srijeda, 21. lipnja 2017.

GOSPOĐICA KNEDLICA, Julie Murphy

Izdavač: Znanje, 2016.
[eng. Dumplin']

 

Dobrodošli u Clover City: mali južnjački gradić u Teksasu, SAD. Clover City je tip gradića iz kojeg, ako si tinejdžer i želiš neku promjenu u svom životu, bježiš glavom bez obzira. Ovaj je gradić poznat po dvije stvari: američkom nogometu i izboru za Miss Teen Blue Bonnet, najstarijem poznatom natjecanju za najljepšu tinejdžersku kraljicu ljepote.

A sada upoznajte Willowdean: tinejdžericu koja živi u Clover Cityu i čija je majka organizatorica spomenutog natjecanja za Miss. Majčino je najveće postignuće pobjeda na tom natjecanju, a Will je njena sušta suprotnost - i to ne samo zato što je bucka. Iako, to što je bucka nikada nije smetalo Will, uvijek se osjećala dobro u svojoj koži (bez obzira na sva buljenja i ruganja i komentare drugih ljudi).

"Ta riječ, naime, u ljudima izaziva nelagodu. Ali kad me vidiš, prvo što ćeš primijetiti moje je tijelo. A moje je tijelo gojazno. To vam je kao kad ja primijetim da neka cura ima velike cice, ili sjajnu kosu, ili kvrgava koljena. Takve je stvari okej reći. Ali riječ 'debela', ona koja me najbolje opisuje, tjera ljude da se namršte i da im iz obraza nestane boja.
Ali to sam ja. Debela sam. Nije to psovka. Ni uvreda. Barem kad je ja izgovorim. Pa sam uvijek mislila, zašto bih je izbjegavala?"


Sve funkcionira savršeno za Will - škola, najbolja prijateljica Ellen, život općenito - sve dok ne nađe ljetni posao u lokalnom restoranu brze hrane, gdje se zaljubi u dečka - Boa - koji također ondje radi. Romansa s Boom u Willinoj glavi zvuči savršeno i sve je super dok su samo njih dvoje u pitanju, ali kada ta ljetna ljubav dobije šansu da postane stvarna, povlačeći za sobom vječna govorkanja drugih ljudi i pitanja čime ga je osvojila (s obzirom na to da je Bo zgodan, a Will debela), za Will će sve to skupa biti malo previše. Po prvi put u životu, Will će se osjetiti nesigurno u svojoj koži. Tome nimalo ne pridonosi činjenica da se bliži izbor za Miss i da su svi totalno ludi za njime. Will ga mrzi iz dna duše, ali kada slučajno naleti na zaboravljenu prijavnicu za izbor, u glavi joj se pojavi misao: zašto ne?

Willina priča priča je o promjeni, ali ne onakvoj na kakvu mislite. Will neće krenuti s dijetama i fantastično smršaviti, o ne, Willina promjena odnosi se na nešto drugo, nešto puno bitnije: promjenu doživljaja i slike o samoj sebi.

Willina priča govori nam o vrlo bitnom problemu današnjice: ruganju i izrugivanju ljudima koji se ne uklapaju u nekakav koncept 'normalnog' i 'poželjnog' (čitaj: mršavog i skladno građenog) koji su stvorili mediji, TV i Internet. S ovim problemom svakodnevno se moraju nositi klinci širom svijeta, svi oni klinci koji su ili predebeli ili premršavi ili previsoki ili preniski, klinci s krivim zubima, nejednakim nogama ili čime god čime odskaču od ostatka svojih vršnjaka. I ne samo što ova knjiga o ovom problemu progovara, ona to čini na pozitivan, genijalno dobar način, postavljajući pitanje: zašto?

"Zašto bih se trebala osjećati loše jer želim ići na bazen, ili hodati uokolo u kupaćem kostimu? Zašto bih se trebala osjećati kao da moram navrat-nanos izjuriti iz vode tako da nitko ne vidi taj užas od mojih bedara?"

Jer, trenutno popularan izgled kojim svi teže samo je to - trenutan. Da smo, primjerice, u renesansi, poželjne bi bile obline, široki bokovi i izraženi trbusi. Izgled je samo površina ispod koje se krije neka osoba i nitko se ne bi trebao zamarati time uklapa li se njegov ili njezin izgled u društveno prihvaćene standarde. Ova knjiga to naglašava i podcrtava jednu važnu činjenicu: jedini cilj što se izgleda tiče trebao bi biti taj da se ugodno osjećaš u svojoj koži. I točka.

Kao inspiracija za ovu priču, prema riječima spisateljice, poslužila je Dolly Parton - žena koja i sama iskače iz kalupa u koju su ju htjeli strpati. Dolly je također i bitan dio ove priče, opsjednutost njenim pjesmama i životom je ono što povezuje Will i Ellen, što im je na neki način i obilježilo živote, baš kao i Willinoj teti Lucy. Dolly je toliko prisutna u ovoj priči da ćete, čitajući ju, u pozadini si u glavi vrtjeti glazbenu podlogu njenih najvećih hitova. Ili ćete barem, kao Bo, neprestano pjevušiti 'Jolene', pjesmu koja za Will ima vrlo duboko značenje i koja joj puno znači.

"Pjesma je zarazna i svi znaju riječi, ali meni je ona podsjetnik na to da uvijek postoji netko ljepši, pametniji, mršaviji. Savršenost je ništa doli fantomska sjenka za kojom svi jurimo."

Willina avantura s izborom za Miss izbacit će je iz njene komfort-zone, ali će na kraju ispasti puno bolja no što je u početku mislila da bude. Iako je u tu avanturu Will krenula s jednim ciljem, na njenom kraju ostvarit će ih i još nekoliko. A najvažnije od svega, naučite će da uvijek vjeruje u sebe - prije svega ostalog.

"'Što su htjeli?' pita Amanda.
'Samo su rekli da se vratimo kad navršimo osamnaest.'
'Imaš ruž na čelu', primijeti Hannah.
'Znam.' Želim da mi tamo ostane zauvijek, kao blagoslov. Posljednji podsjetnik na to da sama sebi trebam biti uzor."


Ova priča nam šalje još jednu važnu poruku, a ta je da je sve moguće - uz malu pomoć prijatelja. Jer, Will nije sama: ona ima prijatelje koji su uvijek uz nju, čak i kada se s njima posvađa i misli da se više nikad neće pomiriti. Također, među prijateljima uvijek ima mjesta za nove - čak i neke za koje nikad nisi mislio da ćeš se s njima sprijateljiti: prijatelje koji te shvaćaju i razumiju, čak i kada se ponašaš kao zadnji kreten.

Glavni fokus ove priče je na promicanju tzv. body positivity - odnosno pozitivnog osjećaja vezanog uz vlastiti izgled i vlastito tijelo. To je posebno bitno u današnje doba kada ljude često posramljuju zbog debljine, čineći da se osjećaju manje vrijednima, ružnima i nepoželjnima, a sve na temelju izgleda (tzv. fat-shaming). Taj je problem pogotovo izražen među tinejdžerima, koji kritike na račun izgleda najviše primaju k srcu.

"Lijepo je razgovarati s nekim tko me razumije. Hannah možda ne razumije sasvim kako je to kad se pitaš možeš li stati u fotelju, ili kako je to kad pod tvojom težinom škripe podne daske pa svi bulje u tebe kao da ćeš srušiti zgradu. Možda ne shvaća kako je to kad uđeš u trgovački centar, znajući da ti devedeset posto odjeće neće pristajati, ili da je i sama pomisao na bife loša ideja, jer debela osoba i bife u istoj rečenici mogu biti samo dobar vic. Ali ne tapša me po leđima i ne govori mi da bih trebala raditi ono što me usrećuje, a to mi je svojevrsno olakšanje."

U cijeloj toj priči i trudu da se postigne nekakav ideal ljepote, s uma nam je nestala jedna neporeciva istina: ta da je ljepota u oku promatrača. Ne postoji univerzalna ljepota i neće se svakome svidjeti sve. Ne možeš kontrolirati srce, ono će se zaljubiti u onoga ili onu u koju se zaljubi po vlastitom nahođenju. Ne možemo svi imati savršeno tijelo, niti je definicija savršenog za sve ljude ista. Prihvati sebe takvim kakav/a jesi - i što te briga što itko drugi ima za reći.

"Postoji to nešto u kupaćim kostimima što te nagoni na pomisao kako moraš zaslužiti pravo da ih nosiš. A to je pogrešno. Zbilja, kriterij je jednostavan. Imaš li tijelo? Onda lijepo na njega navuci kupaći."

Poanta cijele priče je da nitko nije savršen - odnosno svi smo mi savršeni - svatko na svoj način.

"Valjda je savršenstvo koje vidimo u drugima napravljeno od cijele hrpe majušnih nesavršenosti, jer ponekad se vražja haljina naprosto ne da zakopčati."


Willina priča je poput filma 'Ona je sve to', samo što se ovdje ružno pače nije pretvorilo u labuda - već je shvatilo da je ono cijelo vrijeme bilo labud. Ako su vam se svidjeli romani poput 'Krpe' Kody Keplinger ili 'Obožavateljice' ili 'Eleanor i Parka' Rainbow Rowell, i ova bi vam se knjiga itekako mogla svidjeti. Will je snažan ženski lik s kojim ćete suosjećati, koju ćete zavoljeti i koju ćete čak ponekad poželjeti i zadaviti. Svejedno, Will je sjajno društvo. Ne propustite se malo podružiti s njome ;)

ponedjeljak, 19. lipnja 2017.

NASLJEĐE U KOSTIMA, Dolores Redondo

Izdavač: Profil, 2017.
2. knjiga trilogije Baztán
[španj. Legado en los huesos]


Drugi dio trilogije Dolores Redondo vraća nas u španjolsku regiju Baztán. Ponovno se družimo s višom inspektoricom Amaiom Salazar i s njom nastavljamo istraživati zločine obavijene mistikom i narodnim legendama.

U početku imamo 3 već procesuirana zločina i trojicu za njih osuđenih ubojica. Jedan po jedan, umjesto da obiteljima žrtava donesu razrješenje i bar nekakvo zadovoljenje pravde, ovi si ubojice oduzimaju vlastite živote, za sobom ostavljajući samo jednu poruku - jednu riječ: Tarttalo. Posljednji od ovih osuđenih zločinaca svoju je poruku namijenio upravo Amaii, a na njoj je sada da otkrije što je njome htio reći i kako je sve to skupa povezano sa slučajem pronađenih dječjih kostiju i oskvrnjenjem crkve kojim se trenutno bavi.

Amaia se, uz posao, ponovno bori i s duhovima vlastite prošlosti, a odnedavno i s izazovima novopečene majke. Dijete koje su ona i njen suprug, James, toliko priželjkivali, konačno je tu i, na Amaino iznenađenje, ono ju povezuje s rodnim krajem (iz kojeg je čitav život bježala) snažnije no što je mislila da je to moguće - i to na pozitivan, za nju dosad neuobičajen, način.

Zanimljiv novi slučaj više inspektorice Amaie Salazar dijelom vuče korijene iz prethodnog, o kojem smo mogli čitati u 'Nevidljivom čuvaru', a dijelom zalazi na još neistražene staze. Može li se ova knjiga čitati zasebno u odnosu na trilogiju? Može, ali ipak bih vam preporučila, pogotovo ako više volite konzistenciju i postojani redoslijed radnje, da prvo pročitate prvu knjigu.

U odnosu na prvu knjigu, u ovoj vidimo neke promjene, pogotovo glede same Amaie. Amaia je snažnija, odlučnija, manje uplašena glede sjećanja na svoje djetinjstvo, manje zatvorena prema svome rodnom kraju. Također je i otvorenija prema mistici tog kraja, narodnim vjerovanjima i legendama, a s vremena na vrijeme, sa sjetom se sjeća i svog susreta s basajaunom, kojeg bi ranije bila odbacila kao kakvu halucinaciju ili nešto slično. Amaia se ovdje susreće s još neistraženim područjem majčinstva, u kojem osjeća, velikim dijelom zbog vlastitog djetinjstva i uloge njene majke u njemu, kako mora dati baš sve od sebe da usreći svog sina - jer je sve manje od toga čini lošom majkom. Ipak, breme koje nosi na svojim ramenima, a koje je onamo stavila njena prošlost, polako se, ako ne baš topi, onda barem postaje lakše za ponijeti.

Mistika i magijski realizam kojim ova knjiga odiše čine ovu priču zanimljivijom i intrigantnijom, pretvarajući je iz kriminalističke priče i psihološkog trilera u nešto sasvim posebno. Dodatna posebnost koju ova priča ima je njeno mjesto radnje, koje je i samo po sebi nekako magično i nadahnuto nekim posebnim ozračjem. A ono što vas tjera da se osjećate kao da ste i sami baš tamo su vjerni opisi te regije i vremenskih prilika u njoj: neprestana kiša koja kao da čitavo vrijeme, ako već ne pada, onda nekako 'visi u zraku', dajući svakoj sceni neki poseban dojam. Čitajući, tu beskrajnu kišu gotovo možete osjetiti na vlastitoj koži, gotovo možete udisati taj vječno vlažni zrak prepun mirisa s rijeke i iz obližnje šume... zaista poseban osjećaj, i ne nužno sumoran.

Način na koji se mitologija i narodne legende ovdje isprepliću s životima likova je neponovljiv - bez obzira na prirodu zločina i činjenicu da se radi o kriminalističkoj priči, ima u njoj nešto magično i očaravajuće. Stil kojim je pisana samo tome još dodatno pridonosi - lijepo ga je čitati, baš pravi užitak.

Ova knjiga nije nabijena niti akcijom niti adrenalinom, ali je svejedno vrlo napeta. Radnja se odvija odmjerenom brzinom, nema suludih jurnjava, a ubojice su vješto prikriveni i strpljivo vrebaju iz prikrajka, obavijeni tišinom šume i žuborenjem rijeke. Puno je toga u ovoj priči skriveno i otkriva se malo po malo, odmjerenim tempom.

Tko ili što je Tarttalo (riječ koja označava stvorenje slično kiklopu, odnosno njegovu baskijsku inačicu) u ovome romanu? Odgovor se nalazi unutar korica ove knjige, a put do njega popločan je vrlo zanimljivom, i pomalo magičnom pričom. Pročitajte ju, preporučam.

subota, 10. lipnja 2017.

POSLJEDNJA LJUBAV BABE DUNJE, Alina Bronsky

Izdavač: Naklada Ljevak, 2017.
[njem. Baba Dunjas letzte Liebe]


Nakon Stogodišnjaka Jonasa Jonassona, Ovea Fredricka Backmana i One Vitkus Monice Wood, o kojoj sam nedavno imala prilike čitati, među ovu novu generaciju genijalnih, snažnih likova poodmakle životne dobi smjestila se i baba Dunja.

Baba Dunja živopisna je starica, sitna i okrugla, ali snažnog karaktera. Bivša pomoćna medicinska sestra, udovica i majka dvoje djece, svoju je starost odlučila provesti u selu u kojem je odrasla - Černovu - i stvoriti si u njemu svoj vlastiti mali raj, ne obazirući se na činjenicu da je Černovo smješteno vrlo blizu Černobila i kao takvo još uvijek okuženo radijacijom. Kako i sama baba Dunja kaže: u Černovo dolaze samo mrtvi i oni koji se spremaju umrijeti. Ipak, i na takvom je mjestu nakon povratka babe Dunje niknula mala zajednica ljudi, koji žele svoje stare dane proživjeti u miru i zajedništvu, baš kao što to čine ljudi bilo gdje drugdje.

Stanovnici Černova, na čelu s babom Dunjom, koju ostali gledaju kao na vođu njihove skupine i uvijek se njoj obraćaju u slučaju pojave bilo kakvog problema, mirno provode svoje dane sve dok se u selu ne pojavi netko tko tamo ne bi trebao biti. Nije stvar u tome da Černovljani ne prihvaćaju strance, već je problem to što neki stranci jednostavno onamo ne pripadaju. Kako bi sredili situaciju dok još nije prekasno, mala će skupina stanovnika Černova morati uzeti stvari u svoje ruke - i time doživjeti jednu neplaniranu (nazovimo to tako) mini avanturu, s, naravno, babom Dunjom na čelu.

Priča babe Dunje vrlo je kratka, ali i vrlo jezgrovita i snažna. Ona nam priča o upornosti, zajedništvu i svakodnevnim tegobama jedne male zajednice ljudi koji su odlučili svoje živote proživjeti onako kako njima odgovara, bez obzira na bilo što što netko drugi ima za reći o tome. Ona nam također govori i o tome da neko mjesto za nekoga može biti mrtva pustopoljina, a za nekoga drugog voljeni dom koji vrvi životom. Razliku čine ljudi koji u njemu žive.

Baba Dunja i ostali koji su se vratili nakon nje Černovo su ponovno učinili svojim toplim domom, izazvavši time čuđenje ljudi diljem svijeta. Sretni u svom malom vakuumu, stanovnici Černova potpuno su nesvjesni medijske pozornosti koja je na njih usmjerena - a čak i da za nju znaju, ne bi ih bilo briga. Ostatku svijeta oni su možda čudaci, potpuni luđaci, ali jedni drugima oni su samo susjedi, prijatelji, ljudi koji vole svoj dom i ne žele ga ni pod koju cijenu napustiti. U vrijeme kada se svuda oko nas sela prazne i ostaju napuštena, opustošena drugačijom vrstom radijacije - korupcijom i nemarom, lijepo je čitati o ljubavi koju ljudi gaje za ta ista sela, svoje rodne krajeve, a koja ih tjera da u njima ostanu ili im se barem jednog dana vrate. Ako je to moguće u slučaju Černova, možda je moguće i drugdje.

Likove na kakve sam naišla u knjigama Aline Bronsky (prvo u 'Najljućim jelima tatarske kuhinje', a sada i ovdje) ne možete pronaći ni u jednoj drugoj knjizi. Bronskyni likovi su nešto posebno: snažne žene, pomalo svojeglave, pomalo zanovijetala, hrabre žene koje život nije mazio i koje su iz svojih osobnih tragedija izašle jače no ikad i ostale uvijek spremne na borbu sa svime što im stane na put. One su sjajne žene, i sjajno je o njima čitati.

Često preporučam drugima da pročitaju knjige Aline Bronsky, na što me uvijek pitaju kojeg su žanra. Teško mi je odgovoriti na takvo pitanje jer je knjige Aline Bronsky teško žanrovski odrediti. One su satirične, pomalo tragikomične i prožete crnim humorom, ali su i toliko puno drugih stvari. Jednostavno ih morate pročitati da biste u potpunosti pojmili što sve sadrže, u koliko različitih nijansi se presijavaju. Ako ste čitali, znate o čemu govorim.

Nekakvo je uobičajeno mišljenje da se na godišnji odmor nose neke lake, nezahtjevne knjige, nešto s čim možemo 'pustiti mozak na pašu'. Ako biste ove godine ipak bili voljni probati nešto drugačije - preporučam da sa sobom ponesete upravo ovu knjigu. Kratka je i malog formata, stane u svaku torbu, lagana je za držanje u ruci. Ali ono što nosi unutar svojih korica veće je no što možete i zamisliti. Ako i nakon nekog vremena zaboravite kakav vam je bio odmor, ovu knjigu nećete zaboraviti. Garantiram.

TISUĆITI KAT, Katharine McGee

Izdavač: Profil, 2016.
1. knjiga istoimenog serijala
[eng. The thousandth floor] 

 
Sjećate se 'Tračerice'? Spletki, intriga, sukoba i raznih drugih dogodovština iz života lijepih, bogatih i popularnih klinaca newyorškog Upper East Sidea? (Usput, kod ovog prisjećanja mislim više na TV seriju nego na istoimeni serijal knjiga - jedan od rijetkih primjera gdje je serija nadmašila svoj književni predložak.) Ako ste voljeli 'Tračericu' i ako vam nedostaje nešto takvo, dobrodošli na 'Tisućiti kat'!

Zamislite Manhattan, ili barem njegov dobar dio - recimo, Central Park i blokove ulica koje ga okružuju, ali sve to skupa smješteno unutar jednog megatornja, izgrađenog na temeljima parka, u kojem se ulice i blokovi i čitave četvrti pružaju uvis. Imovinski i društveni statusi stanovnika megatornja rastu s brojem katova, a na najvišim katovima smjestila se elita - oni najbogatiji i najutjecajniji, na čelu s obitelji Fuller, koja stanuje na posljednjem, tisućitom katu.

Priča prati nekolicinu popularnih klinaca s najviših katova: Avery Fuller i njenog brata Atlasa, Ledu Cole i Eris Dodd-Radson, njihove međusobne sukobe, spletke i podmetanja, nedozvoljene ljubavi, ovisnosti, nade i strahove; kao i par likova s nižih katova: Watta, Rylin i Mariel, koji se igrom slučaja nađu među popularnom ekipom i nizom malih slučajnosti postanu njen dio.

Radnja se odvija stotinu godina u budućnosti, a započinje padom jedne djevojke s najvišeg kata tornja. Tko je ona i zašto je pala, postupno doznajemo kroz ostatak priče, u kojem upoznajemo i sve ostale njene sudionike.

'Tisućiti kat' futuristička je i intrigantnija verzija 'Tračerice', ali nemojte zbog ove usporedbe odmah pomisliti da ćete čitati nešto 'već viđeno'. Radnja i likovi jesu slični (da, Avery je neodoljivo slična Sereni, Leda Blair, Atlas Nateu, a Watt Danu, npr.), ali ovaj roman, po meni, je puno dublji, zamršeniji, intrigantniji i razrađeniji od 'Tračerice'. Da ne spominjem i misteriozan pad (ubojstvo?) pozadinu kojeg tek treba otkriti. Ovi su klinci također nemilosrdniji, moćniji i beskrupulozniji od bilo kojeg groznog lika kojeg smo mogli sresti u 'Tračerici'. A i zanimljiviji (barem meni). :)

Ova knjiga sadrži onaj tajni sastojak koji vas tjera da ju čitate bez prestanka. (Ako prema njoj snime seriju, o čemu se već šuška, vjerujem da će to biti jedna od onih koje ćemo binge-watchati.) S nekim od likova ćete se možda i poistovjetiti, iako mogućnost poistovjećivanja s likovima nije razlog zašto volimo čitati ovakve knjige - volimo ih jer nam prikazuju živote kakve mi sami nikada nećemo moći živjeti: živote u nezamislivoj moći i bogatstvu, u svijetu u kojem ti je cijeli taj svijet pred nogama i u kojem možeš raditi što god želiš - samo zato jer to možeš.

Futuristički dio ovog romana bio mi je vrlo zanimljiv - nove tehnologije, novi načini transporta, kao i sama konstrukcija megatornja, u razmjerima veličine koje je teško i zamisliti. Ne mogu reći da mi se taj svijet budućnosti - nekako siv i sumoran i glomazan - svidio, ali bio mi je fascinantan. Čak pomalo kao svijet iz 'Silosa' Hugha Howeya, samo sa silosima koji ovog puta idu u visinu umjesto u dubinu.

Uživala sam čitajući ovu knjigu. Možda je guilty pleasure, ali baš je bilo dobro. Uživat ću i u nastavcima, čim izađu. Provjerite hoćete li i vi.

ponedjeljak, 5. lipnja 2017.

DJEČAK KAKVOG NEMA, Monica Wood

Izdavač: Znanje, 2017.
[eng. One-in-a-million boy]
 
 
 
Što se dogodi kada se sretnu sto i četverogodišnja svojeglava žena i neobični jedanaestogodišnji dječak? Isto ono što se dogodi kada se sretnu bremenita sto i četverogodišnja prošlost i entuzijastična jedanaestogodišnja mašta - nikne sjeme jednog divnog prijateljstva.

Gospođica Ona Vitkus ima 104 godine i u svojih je stoljeće i nešto sitnog puno toga doživjela i proživjela. Nikad nije bila osoba koja baš osobito voli druge ljude i pod stare se dane nekako povukla i osamila i, da joj nije bila baš potrebna pomoć oko kuće, vjerojatno se ne bi baš puno družila s drugima. Tu u priču uskače Dječak. Iako je Ona očekivala da će Dječak biti samo još jedan od sličnih dječaka kakvi su joj povremeno dolazili pomoći nahraniti ptice i obaviti neke sitne posliće oko kuće, od trenutka u kojem je progovorio shvatila je da će ovaj biti drugačiji, da će joj se čak svidjeti. Nije očekivala da će postati prijatelji, kao ni da će joj nedostajati kad jednoga dana iznenada prestane dolaziti.

Tog se dana na Oninim vratima pojavi Quinn Porter - Dječakov otac. Razvedeni glazbenik, koji živi od povremenih gaža i svakojakih drugih poslića, Quinn se Oni obveže dovršiti ono što je Dječak započeo. A ono što je započelo kao obveza koju je trebao brzo obaviti i zatim se vratiti svom životu postupno se pretvori u nešto puno više - neočekivano prijateljstvo i neočekivanu (mini) pustolovinu, kao i priliku da, iako posredno, nadoknadi bar malo propuštenog vremena s Dječakom.

Ova nam knjiga priča jednu nevjerojatno dirljivu priču - priču o međugeneracijskom prijateljstvu koje nadilazi sve granice, životnoj avanturi s nesvakidašnjim ciljem i Dječaku koji je sve to započeo.

Neobičnost (i posebnost) je ove priče u tome što se lik Dječaka - lik koji je u biti pokretač sve daljnje radnje u knjizi - fizički pojavljuje tek u vrlo malom dijelu priče. Unatoč tome, Dječakova prisutnost je neupitna i osjeća se i u ostatku priče: koliko god čitali o sudbinama drugih likova ove priče, Dječak je taj koji sve te sudbine povezuje, koji ih usmjerava i upotpunjuje, a sve to bez potrebe da u njima aktivno sudjeluje. On je tu, a opet nije. A svejedno, bio tu ili ne, on je i srce i duša ove priče.

Ovaj je Dječak, također, neobičan sam po sebi. Ne uklapa se baš među svoje vršnjake, većinom stoga što, umjesto igre i sporta, on luduje za Guinnesovim rekordima, skuplja, bilježi i zapaža činjenice, a san mu je i samom postići nešto ili pomoći nekome da uđe u Guinnesovu knjigu rekorda. Dječakova neobičnost možda ima i neke korijene u kakvom psihološkom poremećaju, iako, unatoč par nagađanja, nigdje nije navedeno o čemu bi se točno tu moglo raditi. Bez obzira na to što je to što ga čini takvim kakav jest, on je vrlo osobit i poseban lik - 'Kišni čovjek' u malom - i sasvim sigurno ćete ga zavoljeti.

Zavoljet ćete i Onu Vitkus, zajedno sa svim njenim mušicama. Jako mi se sviđa ova nova generacija neobičnih likova, živopisnih starčića koji svojim umovima i svojom osebujnošću nadmašuju sve ostale - likova poput Ovea ili Stogodišnjaka. Ona je jedna od njih. I sjajna je.

Zavoljet ćete, sigurna sam, i Quinna i sve ostale likove čije su živote Dječak ili Ona dodirnuli i na njima ostavili traga. Svatko od njih ima svoj dio u ovoj priči i svatko joj daje svoj doprinos.

Ova priča je tužna i sretna i dirljiva i neobična i pustolovna i zabavna i topla i emotivna i zanimljiva i još milijun drugih stvari. Ona je jedna od milijun. Dotaknut će ono posebno mjesto u vama koje su prije nje dotakle samo one najposebnije priče, one koje zauvijek nosite sa sobom i kojih se uvijek rado sjećate. Ova priča vam govori o boli i o sreći i o nevjerojatnim postignućima i o drugim prilikama i o neprežaljenim pogreškama i o milijun drugih stvari, stvari o kojima ćete razmišljati i kojima ćete se vraćati i koje će s vama ostati još dugo nakon čitanja.

'Dječak kakvog nema' je priča kakve nema. Svakako ju pročitajte. Teško da ćete doskora naletjeti na još jednu takvu. ;)

petak, 26. svibnja 2017.

ZAUSTAVITE IVY POCKET, Caleb Krisp

Izdavač: Profil, 2017.
2. knjiga o Ivy Pocket
[eng. Somebody stop Ivy Pocket] 


Nakon što se u prvom romanu našla u središtu složene zavjere, izazvala hrpu neprilika, uvidjela da joj je dotadašnja prijateljica zapravo neprijateljica, te otkrila skriveni svijet duhova, a možda i naznaku vlastite sudbine, Ivy Pocket - najljupkija prava engleska služavka koju možete sresti - kreće u svoju drugu pustolovinu.

Na preporuku gospođice Frost Ivy je usvojila jedna ljupka obitelj - vlasnici 'Povoljnih ukopa Snagsby', u koju se Ivy, s obzirom da ju (osim uobičajenih) sasvim prigodno krase i urođeni instinkti pogrebnikove kćeri - sjajno uklopila. 'Uživajući' u ulozi omiljene kćeri Snagsbyevih, Ivy svejedno ne može prestati razmišljati o sirotoj Rebecci, djevojci koja je zbog spletke stare vojvotkinje, u kojoj je Ivy igrom slučaja bila sudjelovala, završila na groznom mjestu iz kojeg je Ivy želi što prije izbaviti. No, da bi joj to uspjelo, prvo mora pronaći Rebeccu, usput rješavajući uobičajene probleme koji joj svako malo stanu na put - poput bogate nasljednice Estelle koja je uvjerena da su Snagsbyevi imali svoje prste u nestanku njenog brata i kojoj treba Ivyna pomoć da sazna istinu. A budući da Ivy prirodno krase i urođeni instinkti tajne detektivke - ima li tko bolji da pomogne Estelle?

Novi roman o Ivy Pocket duhovit je, vrckav i zabavan, baš kao što je to bio i onaj prethodni. Neobične situacije, komični spletovi okolnosti, razna iznenađenja i urnebesni događaji, upotpunjeni ljupkim ilustracijama ispunili su stranice ovog romana od korica do korica. Ivyna nova pustolovina uzbudljiva je i onako simpatično šašava baš kao i sama Ivy, a čitanje te pustolovine pravi je party za čitateljevu maštu.

U ovoj ćete priči sresti neke stare Ivyne prijatelje (i neprijatelje), a upoznat ćete i neke nove, poput gospođice Carnage, sirote zbunjene knjižničarke. Zajedno s Ivy upast ćete u čitav niz neprilika i zajedno s njom se, također, na izrazito spretan i neponovljiv način iz tih neprilika izvući. Ne moram vam posebno napominjati i to da ćete se, čineći sve to, ujedno neizmjerno zabaviti. :)

Ako se još niste uopće imali prilike družiti s Ivy Pocket, predlažem da druženje započnete s prvom knjigom, pa nastavite s ovom, kako ne biste propustili niti jedan zabavni trenutak njenog nadasve ugodnog društva. (A vjerujte mi, ne želite propustiti nijedan. :)) Ivy Pocket sjajno je društvo i za mlađe i za starije čitatelje: oni mlađi će se uz nju ludo zabaviti i od srca nasmijati, a oni stariji uživat će u njenom britkom sarkazmu, ironiji, pošalicama i doskočicama koje će pažljivijim čitanjem otkriti. (Crni) humor kojim obiluju romani o Ivy Pocket najsličniji je možda serijalu 'Niz nesretnih događaja' Lemonya Snicketa - duhovit splet zabave za sve uzraste, pisan tako da svatko u njemu uživa na svoj način.

Ivy je jedan od najzabavnijih likova s kojima sam se u zadnje vrijeme imala prilike družiti - i jedva čekam da se to druženje nastavi, u idućim knjigama. Imam osjećaj da će ovaj serijal dugo trajati - Ivy nam svakako ima još puno toga za pokazati.

utorak, 23. svibnja 2017.

NEVIDLJIVI ČUVAR, Dolores Redondo

Izdavač: Profil, 2015.
1. roman trilogije Baztán
[španj. El guardián invisible]


'Nevidljivi čuvar' prvi je dio trilogije Baztán, španjolske kriminalističke senzacije koja je prevedena na 15 svjetskih jezika i prodana u više od 700.000 primjeraka diljem svijeta. Baztán je inače rijeka na sjeveru Španjolske, koja protječe kroz španjolski dio Baskije, a na njene su obale u ovoj trilogiji smještena poprišta strašnih zločina.

Zločini o kojima se radi su ubojstva mladih djevojaka, koja je ubojica izvršio gotovo ritualno, ostavljajući cipele žrtava kao trag na mjesto gdje se nalaze njihova tijela. Istraga ubojstava zadaća je tima policijskih inspektora, na čelu s višom inspektoricom Amaiom Salazar. Tragajući za razlozima iz kojih ubojica bira mlade djevojke za svoje žrtve, inspektori ubrzo dolaze do otkrića da te djevojke, koje njihovi roditelji opisuju kao sam uzor dobrih, nevinih djevojaka, njihovih anđela bez greške, zapravo skrivaju mnoge i ne tako nevine tajne. A s obzirom na okolnosti zločina, ubrzo se počne govorkati kako je u sve to upleten basajaun - nadnaravno biće iz legendi i narodnih priča. Na Amaii je i njezinim suradnicima da stanu na kraj tim govorkanjima i otkriju tko se zaista krije iza ovih ubojstava - bio on nadnaravno biće ili tek običan čovjek.

Ovaj roman osvježavajuće je piće u ponudi uobičajenih književnih koktela dostupnih na meniju našeg tržišta. Navikli smo na brze i adrenalinom nabijene psihološke trilere, pune akcije i događanja, a ovaj je roman posve drukčiji. Ovdje radnja ne juri, već se gradi postupno, istraga ide svojim tempom (što ju čini i realnijom) i istražitelji su prikazani kao stvarni ljudi sa svojim vlastitim životima koji nisu opsjednuti samo i jedino poslom (iako on svejedno utječe na njihove privatne živote).

Glavni lik je Amaia Salazar, sretno udana i uspješna u svom poslu, ali koja se na oba ta fronta još bori s različitim problemima. Kao viša inspektorica, ona je žena 'koja radi muški posao', žena koja se konstantno mora braniti i truditi puno više od svojih muških kolega, a sve kako bi ju oni shvaćali ozbiljno i dali joj poštovanje koje zaslužuje. Privatno, Amaia je nesretna zbog nemogućnosti da, unatoč silnom trudu, začne dijete sa svojim suprugom, a tu su i vječne nesuglasice između nje i njezinih dviju sestara, te prošlost ispunjena gorčinom zbog majke koja ju iz nekog razloga nije voljela. Ta prošlost joj dodatno stvara probleme kada se, zbog rada na slučaju, mora neprestano vraćati u Elizondo, gradić u kojem je odrasla i iz kojeg je prvom prilikom pobjegla, ne bi li bijegom iz njega ujedno pobjegla i od svojeg djetinjstva.

Baš kao što je velika prednost za sam slučaj to što je Amaia odrasla u mjestu gdje se događaju ubojstva, te stoga poznaje sva lokalna mjesta i mještane, tako je to velika prednost i za nas kao čitatelje, jer opisi lokalnih krajolika, ljudi i kulture ovom romanu daju neku dodatnu čar, tjerajući nas da se osjećamo kao da smo i sami tamo.

Ono što je vrlo zanimljivo kod ovog romana je to ispreplitanje realnosti i narodnih vjerovanja, način na koji se u istragu ubojstava uporno upliću legende o basajaunu (koji je u principu nešto vrlo slično Jetiju) i praznovjerja mještana, koji još uvijek budućnost traže u tarot kartama i na vrata vješaju simbole koji bi trebali od njih otjerati zle duhove. Svaki narod ima neke svoje priče i legende, bilo je vrlo zanimljivo ovim putem upoznati i neke baskijske.

Iako nije brza i nikamo ne žuri, ovoj priči ne manjka napetosti niti sadržaja. Preplitanje istrage o ubojstvima, koja je glavna tema romana, sa obiteljskim razmiricama i privatnim pričama njenih likova, priči samo dodaje na dinamici, a povremeni izleti u prošlost dodaju joj i na dubini. Stil pisanja je, pak, priča za sebe - poseban je, i u stanju je uvući te u priču bez da to i primijetiš.

Postoje, doduše, neke kontradiktornosti glede nekih dijelova priče - posebno onih koji se odnose na Amainu prošlost i njen odnos s majkom. Također, kraj je za mene ostao malo nedorečen i ne posve razjašnjen, ali, s obzirom da je ovo tek prva knjiga u trilogiji, pretpostavit ću da je autoričina namjera i bila da ga takvim ostavi, te da će se dodatna razjašnjenja moći pronaći u idućim knjigama, koje ću svakako nastaviti čitati.

Intrigantan slučaj, kriminalistička priča i njen psihološki aspekt, zajedno s primjesom magijskog realizma i narodnih legendi čine dobar temelj za izgradnju psihološkog trilera na kakav ne nailazimo često (ili bar ne onoliko često koliko bismo to možda htjeli). Tražite li predah od trilera kakve inače možete susresti na policama knjižara, našli ste ga.