TKO UBIJE ZMAJA, Leif G.W. Persson

Izdavač: Fokus, 2017.
2. knjiga o Evertu Bäckströmu
[šved. Den som dödar draken]

Policijski inspektor Evert Bäckström nije baš sav svoj.

Rano dolazi na posao, ide pješke, zdravo se hrani, izbjegava alkohol. Malo mu fali da još postane i ljubazan prema kolegama. Nešto tu sasvim sigurno ne štima, jer ovaj Bäckström nije uopće nalik Bäckströmu kakvog svi poznamo i - pa, ne baš volimo, ali svakako volimo o njemu čitati. :)

Novi Bäckströmov slučaj slučaj je umorstva jednog postarijeg alkoholičara, kojeg je, kako se čini, netko isprebijao poklopcem za tavu i za svaki ga slučaj još potom zadavio. Najvjerojatnije neki kolega alkoholičar. Po svemu sudeći, izgleda da će riješiti ovaj slučaj biti čas posla. Ili?

Naravno, stvari nikada nisu onako jednostavne kako na prvi pogled izgledaju, pogotovo u slučajevima kakvima se bavi Bäckström. A Bäckström, svima omiljeni kolega, ubrzo će se vratiti na staro i sa sobom povesti sve svoje poroke. Ponovno na pravom putu, Bäckström istražuje dodijeljeni mu slučaj na način kako on to najbolje radi: tako da prohuja kroz njega poput tornada, ne mareći što će pritom uništiti. A opet, ne može se reći da njegov modus operandi ne funkcionira i ne daje rezultate, jer Bäckströmu nekako uvijek uspije i da iz najzapetljanije situacije izađe kao pobjednik. Ili, ovoga puta, čak heroj.

Netipični protagonist jednog kriminalističkog serijala, Bäckström nas i u ovom romanu vodi kroz vrlo zamršen slučaj, zabavljajući nas pritom svojom naprasitom naravi i, općenito, samom svojom pojavom. Da, on je šovinist, rasist, seksist, lijenčina i alkoholičar koji ponekad voli zaviriti i s one strane zakona, ali na svoj vrlo poseban način, on zna biti i genijalan i ponekad nas zadiviti. Bäckström je anti-heroj koji predstavlja suštu suprotnost uobičajenim detektivima i herojima kriminalističkih serijala. On je nesnosan i ponekad baš posve grozan, ali ipak ti se nekako zavuče pod kožu i navijaš za njega da uspije u tome što radi, baš za inat svima koji bi ga (s pravom) htjeli smijeniti ili mu jednostavno žele neuspjeh.

Sam slučaj umorstva koji Bäckström u ovom romanu istražuje izložen je vrlo detaljno, a sama se radnja odvija dosta sporo, što mi se svidjelo. Bäckström i njegovi kolege prate svaki trag, istražuju svaku mogućnost, ispituju sve moguće sumnjivce povezane sa slučajem, omogućujući nam da pratimo tijek istrage gotovo u realnom vremenu, kao da iz prikrajka promatramo cijelu policijsku proceduru kakva ona stvarno jest.

Autorovo iskustvo kriminologa ovdje još jednom dolazi do izražaja i ovaj roman sjajno nadopunjuje, što cijeli doživljaj čitanja čini vrlo zanimljivim. Sam autor dodijelio si je i malu cameo ulogu u ovom romanu, pa provjerite hoćete li ju tijekom čitanja primijetiti (ili već jeste).

Za razliku od Bäckströmovog prvog slučaja, ovaj je slučaj nešto zamršeniji i isprepliće se s još nekim tekućim istragama s kojima možda ima, a možda i nema neke dublje veze. Puno je toga što se u ovom zamršenom klupku slučajeva mora razmrsiti, ali, srećom, Bäckström u svojoj ruci drži onu pravu nit koju treba povući da bi sve to skupa raspetljao. Naravno, kao što je svakom normalnom čovjeku poznato, razmrsiti slučaj ne može se samo tako, na prazan želudac. A želudac valja potom i nečim pristojnim zaliti. Tek je onda moguće krenuti. Bäckström to vrlo dobro zna. A kada Bäckström jednom krene, nitko ga ne može zaustaviti.