi tolika količina nesreće, ali razlog tome čini se da leži u događaju iz njegovog djetinjstva, događaju od jednog dana kada mu je bilo deset godina, a kada je kamenom iz praćke, nakon što je taj kamen opisao savršen luk, pogodio gačca na udaljenom stablu.

Priča o Williamu Bellmanu prožeta je snažnom mistikom upotpunjenom daškom mitologije. Bellman je centralni lik cijele priče, u kojoj ćemo upoznati čitav njegov život, od njegovog početka do kraja. Upoznavajući Bellmana, on će vas se bez sumnje dojmiti kao lik poštenog i dobrog čovjeka, možda malo preobuzetog svojim radom, ali u suštini pozitivnog. Iz tog ćete se razloga zacijelo začuditi količini nesreće koja ga odjednom zadesi, a za koju je teško naći što ju je točno uzrokovalo. Ranije spomenuta poveznica s događajem s gačcem je cijelo vrijeme prisutna, ali nisam ju baš uspjela u potpunosti shvatiti, njena je veza sa svime što slijedi u Bellmanovom životu od tog događaja prilično maglovita.

Krivulju kojom je Bellman, kao dječak, pogodio onog gačca, shvatila sam kao krivulju njegovog života. Ipak, je li taj čin uzrokovao to da mu život krene po toj krivulji ili bi ona bila takvog oblika bez obzira na sve, pitanje je koje je ostalo otvoreno nakon čitanja (ili je meni odgovor na njega negdje promaknuo).

Gačci su prisutni i u ostatku romana - ili kao statisti u određenim scenama, ili kao glavni likovi posebnih dodataka poglavljima, koji se dotiču mitologije, priča i zanimljivosti vezanih uz njih. Ne mogu poreći da mi je cijela ta priča oko ovih ptica bila interesantna, ali njena mi je svrha ipak ostala ne posve razjašnjena.

S obzirom na naziv romana, sigurno se pitate gdje je (i tko je) u cijeloj ovoj priči Black. Black je jednako maglovit lik kao i sami gačci, čiji su razlozi za uplitanje u Bellmanov život pomalo nejasni. On se pojavljuje tek tu i tamo, ali iako nije cijelo vrijeme prisutan, ima značajan utjecaj na Bellmana, pogotovo u drugom dijelu romana. Black, po meni, predstavlja lika koji u biti ima preneseno (i pomalo mračno) značenje, a koje je ono, ostavit ću vama da pokušate odgonetnuti. Knjiga vam, doduše, neće dati jasan i nedvosmislen odgovor na to pitanje, pa sve ostaje na čitatelju i njegovoj mašti.

Najveći plus ovog romana je stil kojim je pisan. Setterfield svojim stilom pisanja prikazuje svu vještinu pripovjedanja, onog pravog pripovijedanja i raspredanja neke priče koju je takav gušt čitati da sve mane koje sama priča sadrži padaju u drugi plan. Bez obzira na manjkavost u samoj priči, u te rečenice, njihovu ljepotu i njihov skladan tok teško je ne zaljubiti se. Osjećaj je sličan ugodnoj plovidbi mirnom rijekom, pravi užitak čitanja.

Nemojte očekivati novu 'Trinaestu priču', niti išta slično, ali provjerite kako će vam se svidjeti novi roman Diane Setterfield. Možda vam se svidi, možda ne. A možda uspijete otkriti što je Setterfield zapravo ovim romanom htjela reći. Meni je promaknulo, možda vi budete imali više sreće. ;)

nedjelja, 26. veljače 2017.

LABIRINT 3: LIJEK SMRTI, James Dashner

Izdavač: Profil, 2016.
3. knjiga serijala 'Labirint'
[eng. The Death cure]


Nakon Labirinta i Zgarišta, Thomas i ostali Poljanaši došli su do samog kraja Kušnji. A na tom ih kraju, kako se čini, samo korak dijeli od ispunjenja svrhe, završetka ZLOPAK-ovih eksperimenata i stvaranja lijeka koji će spasiti čovječanstvo. Ili tako barem kaže ZLOPAK.

Jedini je problem što, nakon svega na što ih je ZLOPAK natjerao i svega kroz što su prošli, dio Poljanaša nije baš sklon vjerovati tome što ZLOPAK tvrdi. Naročito kad taj zadnji korak do stvaranja lijeka i kraja Kušnji uključuje dopuštenje ZLOPAKU da im malo čačka po mozgovima.

Thomas se također nalazi među skupinom Poljanaša koja ne vjeruje ni riječ ZLOPAK-u. Zajedno, oni odluče pružiti posljednji čin otpora ZLOPAK-u i napraviti sve što mogu da toj groznoj organizaciji pomrse planove, čime će započeti, ovaj puta posljednju, borbu na život i smrt, u kojoj ulozi nikad nisu bili veći...

Originalna i uzbudljiva trilogija Jamesa Dashnera ovom je knjigom došla svome kraju. Ali kakav je to kraj samo! Finale trilogije definitivno je najnapetija knjiga čitavog serijala. Događaji se u njoj počinju odvijati odmah, već nakon prve stranice, radnja neprestano ubrzava i u priči nema ni trenutka predaha, niti jednog mjesta na kojem možete napraviti stanku bez da vas kopkaju na stotine pitanja o tome što će biti dalje.

Sva neodgovorena pitanja na koja odgovore nismo pronašli u prve dvije knjige ovdje će biti odgovorena, ali varate se ako mislite da ćete ih saznati brzo, ili ako mislite da će prvi odgovor koji dobijete na neko od tih pitanja biti ujedno i točan. Osim što je brza, radnja je ovdje i prevrtljiva - neprestano dolazimo do novih i novih obrata, novih i novih iznenađenja. Kako će ova priča završiti, možete nagađati, ali nećete uspjeti pogoditi, jer se finalni obrat dogodi doslovno na posljednjoj stranici, na kojoj, nakon što ju pročitate, ostanete paf! Meni se kraj svidio - potpuno me iznenadio, ali mislim da sjajno zaokružuje ovu trilogiju.

Početak ove priče (mislim na početak cijele trilogije) - na kojem su se Poljanaši našli u neobičnom i strašnom okruženju zlokobnog Labirinta - i njen kraj u ovoj se finalnoj knjizi susreću jedan s drugim na neponovljiv način. Ne mogu vam otkriti više detalja o tom susretu, kako vam ne bih odala previše i umanjila gušt čitanja, ali morala sam ga spomenuti jer me se baš dojmio - sjajno je upleten u cijelu priču i daje joj neki poseban osjećaj konačnosti i potpunosti, kakav nisam očekivala da ću u njoj naći.

Svi elementi priče koji ovu trilogiju čine jedinstvenom i tako dobrom prisutni su i ovoj, posljednjoj, knjizi: priča je puna napetosti i akcije, odnosi između likova se neprestano mijenjaju i nadrasli su sve one početne odnose iz prve dvije knjige; svaki daljnji korak koji likovi u ovoj priči naprave potpuno je neizvjestan i nikada ne znamo što će se iduće dogoditi. A pitanje koje neprekidno muči i same likove - je li ovo što im se trenutno događa stvarno ili samo još jedna Kušnja, novi ZLOPAK-ov eksperiment - doprinosi cjelokupnoj napetosti same priče i tjera vas da čitate sjedeći na rubu stolca, spremni i sami baciti se u trk na prvi znak nevolje, zajedno sa likovina koje tako gorljivo pratite.

Zaista sjajno finale sjajne trilogije, koju ću definitvno pamtiti još dugo nakon (ponovnog) čitanja.

Ako ste čitali prethodne dvije knjige, tada ne sumnjam da ste i sami nestrpljivi da saznate kako ova priča završava. Je li ZLOPAK dobar ili je zlokoban kao štu mu samo ime zvuči? Pročitajte i saznajte. ;)

srijeda, 15. veljače 2017.

DOBRA DJEVOJKA, Mary Kubica

Izdavač: Mozaik knjiga, 2016.
[eng. The good girl]
 
 
Stvarno moram prestati čitati te ekstremno preuveličane riječi hvale o pojedinim romanima i usporedbe koje su ovaj konkretni roman usporedile s 'Nestalom' Gillian Flynn. Očekivanja mi uvijek skoče u nebesa pa me, kad - bam! - udarim u zid razočaranja i neispunjenih očekivanja, to zbilja zaboli.

Nemojte me krivo shvatiti, ovaj roman nije loš. Ali u rangu s Gillian Flynn? Ni blizu.

Mary Kubica pred nas rasprostire priču o Mii, mlađoj kćeri imućnih roditelja, koja se jednog jutra ne pojavi na poslu, nakon čega se ispostavi da je nestala bez traga. Dok Miina majka Eva očajava zbog nestanka kćeri i svakoga se dana pita gdje je i što joj se dogodilo, Miinog oca Jamesa kao da to previše ne uznemiruje. Detektiv Gabe Hoffman istražuje cijeli slučaj, u kojem jedva ima nekog pomaka. Miu naposlijetku pronađu, ali ona se uopće ne sjeća gdje je bila svo to vrijeme i tvrdi da njeno ime nije Mia, već Chloe. Bizarni slučaj otmice postaje sve čudniji, a Gabe ni nakon pronalaska Mie ne odustaje od pokušaja da popuni sve praznine ovog slučaja i sazna što se zapravo dogodilo, tko zapravo stoji iza svega i tko je uopće Chloe.

Ova priča ispričana je iz nekoliko kuteva, odnosno priču pratimo preko nekoliko različitih likova: Eve, Gabea i Miinog otmičara. Priča se ne odvija kronološki, već je podijeljena u dva razdoblja: prije i poslije, koja se međusobno izmjenjuju, polako nam otkrivajući sve više detalja o centralnom događaju priče: Miinom nestanku.

Poglavlja su relativno kratka i izmjena likova i vremena radnje po pojedinim poglavljima osigurava da priča teče dinamično i da je uvijek zanimljiva. Ipak, svako poglavlje otkriva nam tek mrvice i do konačnog raspleta moramo čekati doslovno do posljednjih stranica. I tu dolazimo do glavnog problema ove priče, jer, nakon što na tim posljednjim stranicama pročitate što se zapravo dogodilo i koje su okolnosti zapravo dovele do Miinog nestanka, cijela dotadašnja priča pada u vodu.

Autorica nam je pokušala prenijeti uvjerljivu priču o žrtvi i otmičaru, u kojoj se postupno pojavi i nezaobilazni Stockholmski sindrom. Da nema zadnjeg poglavlja, ova bi priča još kako-tako imala smisla, ali nakon tog zadnjeg poglavlja čitava priča postaje neuvjerljiva. (Ne mogu vam konkretno reći zašto bez da vam odam ključne detalje same priče, morat ćete mi vjerovati na riječ ili sami pročitati knjigu i skužiti o čem pričam.) Ni žrtva ni otmičar nisu me uvjerili u svoju zavisnost jedno od drugoga, niti mi je njihova ljubavna priča bila uvjerljiva. Za to je bilo potrebno stvoriti likove i veze među njima koje su puno dublje no ove što ih je među svojim likovima stvorila Mary Kubica.

Ni karakterizacija ostalih likova u ovom romanu nije baš na nekom osobitom nivou. Imamo potpuno nezainteresiranog oca, opisanog kao narcisoidnog čovjeka zaljubljenog samo u vlastiti ugled i uspjeh, ali njegova karakterizacija je prepovršna da bi se on doista doimao takvim, odnosno autorica nam ne daje nikakve razloge koji bi mogli opravdati takvo njegovo ponašanje. Ista takva je i Eva, njegova trofejna supruga, majka duboko potresena nestankom kćeri, koja ipak ima vremena zaljubiti se i spetljati s detektivom koji nestanak njene kćeri istražuje (!). Tu mlitavu zaljubljenost spomenuti detektiv dijeli, ali opet nedostaje neka dubina i priča zbog koje bismo mogli shvatiti njegove osjećaje, a koja nije samo 'sirota mala bogatašica koju muž zanemaruje, moram je utješiti'.

Kad sam već spomenula 'sirote male bogatašice', ovaj mi je dio najneuvjerljiviji i kod Mie. Mia je tipična crna ovca bogate obitelji, koja ne dijeli očev san da postane pravnica. Ali nisam ju doživjela kao buntovnicu kakvom se želi prikazati, već više kao razmaženu klinku koja je nesretna jer je tata ne voli, pa bi to trebalo biti opravdanje za sve njene postupke. Nije me uspjela uvjeriti, pogotovo nakon kraja knjige, nakon čega mi se sve ono što je do tada činila učinilo kao čisto glumatanje.

Ono što mi se svidjelo je način na koji je ova priča ispričana: kao priča kojoj odmah na početku znamo i početak i kraj, odnosno poznati su nam i misterij i njegovo rješenje (barem djelomično), i zločin i počinitelj, a ono što nedostaje je poveznica koja sve to spaja, detalji koji zaokružuju cijelu priču, a koje želimo otkriti. U početku izgleda da će nas otkrivanje tih detalja dovesti do nečeg genijalnog, nekog nevjerojatnog rješenja čitave drame koje će nas potpuno izbezumiti i oduševiti u isti mah, ali, nažalost, kako se ispostavi, to baš i ne ispadne tako. Kraj je pomalo predvidiv i mlak i baca novo svjetlo neuvjerljivosti na čitavu priču do tada. Šteta.

Ovo je mogla biti zaista dobra priča, zaista uzbudljiv i zanimljiv triler, ali likovi su preplošni i priča prepuna rupa i nedovoljno razrađena da bi to doista i mogao biti, barem za mene. Hoće li vama, pak, ova djevojka biti dobra, loša, odlična ili nešto treće, provjerite nakon čitanja sami. ;)

ponedjeljak, 13. veljače 2017.

DJEVOJKE SA SLIKA, Cathy Marie Buchanan

Izdavač: Lumen, 2016.
[eng. The painted girls] 


Edgar Degas jedan je od meni omiljenih slikara. Prvo što pomislite kad pomislite na Degasa vjerojatno su - balerine, prepoznatljivi motiv velikog broja njegovih djela. Ako ste se ikada pitali tko su te balerine zapravo, koja je njihova životna priča, ova knjiga donosi vam priču o jednoj od njih.

Marie van Goethem, balerina koja je u dobi od četrnaest godina pozirala Edgaru Degasu, stvarna je povijesna osoba, baš kao i njene sestre i većina likova koje ćete pronaći u ovom romanu. Njena biografija i put do balerine izabrane u drugu postavu kvadrile u pariškoj Operi vjerno su opisani slijedeći stvarne povijesne činjenice. Mariein četrnaestogodišnji lik, koji je Degas 1881. ovjekovječio u obliku voštane skulpture, a koji je kasnije odljeven i u bronci, i dandanas možete vidjeti u muzeju ili kakvoj privatnoj zbirci nekog kolekcionara umjetnosti.

Priča triju sestara van Goethem - Marie, Antoinette i Charlotte - započinje 1878. godine. Antoinette, najstarija sestra, radi kao statistica u Operi, dok se Marie i Charlotte tek pripremaju za audiciju za baletnu školu. Charlotte, najmlađa sestra, pokazuje izniman talent i vještinu za ples, dok je Marie nešto samozatajnija i više usmjerena na obrazovanje i jedina je od sestara koja je naučila čitati i računati. Uz majku pijanicu i Antoinetteine skromne prihode, sestre jedva spajaju kraj s krajem, ali nekako ipak preživljavaju iz dana u dan. Sve što uspiju namaknuti nikada nije dovoljno, jer da bi uspjele doći do viših postava u Operi, djevojke se moraju štedjeti, ulagati sve napore u balet kako bi bile izvrsne, ali i - dobro jesti. Za balerinu nije dobro da je premršava i stalno iscrpljena.

Situacija se malo popravi kada Marie počne zarađivati u Operi, ali ta sreća brzo splasne kada Antoinette, na koju su se sestre do sada uvijek mogle osloniti, izgubi glavu za jednim mladićem. Bez Antoinetteine podrške, uz majku koja je stalno pijana i uz račune koje treba platiti i usta koja treba nahraniti, Marie sav teret preuzima na sebe, što se neizbježno odražava i na njenom plesu i koncentraciji. Da bi održala svoj ples na potrebnoj razini, ali i nahranila i sebe i sestre i majku i spriječila da ih stanodavac izbaci na ulicu, Marie će se morati prisiliti da poduzme neke mjere koje nikada nije mislila da će morati poduzeti, baš kao i Antoinette, ali s drugim ciljem u mislima.

Priča o trima sestrama van Goethem govori nam o svijetu balerina izvan svjetala pozornica, pljeska publike i oduševljenja obožavatelja. Ona priča o mukotrpnom putu do te pozornice, putu punom odricanja, upornosti, napornih treninga; putu kojim se ide krvavih papučica, uspravne glave i pogleda stalno usmjerenog na cilj. To je priča u kojoj je uspjeh i napredovanje u baletu jedini izlaz iz života u siromaštvu i neimaštini.

Odrastanje sestara opisano je u svoj svojoj surovosti života u siromaštvu. Uz majku koja svo vrijeme provodi uz bocu apsinta i mrtvog oca, sestre imaju samo jedna drugu. Ipak, uz svu surovost i stalno sivilo koje ih okružuje, one pronalaze načina da jedna drugoj uljepšaju dan sitnim znacima pažnje, pažljivim odricanjima i međusobnom brigom jedne za drugu. Uz sve ružno što im se svakodnevno događa, sestrinska ljubav o kojoj ovdje čitamo čini ovu priču i lijepom, barem na mahove.

Onako kako je ispričana, priča pomalo podsjeća na Zolu, ne prema naturalističkim opisima, već prema onom osjećaju beznađa, one uzaludne nade koja povremeno zatinja u srcima likova, ali brzo potom zgasne, ugušena novim (ili ponovno istim) nevoljama, kakve svakodnevno spopadaju siromašne ljude koji jedva preživljavaju na samim marginama društva. Onu suprotnost blještavom glamuru Pariza, njegovih kazališta, opera i večernjih zabava koju je Zola tako sjajno znao ocrtati u svojim djelima možemo vidjeti i ovdje, s likovima proživljavati istu bol, glad, nemoć i povremenu nadu u bolje sutra.

Kad sam ga se već dotakla, valja spomenuti i da je Emile Zola, glavom i bradom, prisutan u ovoj priči i kao jedan od njezinih likova, a, uz njega, ovdje ćete sresti i na početku spomenutog Edgara Degasa. Ovdje je i jedan lik koji nije lik sam po sebi, ali prema svojoj prisutnosti i utjecaju koju ima na cijelu priču to svakako zaslužuje biti, a to je balet. Njega ćete, ako dosad niste, dosta dobro upoznati, baš kao i sve ono što ga čini lijepim, ali i ružnim.

Volim priče koje se temelje na stvarnim događajima i životu stvarnih osoba, pogotovo one koje vjerno prate sve relevantne činjenice vezane uz te događaje i osobe. Naravno da si je autorica ovdje dopustila i dašak umjetničke slobode i ponešto dodala, a ponešto oduzela, ali sama priča u svojoj se suštini ne razlikuje od one stvarne priče o sestrama van Goethem.

Autorica je sjajno dočarala Pariz 19. stoljeća i svoje likove sjajno u njega uklopila. Iz ove priče izbijaju sve moguće emocije i preko njenih likova osjetit ćete ih apsolutno sve, od onih najboljih do onih najgorih. Uživala sam čitajući svaku stranicu, čak i one na kojima su me likovi neizmjerno naživcirali (Antoinette!), i prateći sestre van Goethem kroz njihove uspone i padove. Volite li povijesno-dramska djela i realistične priče koje vuku temelje iz stvarnog života, a iz kojih možete svašta zanimljivoga doznati, što do sada niste znali, svakako pročitajte. I potražite Degasovu skulpturu 'Male četrnaestogodišnje plesačice', barem na Internetu, i upoznajte Marie - i skulpturicu koja je postala čak slavnija od osobe koju prikazuje.


ponedjeljak, 6. veljače 2017.

HARRY POTTER I UKLETO DIJETE, Jack Thorne (prema originalnoj priči J.K. Rowling, Jacka Thornea i Johna Tiffanya)

Izdavač: Algoritam, 2016.
8. knjiga Harry Potter serijala
[eng. Harry Potter and the cursed child] 


Sjećam se, 2007., dana kada je izašla posljednja, sedma knjiga o malom čarobnjaku kojeg je zavolio cijeli svijet. Algoritam ju je u prodaju, ako me sjećanje ne vara, pustio točno u 1 iza ponoći, a za tu se priliku ispred Algoritma u Gajevoj ulici u Zagrebu stvorio dugačak red ljudi svih dobi i uzrasta koji su željno iščekivali trenutak kada će se sedmi Harry konačno naći u njihovim rukama (myself included). Sve otada, nijedna knjiga, niti jedan serijal, nije uspio to ponoviti i u čitateljima pobuditi takav interes, takav uzbuđeni zanos.

Sada, 10 godina kasnije, imamo priliku pročitati nastavak fantastične, čarobne priče za koju smo mislili da je završena. Nije li to apsolutno genijalno? :D

Osim ako ste posljednjih godinu dana živjeli ispod kamena, sigurno ste već čuli sve i svašta vezano uz ovu novu knjigu o Harryu. Moram priznati da me zapanjila činjenica koliko je bilo negativnih komentara ljudi koji su je pročitali i opisa razočaranja, pa čak i ljutitih pisama upućenih J.K. Rowling, a sve zbog toga jer - ova knjiga nije roman. (?!)

Da, ova knjiga nije roman. Ova knjiga nije nastala planski, ona je svojevrsni dar svim onim HP fanovima koji nisu u mogućnosti doći na londonski West End i pogledati kazališnu predstavu za čiju svrhu je tekst ove knjige nastao. Ona je posebni scenarij koji su glumci u predstavi koristili na probama - dramski tekst, kazališna drama. Također, autorica nije J.K. Rowling. J.K. je, uz Jacka Thornea i Johna Tiffanya, napisala "samo" priču koja je kasnije adaptirana u scenarij namijenjen izvedbi na kazališnim daskama, a autor scenarija je Jack Thorne (koji je zaslužio, stoga, i da mu ime bude otisnuto, ako već ne najvećim, onda barem ne najmanjim fontom na naslovnici same knjige!). No, ovoj knjizi ne manjka nimalo one čudesne 'Potterovske' magije koja je obilježila sve prethodne knjige i navela nas da se bespovratno zaljubimo u fantastičan svijet čarobnjaka J.K. Rowling.

Ali nekim ljudima, eto, strašno smeta to što je ovo drama, pa je i pisana u obliku drame, a ne roman, kako su očekivali, i zahtijevaju da J.K. napiše roman umjesto drame. Seriously?!

19 je godina prošlo otkad je Harry završio svoje školovanje u Hogwartsu i porazio Voldemorta. Sada je u srednjim godinama, zaposlen u Ministarstvu magije, sretno oženjen s Ginny i otac troje djece. Njegov srednji sin, Albus, upravo kreće u Hogwarts, baš kao i Rose, kći Rona i Hermione, te Scorpius, sin Draca Malfoya. Svaki početak i pokušaj uklapanja u novu sredinu je težak, a kada si sin najpoznatijeg čarobnjaka koji je, uz to, spasio svijet, još je teže. Albus se teško nosi sa svačijim očekivanjima i čini mu se da sve što napravi, napravi krivo. Pa tako upadne u krivi dom, sprijatelji se s krivim ljudima, uplete u opasnu avanturu koja zaobilazi granice vremena i, čineći to, izvrne čitav čarobnjački svijet naglavce. Jer, s vremenom se ne treba petljati, ali, uz pomoć prijatelja, možda Albus sve ipak uspije popraviti - prije no što bude prekasno.

Ne mogu vam ni opisati koji je užitak bio ponovno se družiti s dragim mi likovima iz Harry Potter serijala. Generacija likova koji su u centru zbivanja se možda malo izmijenila, ali sve ostalo u ovoj priči ostalo je isto. Uzbudljiva pustolovina, opasnosti koje vrebaju iz mraka, čvrste spone prijateljstva koje pobjeđuju sve prepreke, neponovljiva magija, čarobni svijet, vječni sukob dobra i zla... sve je ponovno tu. Sve ono što romane o Harryu čini tako čarobnima nalazi se i u ovoj knjizi. I sve je naprosto - sjajno.

Pomislili biste da, nakon svega kroz što je Harry prošao dok je odrastao u Hogwartsu i svega što je učinio, nakon što se pokazao drugačijim nego kakvim su ga vidjeli svi oni koji su ga zafrkavali i rugali mu se u školi; da će nakon 19 godina situacija biti drugačija. Ali i sadašnji su klinci i mali čarobnjaci jednako skloni ruganju i obilježavanju vršnjaka koji su drugačiji od drugih, baš kao što se to događalo i Harryu. U tome se sjajno vidi i poveznica s našim običnim svijetom: ljudi će uvijek biti skloni etiketiranju drugačijih od sebe, ali knjige o Harryu nas cijelo vrijeme uče da, koliko god nas netko maltretirao i rugao nam se, kad-tad ćemo to nadići i ostvariti svoj puni potencijal, na zla podbadanja se ne trebamo obazirati, a kad zagusti, prijatelji su uvijek tu da nam uskoče u pomoć.

Ova knjiga nam govori o tome kako je teško živjeti pod teretom - prošlosti, slave, svojih djela. No, ta nas prošlost ponekad prati što god mi učinili da je se riješimo. No, ono što će nas ova knjiga također naučiti je to da se s prošlošću možemo nositi, pogotovo kada uz sebe imamo prijatelja koji će s nama podijeliti taj teret. Osma nas knjiga, baš kao i prvih sedam, podsjeća na važnost prijateljstva, koje je u biti najvažniji 'lik' u svim romanima o Harryu. A iz Albusove male avanture vidjet ćemo točno što bi se bilo dogodilo da su se neka prijateljstva ili neki njihovi dijelovi bili promijenili - i to neće biti baš lijep prizor.

Ne znam, nazovite me pristranom, jer zaista volim čitav ovaj serijal, ali ovaj njegov najnoviji dodatak, po meni, može bez problema stati uz bok svim ostalim knjigama. Sjajno nadopunjuje svima nam dragi serijal, sjajno je smišljen i sjajno se nadovezuje na cijelu priču, bez obzira na vremenski odmak, način pisanja i promjenu autora. Ako ste voljeli Harrya, ne vidim niti jedan razlog zbog kojeg ne biste mogli zavoljeti i ovog Harrya, jednakim žarom i jednako snažno.

Ova je knjiga - ukratko - fantastična. Nemojte se obazirati na sve ono loše što je o njoj napisano i upustite se u još jednu avanturu u kojoj ćete se družiti s Harryem, Ronom i Hermione, kao i njihovim društvom pojačanim novim, jednako sjajnim likovima. Pa što ako se radi o drami? Radi se o jednoj zbilja fantastičnoj drami! Voljela bih vidjeti kako ovo djelo izgleda kad 'oživi' na pozornici.

Oslobodite se svih predrasuda i pročitajte nastavak priče koja je čitalačkim žarom zapalila cijeli svijet. Znate i sami da će vam biti žao ako to ne učinite. ;)