petak, 16. ožujka 2018.

SVE MOJE RANE, Kathleen Glasgow

Izdavač: Znanje, 2018.
[eng. Girl in pieces]

 
'Postoji samoća, a zatim postoji samoća. To uopće nije isto.'

Charlie Davis sedamnaestogodišnjakinja je koja je u svom relativno kratkom životu već vidjela i proživjela stvari koje većina nas (srećom) uopće nikada ne iskusi. Charlie je izgubila sve: oca, majku, najbolju prijateljicu, siguran život, krov nad glavom. Jedino što joj je još ostalo je bol, koja ju čitavo vrijeme pritišće sa svih strana, a jedini izlaz od te boli za Charlie je nanošenje drugačije vrste boli samoj sebi komadima razlomljenog stakla. Uhvaćena u tom neprekidnom ciklusu bijega od boli u drugu bol, Charlie je dotaknula samo dno, a jedina osoba na koju se može osloniti da s tog dna ponovno ustane i sakupi razlomljene komadiće svog života je ona sama.

Charliena priča potresna je, teška i ponekad gorka za progutati. Priča je to o djevojci koja je izgubila sve što ima, pa i samu sebe, i kojoj život neprestano zadaje nove, mukle udarce. Priča je to koja nas vodi u pakao beskućništva, nemoći, ovisnosti i konstantnog odbacivanja, u kojem je svaki korak prema izlazu iz tog pakla popločen uvijek istim snažnim iskušenjima, sumnjama i razočaranjima.

No, nemojte da vas težina ove priče odgovori od njenog čitanja, jer, postoji tu i druga strana priče.

Kathleen Glasgow sjajno je opisala život na samom rubu društva i samom rubu opstanka. Pakao ovisnosti s kojim se likovi u ovoj knjizi nose pomalo me podsjetio na još jednu, jednako važnu knjigu: 'Mi djeca s kolodvora ZOO' Christiane F., iako u ovoj knjizi ovisnosti s kojima se susrećemo nisu samo one o drogama.

Charlien lik posebno je sjajno okarakteriziran i pruža nam dubok uvid u mentalno stanje osobe sklone samoozljeđivanju. Kako Glasgow kaže u ovoj knjizi: samoozljeđivanje nije vapaj za pažnjom, ono je slamka spasa ljudima koje je život posve izbacio iz ravnoteže, jedina stvar u njihovim životima nad kojom imaju kontrolu. Način na koji je portretirala Charlie Glasgow daje moć da ljudima prenese tko su zapravo ljudi poput Charlie i dâ nam da ih doista, ali doista vidimo.

'Postoji osoba koju ljudi vide izvana, zatim postoji ona osoba iznutra, a zatim još dublje postoji ona zakopana osoba, nago i tiho stvorenje koje nije naučeno na svjetlost.'

Bitna stvar koju vidimo kod Charlie je ta da ona niti voli niti želi biti osoba koja samu sebe ozljeđuje. Ona samo to ponekad vidi kao jedini izlaz, i to izlaz protiv kojeg se čitavo vrijeme bori da ga ne upotrijebi. A svaki put kad se posklizne, kada pogriješi, sve što Charlie osjeća je sram. Zato skriva svoje ožiljke i skriva samu sebe, istovremeno priželjkujući da postoji netko kome će moći otvoriti dušu i tko će je zaista vidjeti onakvom kakva jest.

'Umorna sam i ljuta na sebe. Zato što sam si dopustila da postanem sve manja i manja u nadi da će me više primijetiti. Ali kako bi vas netko mogao primijetiti ako postajete sve manji?'

Kada padneš na samo dno, potreban je nadljudski napor da bi se ponovno osovio na vlastite noge. Taj je put još teže prijeći kada si posve sam. Poruka koju ova knjiga šalje je da, bez obzira koliko se sam ili koliko se loše osjećao, ne smiješ odustati - moraš nastaviti i izboriti se za još jedan dan, i još jedan i još jedan, sve dok ne stigneš do cilja. A cilj postoji, samo je put do njega iznimno težak.

'Mislim da svatko doživi taj trenutak kada se dogodi nešto toliko... monumentalno da ti se sam bitak rastrga u komadiće. A tada moraš stati. Dugo vremena sakupljaš komadiće. I to jako dugo traje, ne da ih natrag sastaviš, već da ih sastaviš na nov način, koji nije nužno bolji način. To je način s kojim možeš živjeti sve dok definitivno ne shvatiš da ovaj komadić treba ići ovamo, a onaj onamo.'

Način na koji je ova knjiga pisana daje nam uvid u čitav splet emocija koje se odvijaju u glavi jedne mlade djevojke koja se samo trudi preživjeti i biti bolja. Charlien put do cilja prekriven je mnogim posrtajima, padovima, ponovnim uspinjanima i konstatnim trudom, bez mogućnosti naziranja hoće li se taj trud uopće isplatiti.

'Tako sam nepotpuna. Ne znam gdje su svi komadići mene, kako ih složiti skupa, kako ih natjerati da ostanu skupa. Ne znam ni mogu li ja to.'

Teško je zamisliti kako je to biti u koži nekoga poput Charlie. Možda slomljene ljude mogu u potpunosti shvatiti tek drugi, jednako slomljeni ljudi. Kao Ariel, stanodavka Charlienog prijatelja Mikeya:

'Izgubila sam sina tako da znam kako je to biti... prazan, ali pun pakla.'

Baš zato nam trebaju ovakve knjige.

Kathleen Glasgow u pogovoru na kraju knjige kaže kako je željela napisati ovu knjigu jer je i sama jednom bila 'cura s ožiljcima'. Ono što je ovom knjigom željela postići, a za što mislim da je iznimno bitno, je to da druge djevojke poput nje, poput Charlie, shvate da nisu same, te da ljudi koji okružuju te djevojke nauče primijetiti problem i nauče pružiti im pomoć.

'Ljudi trebaju znati za nas. Za cure koje svoju bol ispisuju po svojim tijelima.'

Vrlo bitna stvar koju ovaj roman iznosi je i ta da za ljude poput Charlie nikada nema potpunog heppienda. Čak i nakon što pobijediš svoju ovisnost, tvoja borba ne prestaje. Ona će vrlo vjerojatno trajati čitav tvoj život, ali to nije nešto čega se trebaš bojati. Samo moraš nastaviti boriti se i nastaviti živjeti - korak po korak.

'Život mi je ponekad pun desetominutnih intervala. Ponekad si poželim dati medalju što sam preživjela sat bez pića, ali tako mora biti. Samo treba čekati da sve prođe.'

'Moram pričekati da prođe ova oluja u meni, moram pustiti da prođe interval od deset minuta, pet minuta, koliko god trajalo, uvijek, sada i zauvijek.'

Koliko god bila teška, ova knjiga je i nevjerojatno pozitivna. Charliena priča možda nije laka za probaviti, ali to je snažna priča koja će u vama raspiriti baš sve do i jedne emocije.

Slično kao i Sapphirein roman 'Guraj', 'Sve moje rane' knjiga je koja će otvoriti baš sve vaše rane, ali i koja će ih zaliječiti na način na koji to ne biste očekivali. Slomit će vam srce, ali ga i ponovno sastaviti. Baciti vas u očaj, ali i ispuniti nadom. Jeste li dovoljno hrabri da joj to dopustite?