MUZA, Jessie Burton

Izdavač: Profil, 2017.

[eng. The Muse] 

Kada pogledate neko umjetničko djelo, diveći se njegovim bojama, konturama, obliku ili temi, pomislite li ikad na to kako je to djelo nastalo? Zapitate li se ikad postoji li neka priča o njegovom nastanku ili skrivena priča o onome što prikazuje? Ova knjiga ispričat će nam jednu takvu priču: priču o pozadini nastanka jednog umjetničkog djela.

Dio te priče odvija se u 1960-im godinama u Londonu, a dio u 1930-ima u Španjolskoj.

U 60-ima, pratimo mladu imigranticu iz Trinidada - Odelle Bastien - koja dobiva posao tipkačice u umjetničkom Institutu Skelton u Londonu. Njena šefica, Marjorie Quick, intrigantna je žena koja Odelle uzima pod svoje okrilje. Kada Odelle na jednoj zabavi upozna Lawrieja, muškarca s kojim se uskoro zbliži, on joj pokaže jednu sliku koju je dobio u nasljedstvo i koju je naumio prodati, a koja zaintrigira Odelle. Ista slika zaintrigirat će i Skelton, u kojem smatraju da ona predstavlja izgubljenu sliku Isaaca Roblesa, sjajnog slikara koji je nestao tijekom španjolskog građanskog rata 1937. Slika potakne čudno ponašanje kod Marjorie Quick, a Odelle, hoteći otkriti kakvu to tajnu skriva njena šefica, nehotice otkrije da ispod te tajne leže i mnoge druge, s ovom povezane, uključujući i tajnu same slike.

U 1930-ima, mlada britanka Olive Schloss dolazi s obitelji u malo selo u Španjolskoj, gdje njen otac, trgovac umjetninama, unajmi kuću. Olive je strastvena slikarica i netom je primljena u umjetničku školu u Londonu, ali to taji pred svima, pogotovo ocem. Jedina osoba kojoj Olive povjerava svoje tajne je Teresa, kućna pomoćnica koju su unajmili pri dolasku, i Teresin brat, Isaac. Isaac je također slikar, ali i politički aktivist u zemlji koja je na rubu građanskog rata. Dok situacija u zemlji vrije, i opasnost raste sa svakim danom, tajne se otkrivaju, a sjajna umjetnička djela stvaraju.

Nakon sjajne 'Minijaturistice', Jessie Burton još je jednom stvorila intrigantno književno djelo, snažnu priču o umjetnosti, feminizmu i ljudskim sudbinama. Iako je, za razliku od 'Minijaturistice', umjetničko djelo oko kojeg se vrti radnja ovdje fikcionalno, ono je svejedno poslužilo kao sjajan pokretač radnje i intrigantan izvor misterija.

Mnogo je sličnosti između dva romana Jessie Burton: 'Minijaturistice' i 'Muze'. Oba romana bave se umjetnošću, uzimajući neko umjetničko djelo kao centar oko kojeg se odvija sama priča. Oba romana su misteriozna, zanimljiva i sjajno napisana, a likovi su u oba raznoliki, pomalo disfunkcionalni i sjajno okarakterizirani. Radnja je, ipak, u ovim romanima posve drugačija, no oba puta jednako zanimljiva.

Mnogo je sličnosti, također, i između dva ženska lika ovog romana: Odelle i Olive. Obje su djevojke umjetničkog duha: Olive slika, a Odelle piše. Obje su djevojke svojevrsni 'uljezi' u društvu: Olive kao žena slikarica u umjetničkom svijetu koji nadasve cijeni muškarce i njihov rad; a Odelle kao tamnoputa imigrantica u još vrlo 'bijelom' Londonu. Također, obje djevojke za svoj će umjetnički rad - zbog toga što su žene - priznanje dobiti tek posredno, iako u mnogome nadmašuju svoje muške suvremenike.

Ovo nije priča samo o tajni jednog umjetničkog djela. Ovo je priča i o ženama u svijetu u kojem žene nisu cijenjene kao što bi trebale biti, priča o snalaženju u novoj sredini i novim situacijama, priča o prijateljstvu i ljubavi u doba građanskog rata i priča o zamršenim ljudskim odnosima i tajnama koje ljudi skrivaju.

Vrlo je zanimljiva i vrlo 'živa' ova priča. K tome, jako je lijepo pisana i baš sam uživala čitajući ju i otkrivajući njene tajne. Poput umjetničkog djela o kojem govori, ova je knjiga i sama pravo malo umjetničko djelo, kakvog samo Jessie Burton zna riječima oslikati. Jedva čekam vidjeti što će sljedeće Burton u svom književnom ateljeu stvoriti.

BLISTAVE VISINE, Katharine McGee

Izdavač: Profil, 2017.
2. dio serijala ‘Tisućiti kat’
[eng. The dazzling heights]

 

Kao i 'Tisućiti kat', i njegov nastavak započinje misterioznom smrću, pojedinosti koje tek trebamo otkriti na stranicama koje slijede.

Ukoliko još niste pročitali 'Tisućiti kat', preskočite sljedeći odlomak, kako biste izbjegli spojlanje radnje, budući da se radnja ove knjige direktno nadovezuje na događaje iz prethodne:

Nakon Erisine smrti i događaja koji su do nje doveli, Ledu, Avery, Watta i Rylin muči osjećaj krivnje, svakoga u različitom stupnju i na različit način. Leda se osjeća najgore, budući da je baš ona bila ta koja je Erisinoj smrti najviše doprinijela. Kako bi se osigurala da njena mračna tajna ostane sačuvana, Leda nastavlja ucjenjivati ostale prijeteći im da će otkriti sve njihove prljave male tajne ako odluče progovoriti o događajima te kobne noći. Uvidjevši da je jedini način da osigura da Leda ne ostvari svoje prijetnje taj da se njezina tajna razotkrije prva, Watt smišlja načine na koji bi se to moglo ostvariti, pri tome upoznajući strane Lede koje do tada nije imao prilike upoznati. Rylin još pati za Cordom, kojeg odjednom počinje puno češće viđati, nakon što iznenada dobije punu stipendiju za pohađanje Cordove škole; a nad Averynom srećom s Atlasom počinju se nakupljati olujni oblaci. Burna razdoblja puna neočekivanih problema na vidiku su za sve sudionike ove priče, a tim se sudionicima ovdje pridružuje još jedan: misteriozna Calliope.

Futuristički roman o bogatoj njujorškoj 'zlatnoj mladeži' prepun je intriga, tajni, spletki i misterija. Prijateljstva i ljubavne veze u njemu se sklapaju, zatim raspadaju, a neke nove, potpuno neočekivane, tek daju naslutiti. Sklapaju se neočekivani (a ponekad i neželjeni) savezi, izmjenjuju se prijetnje, ali i rađaju nova prijateljstva. Sve ono i svi oni koje smo upoznali u 'Tisućitom katu' ovdje će se ispremiješati i prevrnuti na stotinu različitih načina od onog trenutka u kojem smo likove ostavili nakon što smo prestali čitati 'Tisućiti kat'.

'Blistave visine' nastavljaju se u istom tonu kao i 'Tisućiti kat', jednako su intrigantne, uzbudljive i zanimljive i jednako vas mame na čitanje. Novost je u ovom romanu ta da ćemo se, zajedno s pojedinim likovima, u par navrata i malo odmaknuti od blistavog njujorškog tornja i posjetiti neka druga, jednako zanimljiva mjesta. A najvažnija stvar koju ćemo ovdje otkriti je ta da, bez obzira na sav raskoš i svo bogatstvo koje ga okružuju, život u blistavim visinama tornja nije uopće tako blistav kao što se doima.

Baš poput TV serije 'Tračerica', ili čak onih malo starijih poput 'Beverly Hillsa 90210', ovaj serijal romana svojevrsni je 'guilty pleasure' u čijem čitanju se uživa, a nakon čitanja žudi se za još. Možda toliko uživamo čitajući ovaj serijal baš zato jer se radi o životima kakve sami nikada nećemo biti u mogućnosti živjeti ili možda baš zato jer su ti blistavi životi prikazani i sa svim svojim teškoćama i manama zbog čega nam vlastiti automatski izgledaju primamljivije. A možda se radi o nekom posve drugom razlogu, ili više njih. Kako god bilo, užitak čitanja je tu, i tu je da ostane.

Dodatan plus već ionako zanimljivoj radnji čini taj početni misterij - misteriozna smrt mlade djevojke, detalje koje nestrpljivo želimo otkriti. Znajući samo to da se nešto dogodilo, a ne znajući točno što niti kako je do toga došlo, kao ni tko je točno žrtva o kojoj je riječ, čitat ćemo i čitati kako bismo sve to saznali i sve to otkrili, baš kao što smo to učinili u 'Tisućitom katu'. A ono što ćemo otkriti jednako će nas tako iznenaditi, ali i ostaviti sa željom za nastavkom, možda i više no što je to bio slučaj s 'Tisućitim katom'.

Uživala sam penjući se do tisućitog kata, uživala sam i ploveći njegovim blistavim visinama, a uživat ću, sigurna sam, i u svim sljedećim usponima (a možda i padovima) koje će ovaj serijal donijeti. Kažu da će se uskoro prema ovim knjigama snimati i serija. Pa, ako se još niste navukli, vrijeme je. ;)

CRVENA VODA, Jurica Pavičić

Izdavač: Profil, 2017.

Misto (mali fikcionalni gradić u blizini Splita), 1989. Obitelj Vela - otac, majka, sin i kći - sjede za večerom. Poslije, svatko večer nastavlja nekim svojim poslom, a kći odlazi van, na feštu. Nitko od njih ni ne sluti da je trenutak u kojem ona izlazi iz kuće ujedno i trenutak u kojem je vide posljednji put.

Sutradan ujutro, sedamnaestogodišnja Silva Vela je nestala. Traže ju roditelji, traži je brat, traži je policija. Potraga je to koja će se protegnuti kroz 27 godina, tijekom kojih će se u potpunosti promijeniti i Misto, i čitava država, i obitelj Vela. A čak i kada Silvu svi zaborave, njena je obitelj ne prestaje tražiti niti se nadati da će saznati gdje je i što joj se dogodilo.

Novi roman Jurice Pavičića - 'Crvena voda' - priča je o nestanku jedne djevojke smještena u maleni dalmatinski gradić. Taj se nestanak nije mogao dogoditi u gorem trenutku: država je na rubu promjena, počinju politička previranja, na vidiku je rat. Uz sve što se događa tih nemirnih godina, nestanak jedne djevojke mora pasti u zaborav, ili barem biti gurnut među slučajeve koji nisu trenutno baš najvažniji. Pogotovo kada svaki trag završi slijepom ulicom, a postoje indicije da Silva nije nestala, već je moguće da je svojevoljno pobjegla od kuće.

Pitanje koje ova knjiga već vrlo rano u tijeku odvijanja radnje postavlja je: koliko zapravo poznajemo vlastitu djecu, odnosno vlastitu braću i sestre? Tragajući za Silvom, članovi njene obitelji otkrivaju i detalje iz njenog života o kojima očito nisu imali pojma, pokatkad se pitajući tko je uopće bila ta djevojka i kako nisu vidjeli, kako nisu primijetili što sve radi i što se s njom događa. U novom svjetlu, sve one stvari koje su pripisivali njenim mušicama ili tipičnom tinejdžerskom ponašanju postaju čudne i neobjašnjive, sada kada o njima mogu bolje promisliti.

No, kakva god Silva bila ili ne bila, ipak je ona nečija kći, nečija sestra. A njena obitelj od nje ne misli odustati.

Ako ste pomislili da je možda bolje, nakon nestanka neke osobe, nikada ne saznati što se dogodilo, jer u tom slučaju postoji mogućnost da je nestala osoba živa i da je dobro, varate se. Nije bolje. A upravo to nam ova priča sjajno oslikava. Ne znati što se dogodilo, čak i ako je konačni ishod najgori mogući, strašno je. Provedeš čitav život pitajući se i bjesomučno tragajući za odgovorima koji ne dolaze, dok se tvoj život oko tebe naočigled raspada. Utjecaj tog neznanja i očaja da saznaš najbolje se vidi na Silvinoj majci, koja kao da nakon Silvinog nestanka zastane i ostane zarobljena u vremenu, ne mogavši nikamo krenuti, nikamo se maknuti, nikako nastaviti dalje. A usporedo s rastućim očajem, u tebi raste i neprekidan bijes: na sebe, na nestalog, na ljude oko tebe koji ništa ne poduzimaju ili ne poduzimaju dovoljno. Pretpostavjam da je osjećaj poput osobnog pakla, u kojem si vječno zarobljen, a jedino što te može spasiti je odgovor, razrješenje, pa makar bilo i ono najgore moguće.

Usporedo s pričom o Silvinom nestanku, ovaj nam roman slikovito prikazuje i kroniku događanja u našoj zemlji od 1989. do 2016.: propadanje tvornica, rat, bujanje turizma i s tim povezano nicanje apartmanskih naselja koja posve mijenjaju izgled tisuća i tisuća malih mjesta širom Dalmacije. Na primjeru nekolicine sporednih likova vidimo i promjene koje su se događale na ljudima: kako netko, primjerice, može od dilera droge postati utjecajna politička osoba, ako u pravom trenutku napravi pravu stvar i poveže se s pravim ljudima. Promjene su to kojima smo svjedočili i koje su svuda oko nas.

Ono što ovaj krimić čini toliko zanimljivim i toliko nam bliskim je upravo to što se događa tu, kod nas. Misto može biti baš bilo koje malo mjesto u Hrvatskoj, u kojem svatko svakoga poznaje, svatko o svakome sve zna, u kojem se vijesti šire brzinom munje i rezultiraju krvnim zavadama između pojedinih obitelji ili općom hajkom na nekoga na koga se sumnja da je nešto skrivio, a koga smo do jučer prihvaćali kao jednog od nas. Isto tako, obitelj Vela može biti baš bilo koja obitelj, možda baš naša, možda naših susjeda. I mjesta i ljudi i događaji u ovoj priči poznati su nam, bliski, mogući. Što možda čini ovu priču malo strašnijom, u smislu kriminalističke priče i slučaja o kojem govori.

Od 'Nedjeljnog prijatelja', koji mi je posve slučajno pao u ruke prije nekih desetak godina, pa sve do 'Crvene vode', pročitala sam sve romane, zbirke priča i kolumne koje je Jurica Pavičić napisao. Neki su mi se svidjeli više, neki manje, neki su me posve oduševili, a sam se pisac svrstao među meni najdraže autore, čije knjige uvijek rado čitam i zbilja im se veselim. 'Crvena voda' mi je možda najbolji njegov roman do sad. Kažem možda, jer 'Nedjeljnog prijatelja' je teško skinuti s trona na kojem je baš on dosad sjedio. U svakom slučaju, sjajan roman, i zaista izvrstan krimić, od čijih ćete se stranica teško odvojiti. Svakako pročitajte.

SVA NAŠA POGREŠNA SUTRA, Elan Mastai

Izdavač: Znanje, 2017.

[eng. All our wrong todays] 

Kada zamišljate utopijsku budućnost, kako je zamišljate? Ja kao budućnost iz Star Treka: tehnološki napredno vrijeme, s neograničenom energijom iz obnovljivih izvora, u kojem su siromaštvo, glad i bolesti iskorijenjeni; ne postoji valuta jer ne postoji realna potreba za novcem, svatko ima sve što mu treba, a društvo je liberalno i vlada potpuna jednakost.

A sad zamislite da je ta utopijska budućnost zapravo sadašnjost. Odnosno, bila bi da netko nije nešto zeznuo. A taj je netko glavni lik ovog romana: Tom.

Tom je živio u savršenom svijetu. Pravoj utopiji. Svijet je to letećih automobila, napredne tehnologije, svijet bez bolesti i bez siromaštva, u kojem ljudi još jedino troše novac i vrijeme na različite oblike zabave. Svijet je to, također, u kojem Tom nikako da pronađe svoje mjesto pod Suncem.

Nakon što je izgubio majku i sve ljubavne veze su mu, jedna za drugom, propale, baš kao i Tomova akademska karijera (ili ikakva karijera uopće), Toma otac zaposli u svom projektu izgradnje stroja za putovanje kroz vrijeme. Tomov je posao ondje, u biti, biti back-up za glavnu zvijezdu programa - Penelope, koja je toliko dobra u onome što radi da zapravo ne postoji nikakva mogućnost da će ju Tom ikada morati stvarno zamijeniti, na što je njegov otac i računao kad mu je dao taj posao. Tomov besciljni život vrti se svojim ujednačenim ritmom, sve dok, nakon jednog nepromišljenog incidenta, Tom ne odluči otputovati u prošlost - i ondje slučajno zeznuti stvar, uzrokujući time da budućnost krene u posve krivom smjeru.

Maštovito zamišljen roman Elana Mastaia vodi nas u savršenu budućnost - onakvu o kakvoj sanjamo. A onda nam, samo tako, tu budućnost oduzima i vraća nas u sadašnjost kakvu poznajemo, koja je takva kakva jest zbog jedne glupe pogreške jednog vremenskog putnika. No, dok cijelo vrijeme žalimo za budućnošću kakvu smo izgubili, i plačemo nad sadašnjošću koju jedinu imamo, Elan Mastai u jednom nam trenutku pokazuje nešto još gore: mogućnost treće opcije - koja nam se nimalo neće svidjeti.

Putovanje kroz vrijeme glavna je tema ovog romana, koji cijelu problematiku vremenskog putovanja podrobno iscrtava, istražuje i propituje, ali na jedan vrlo zabavan, dinamičan i drugačiji način. Radnja romana izuzetno je brza: poglavlja su kratka i ima ih puno, a imaju nam i puno toga za ispričati. Tom - glavni pripovjedač ove priče - priča nam o svom svijetu i našem svijetu i zašto je naš svijet takav kakav jest, preskačući ponekad iz budućnosti u sadašnjost i onda opet natrag, na način da svako poglavlje, ma koliko kratko, završava nečim što nas tjera da odmah krenemo na sljedeće poglavlje - i ono poslije njega, i ono poslije njega.

Pričajući o sadašnjosti, budućnosti i mogućnostima kojima bismo mogli zamijeniti našu sadašnjost budućnošću kakva bi sadašnjost zapravo trebala biti, Tom nam postavlja i jedno vrlo bitno pitanje vezano uz vremenska putovanja: biste li pokušali promijeniti sadašnjost, u nadi da ćete doći u željenu budućnost, ako ujedno tu postoji i vrlo realna opasnost da budućnost u kojoj završite bude puno, puno gora od sadašnjosti koju imate?

Jer, stvar s putovanjima kroz vrijeme je takva da, ako promijeniš samo jednu sitnicu u nekom trenutku u vremenu, ne možeš nikako znati kakve će točno posljedice to izazvati. A onda, tu je i cijela stvar s vremenskom petljom: ako si nešto zeznuo u prošlosti, kako znaš da upravo to nije bilo baš ono što si i trebao učiniti? Ima tu puno možda i što ako, puno uzročno-posljedičnih veza od kojih te zaboli glava ako na njih samo i pomisliš.

Tom, glavni lik ovog romana, drukčiji je od svih likova na kakve ste u znanstveno-fantastičnim, pa i romanima općenito, do sada naišli. Tom je, blago rečeno, smotan. Sve što napravi, napravi krivo. Svjestan je da njegov život ne ide nikamo i da je čitavog života bio potpuni promašaj u svemu što je radio. Tom nije ni blizu tipičnom požrtvovnom junaku čija je odgovornost i čelična volja da spasi svijet. Pogotovo ako mu se još svijet koji je slučajno stvorio sviđa puno više od svijeta koji je napustio i slučajno uništio. Ipak, Tom će preuzeti zadatak spašavanja svijeta u svoje ruke - i iznenadit će i sebe i nas. Možda samo ne baš onako kako bismo to očekivali.

Ovaj roman nije samo čista znanstvena fantastika. On je prepun akcije, humora, drame, pa i romanse. Ljubavna priča, napeti obiteljski odnosi, utrka s vremenom, putovanje kroz vrijeme, otmice, borbe prsa o prsa, povijesni preokreti i ludo odvažna djela samo su djelić ove vrlo sadržajne i posve uzbudljive avanture.

Ova knjiga je pomalo 'Povratak u budućnost', dašak 'Terminatora' i mrvica Wellsova 'Vremenskog stroja' pomiješana u nešto posve novo. Ona je i klasični SF i romantična priča i obiteljska saga i akcijska avantura i triler sve u jednom. Ona nam pokazuje kakva bi nam budućnost mogla biti, koliko bi nam moglo biti bolje, ali i gore, i tjera nas da počnemo cijeniti našu sadašnjost. Jer, napokon, i naša je sadašnjost nešto što su ljudi u šezdesetima ili sedamdesetima možda doživljavali kao tehnološku utopiju. Uživajmo dok traje, jer - nikad se ne zna - možda je neki vremenski putnik već na putu da zezne stvar i cijeli svijet u trenu preokrene naglavačke. Sve je moguće.

MOJA BAKA VAS POZDRAVLJA I KAŽE DA JOJ JE ŽAO, Fredrick Backman

Izdavač: Fokus, 2017.
[šved. Min mormor hälsar och saäger förllt]

 

 

'Svi sedmogodišnjaci zaslužuju superjunake. To je jednostavno tako. Svatko tko se s tim ne slaže, nije baš čist u glavi.'

Elsa ima sedam godina i često ju drugi, pogotovo u školi, nazivaju 'drukčijom'. Neko bi drugo dijete možda ovo shvatilo kao nešto negativno, ali Elsu je njena superjunakinja davno naučila da je biti drugačiji jednostavno super kul. Kao da imaš vlastitu supermoć.

Spomenuta superjunakinja ujedno je i Elsina najbolja prijateljica: njena Bakica. Bakica ima sedamdeset i sedam godina i često ju nazivaju 'živahnom za svoju dob'. Neki bi pomislili da to znači da je Bakica pomalo luckasta ili čak potpuno luda, ali Elsa zna da, ako i jest, luda je na najbolji mogući način.

Bake i djedovi nešto su najbolje na svijetu. Oni nas čuvaju, igraju se s nama, pomažu nam odrasti i dopuštaju nam sve ono što nam roditelji inače brane. Domovi baka i djedova mjesta su na kojima smo odrastali i provodili polovicu djetinjstva. To su posebna mjesta, puna avantura i onih najboljih sjećanja i uspomena.

'Kuće baka su nešto posebno. Zauvijek upamtiš njihov miris.'

Imati baku i djeda genijalna je stvar. Oni su tvoje utočište, tvoja sigurnosna mreža kada ti život postane malo prenaporan i moraš se nekamo sakriti. Čak i ako su luckasti, šašavi ili mušičavi, tvoji su - i znaš da su tu za tebe, čak i kad si i sam luckast, šašav ili mušičav (a ponekad i sve to skupa).

'Kad imaš baku, to je kao da imaš cijelu vojsku. To je najveći privilegij unuka - znati da je netko na tvojoj strani, uvijek i bez obzira na sve. Čak i kad si u krivu. Zapravo, pogotovo tada.'

Ono o čemu kao klinac uopće ne razmišljaš, je to da su tvoji baka i djed imali život i prije nego što su postali baka i djed. A ponekad - zapravo, vrlo često - ti o tom životu ne znaš baš ništa.

'Moguće je voljeti svoju baku godinama, a da zapravo o njoj ne znaš ništa.'

Kad Elsina Bakica umre, Elsa u zadatak dobije dostaviti Bakičina pisma određenim ljudima. Pisma su to u kojima se Bakica ispričava, a ljudi kojima Elsa treba pisma dostaviti Elsu iznenade - jer Elsa nema ni najmanjeg pojma zašto bi se Bakica imala baš tim ljudima ispričavati. Ispunjavajući zadatak koji joj je Bakica namijenila, Elsa otkriva detalje iz Bakičinog života o kojima nije imala pojma. Neki ju od tih detalja iznenade, neki rastuže, a neki pak naljute. Svejedno, Elsa Bakicu ne namjerava iznevjeriti i planira izvršiti svoj zadatak do kraja - kamo god ju to odvelo.

Bakičina pisma Elsu će odvesti u nepredvidivu pustolovinu, u kojoj će doznati stvari o Bakici koje do tada nije znala, ali će ujedno doznati i štošta o ljudima oko sebe: svojoj majci, ocu, očuhu, susjedima. Elsa će sve te ljude vidjeti na jedan posve nov način, otkriti kako su svi oni povezani s njenom Bakicom, a naći će i neke neočekivane prijatelje: jednog volkonja i jedno Čudovište, za početak.

Ono što nam Elsina priča sjajno prikazuje je to kako možeš čitav život živjeti s nekim ili pored nekog, bez da tu osobu uopće upoznaš. Čitavog života možeš prolaziti pokraj susjeda kojeg smatraš pijanicom, ili zabadalom, ili luđakom, ili čudovištem, bez da se uopće potrudiš provjeriti zašto si mu nadjenuo baš taj epitet i što iza njega stoji. Ova priča nam sjajno pokazuje kako ljudi oko nas nisu uvijek onakvi kakvima nam se čine: svatko od njih ima svoju vlastitu priču, vlastitu tajnu, koju bi nam možda čak i rado otkrio - samo ga nikada nismo ni pitali.

'Ne izgledaju sva čudovišta kao čudovišta. Neka od njih nose svoju čudovišnost u sebi.'

Ono o čemu ova knjiga zapravo govori je kako se nositi sa smrću nekoga koga voliš, pogotovo kada ti je tek sedam godina. I odraslima je teško pojmiti gubitak voljene osobe, djeci je sve to još teže i podnijeti i shvatiti. Način na koji se Elsa nosi s Bakičinom smrću sjajno je opisan u ovom romanu: Elsa je, naravno, tužna, ali je vrlo često i ljuta - na sebe, na druge, na Bakicu.

'Teško je pojmiti smrt. Teško je pustiti nekog koga voliš.'

Svaka priča mora imati neku pouku. Tako barem misli Elsa. A pouka ove priče (odnosno jedna od, koja mi se jako svidjela) genijalna je: ljudi su (uglavnom) govna. A cilj svačijeg života trebao bi biti taj da se trudiš biti što manje govno, a što više negovno. U tome je cijela stvar.

'Katkad bi Elsa znala pitati bakicu zašto odrasli uvijek rade takve idiotske stvari jedni drugima. Bakica je uglavnom odgovarala da je to zato što su odrasli obično ljudi, a ljudi su obično govna. Elsa je smatrala da su odrasli, između svih tih svinjarija, zaslužni i za hrpu dobrih stvari - recimo za istraživanje svemira, UN, cjepiva, noževe za sir. Bakica je tumačila kako pravi trik leži u tome da gotovo nitko nije potpuno govno i da gotovo nitko nije potpuno negovno. Teška stvar u životu je zadržati što je više moguće ove negovnaste strane.'

Druga pouka ove priče je: i superjunaci, u stvarnom životu, umiru.

'U cijeloj ovoj priči problem je s junacima koji bi na kraju priče trebali "živjeti sretno do kraja života". Tu postaje zeznuto, iz narativne perspektive, jer ljudi koji dođu do kraja života moraju ostaviti one koji moraju do kraja života živjeti bez njih. Jako je teško biti onaj koji živi do kraja života bez njih.'

Trik je, kod smrti, taj da ju prihvatiš kao dio života, a onoga koga si izgubio održiš živim u svojim sjećanjima, uspomenama, pričama koje ćeš o njemu pričati. Jer, da parafraziram jedan citat, na kraju ćemo svi postati priče. A kod tih priča važno je da se zapamte one dobre - one koje će nas podsjećati na osobu koje više nema, koje ćemo pričati sa smiješkom i pamtiti s toplinom u srcu.

'U Zemlji Gotovo Budnih nikad ne kažete zbogom. Samo kažete "vidimo se kasnije". Ljudima u Zemlji Gotovo Budnih to je važno jer vjeruju da ništa nikad zapravo ne umire. Samo se pretvori u priču, dođe do malog pomaka u gramatici i vrijeme se promijeni iz "sad" u "nekad". Sprovod može trajati tjednima, jer su rijetke prigode u životu bolje za pričanje priča. Naravno da su prvog dana to uglavnom priče o tuzi i gubitku, ali kako dani i noći odmiču, tako se pretvaraju u priče koje ne možete ispričati a da ne puknete od smijeha. (...) A Miamašani se smiju toliko glasno da se priče uzdižu poput lanterni iznad groba. Sve dok sve priče i sva vremena ne postanu jedno. Smiju se dok svi ne zapamte da je sve što ostavljamo iza sebe kad nas više nema - smijeh.'