Izdavač: Stilus Knjiga, 2016.
[eng. What she left behind]
Volim priče poput ove, životne priče koje naizmjence oslikavaju dva
vremenska razdoblja, dva različita života, koji su ipak neraskidivo
povezani jedan s drugim na najneobičniji mogući način.
Ova
konkretna priča govori nam o dvije mlade žene: Izzy i Clari, koje su se
obje, iako u različitoj dobi, susrele sa životnim neprilikama povezanima
s psihičkim bolestima, zbog kojih su patile i koje su im obilježile
živote od tog trenutka nadalje, svakoj na svoj način.
Izzy je
srednjoškolka iz udomiteljske obitelji, čija je majka, u ispadu nečega
što se kasnije ustanovilo kao napad ludila, ubila njenog oca dok je Izzy
još bila mala djevojčica. Izzyna je majka nakon toga neko vrijeme
provela u umobolnici, da bi kasnije završila u zatvoru, a ono što je
učinila za Izzy je ostalo težak teret i neprestan strah da će i ona
jednoga dana tako poludjeti i učiniti nešto strašno. Izzyni udomiteljski
roditelji bave se postavljanjem muzejskih izložbi, a trenutno im je
cilj pripremiti izložbu o zaboravljenim putnim kovčezima pronađenima na
tavanu odavno zatvorene i napuštene umobolnice Willard. Spomenuti
kovčezi nekoć su pripadali pacijentima koji su boravili u Willardu, a o
čijim bi životima Izzy i njeni roditelji voljeli više doznati. Pogotovo o
jednoj pacijentici, Clari, čiji dnevnik je Izzy pročitala i s kojom
osjeća posebnu bliskost jer ih obje povezuje slučaj iznenadnog ludila u
obitelji, iako na posve različite načine.
Clara je bila otprilike
Izzynih godina kada ju je otac, zbog jednostavne činjenice da se
zaljubila u momka kojeg on nije odobravao, zatvorio u umobolnicu pod
optužbom da pati od teških halucinacija. Clara je isprva mislila da će
otac shvatiti svoju pogrešku, pokajati se i izbaviti je iz umobolnice,
ali, što je dulje tamo boravila, nada je sve više nestajala. Stanje se
dodatno pogoršalo kada je, zbog sloma burze i financijskih poteškoća u
kojima joj se otac nakon toga našao, Clara bila prisiljena premjestiti
se iz privatne u državnu umobolnicu - Willard. Ono što je do tada
proživjela, zatvorena protiv svoje volje, na kraju će joj se činiti kao i
ne baš tako strašno, jer ono što je tek čeka u Willardu tek će biti
pravi pakao...
Iako je ova knjiga u moje ruke stigla već odavno,
zbog raznoraznih obaveza nisam je se stigla ranije uhvatiti i sad, nakon
što sam to konačno učinila, vidim da sam potpuno zanemarila jedan pravi
književni biser. Fascinantna priča o dvije mlade djevojke koja prelazi
granice prostora i vremena potpuno me zarobila. Pročitala sam ju u dahu,
ali i u grču - jer su me poteškoće kroz koje su likovi ove priče morali
proći konstantno bacali u nevjericu i očaj, kao da sam kroz sve to
prolazila zajedno s njima.
Neke je dijelove bilo osobito
frustrirajuće čitati, biti svjedok tolikoj patnji i okrutnosti. A
najjezivije od svega je to što su državne umobolnice u SAD-u u to doba,
ranim i srednjim godinama 20. stoljeća, zaista bile poput Willarda. Bila
su to mjesta u kojima si mogao završiti ne zato što si bio psihički
bolestan i trebala ti je pomoć, nego zato što si možda ostao bez
financijskih sredstava za život, zaljubio si se u pogrešnu osobu, ostao
bez posla, počinio preljub ili bilo koji drugi takav nekakav razlog. Ne
znam zapravo je li groznije to što si zbog takvih, nazovimo ih
banalnima, razloga mogao završiti u umobolnici, iz koje najčešće ne bi
ni izašao do smrti, ili je još groznije to što si u obitelji imao nekoga
(ili bio u braku s nekim) tko je neki takav razlog našao zgodnim da te
se zauvijek riješi, ni ne pomišljajući na to da ti time praktički
uništava život.
Sama je priča čista fikcija, ali bilo mi je
zanimljivo saznati da je ideja za nju proizašla iz stvarnog događaja i
da je umobolnica Willard zaista postojala. Autorica je ideju za priču
dobila pročitavši knjigu stvarnih osoba koje su napravile istraživanje o
pacijentima Willarda, nakon što su tamo doista pronašli njihovu
prtljagu. Ta ju je knjiga inspirirala da zamisli kako bi izgledao život
jedne žene u toj umobolnici i ispriča nam svoju viziju, koja je
naposlijetku ispala zapanjujuća, šokantna i beskrajno stvarna.
Osim glavne teme, ova se knjiga ujedno bavi i nekim drugim teškim
temama, poput zlostavljanja, bullyinga i obiteljskog nasilja, zbog kojih
ju također na nekim dijelovima nije baš lako čitati, ali priča je
toliko dobra da bi ju bilo šteta ne pročitati. Za sve vas koji već sada,
zbog njene tematike, razmišljate o tome biste li ili ne biste uzeli ovu
knjigu u ruke, otkrit ću vam jednu stvar (a ne mislim da ću vam time
pokvariti sveukupan doživljaj čitanja, jer ta stvar sigurno neće ispasti
baš onakva kakvu biste zamislili), a to je da ova priča, koliko god
teška, ima sretan kraj.
Nemojte se libiti pročitati je.
