Beograd, gužva, sajam i - knjige, knjige, knjige...

Dugo, već dugo, imam želju obići sajam knjiga u Beogradu. Svake se godine, međutim, moji planovi iz nekog razloga izjalove. No ovoga puta odlučila sam da me ništa neće spriječiti da ih konačno ostvarim. I nije. :)

Inače, ukoliko želite ciljano otputovati na Beogradski sajam knjiga iz Zagreba (ili Hrvatske općenito) razočarat ćete se ponudom takvih izleta, koja je - nepostojeća. Dok izleta na Interliber iz Srbije ima pregršt, kao i izleta iz BIH i na Interliber i na Beogradski sajam knjiga, Hrvati, čini se, nisu baš zainteresirani za druženje s knjigama u susjednim državama. Ono što ipak možete je otputovati u vlastitom aranžmanu ili nabasati na neko putovanje u Beograd koje se, igrom slučaja, odvija točno u vrijeme sajma. Ja sam imala sreću naletjeti na ovo potonje. :D

Ovogodišnji Beogradski sajam knjiga 62. je po redu, a održavao se u periodu od 22. do 29. listopada. Ja sam ga posjetila na zadnji vikend održavanja i, da sumiram sve dojmove u jednu rečenicu - oduševljena sam!

Kad stignete na sajam, ono što vam odmah upadne u oči je njegova veličina. Naime, beogradski je sajam - OGROMAN! Preko 450 domaćih i stranih izdavača smjestilo se na prostoru od 30.000 kvadratnih metara. Od ulaza na sajam do hala u kojima su smještene knjige prate vas brojne najave i reklame najnovijih naslova koje ćete imati prilike susresti kad uđete.

Ulaznica na sajam se plaća, a cijena pojedinačne karte je 250 dinara (cca 15 kn). Ukoliko dolazite u većoj grupi, cijena karte je 150 dinara (cca 9 kn).

 

Moram vam, usput, spomenuti nešto što sam primijetila u Beogradu, a čega kod nas u Zagrebu uopće nema (niti za vrijeme trajanja Interlibera niti inače), a to je da se knjige ovdje posvuda reklamiraju. Najave novih knjiga i promo plakati raznih naslova izviru s reklamnih panoa svud po gradu, kao i reklame za sam Sajam knjiga. U Zagrebu, moram priznati, jako ćete rijetko (ako ikad uopće) naletjeti na reklamni pano na kojem se nalazi knjiga. No, vratimo se na Sajam.

Iako već izvana izgleda ogromno, tek ćete u trenutku kad uđete unutra spoznati pravu veličinu ovog sajma knjiga. Moja je reakcija bila otprilike ovakva:

U usporedbi s Interliberom, Beogradski sajam knjiga je puno veći i sadržajniji. Tema ovogodišnjeg sajma bila je '4 zemlje 1 jezik', u sklopu koje su posjetiteljima sajma bila predstavljena književna djela na njemačkom jeziku iz četiriju zemalja koje se tim jezikom služe: Njemačke, Austrije, Švicarske i Lihtenštajna. Najslavnija gošća sajma bila je Nobelovom nagradom nagrađena njemačka spisateljica Hertha Müller, a na sajmu je gostovalo još petnaestak autora s njemačkog govornog područja, čija su se djela, zajedno s još stotinama drugih, mogla pronaći na štandovima sajma.

Slogan 62. Beogradskog sajma knjiga bio je 'Ključ je u knjigama'. A ponuda knjiga na sajmu doista je impresivna. Teško je cjelokupnu sajamsku ponudu knjiga u Beogradu uopće usporediti s onom zagrebačkom, budući da Srbija općenito ima veći broj izdavača, kao i znatno veće tržište. Ponuda knjiga je velika, i raznovrsna: bilo je tu i novih i malo starijih naslova, knjiga na latinici i na ćirilici, knjiga svih vrsta i žanrova; romana, slikovnica, stripova... za baš svakoga ponešto. 

Po dolasku na Sajam imala sam neke knjige na umu, koje sam ciljano tražila, a ostale sam pustila da pronađu mene. Neke koje sam tražila nisam uspjela pronaći, neke jesam, neke sam slučajno susrela i nisam se od njih mogla odvojiti, neke su mi namigivale dok se nisam vratila po njih, nakon što sam prvi put samo prošla pored, neke su me dozivale, neke mi mahale... u svakom slučaju, s njih jako puno sam se uspjela sprijateljiti (i povesti ih doma).

Što se tiče cijena, cijene knjiga u Srbiji znatno su niže od onih kod nas u Hrvatskoj, a sajamski su popusti, u usporedbi s popustima na Interliberu, puno veći. Dok su na Interliberu značajno sniženi tek neki stariji naslovi, a popust na nove naslove je maksimalno 20%, cijene većine knjiga na Beogradskom sajmu kreću se otprilike u rasponu od 500 do 850 dinara (cca 30-50 kn), s tim da, dok ćete na Interliberu za te novce moći kupiti samo malo starije naslove (one otprije 2 i više godina), u Beogradu se po ovoj cijeni nude i aktualna izdanja. Nešto višu cijenu imaju najnoviji naslovi ili posebna tvrdoukoričena izdanja, ali ta cijena rijetko gdje prelazi 1.500 dinara (što je otprilike stotinjak kuna). Koliki su popusti dovoljno će vam reći činjenica da sam za potrošenih 1.250 kn (cca 20.000 dinara) kupila čak 41 knjigu! 

Moram ovdje spomenuti i još jednu razliku od Interlibera, a to su prodavači. Ako ste ikada posjetili Interliber, sigurno ste primijetili (naravno, postoje iznimke) da na većini štandova stoje ne baš zainteresirani niti informirani prodavači (često studenti), koji su tamo da bi vam spakirali kupljene knjige u vrećice, naplatili ih i izdali vam račun. Na štandovima Beogradskog sajma naići ćete na posve drugačije prodavače: najljubaznije i najuslužnije knjigoljupce koje uopće možete sresti, koji znaju sve o svakoj knjizi koju prodaju i bez problema će vam izbrbljati o čemu se radi u knjizi koja vas zanima, kao i preporučiti vam još koji sličan naslov koji bi vam se mogao svidjeti.

 

S obzirom na njegovu veličinu, ukoliko zaista želite obići cijeli sajam, računajte da će vam za to trebati malo više vremena. Definitivno ga nije moguće čitavog obići za 1 dan. Također, kako je sam Sajam velik, velike su i gužve na njemu. Što se toga tiče, i Beogradski sajam ima isti problem kao i Interliber: gomile klinaca koji ga, pretpostavljam, moraju posjetiti u sklopu školskog zadatka ili tako nečeg, a koji nisu baš zainteresirani za samu ponudu sajma, tj. knjige, pa samo zuje okolo i smetaju drugima. Kolike su gužve dovoljno će vam predočiti činjenica da do nekih štandova nije bilo moguće ni doći od količine ljudi koji su se natiskivali oko njih, što je nekako i izluđujuće i predivno u isti mah.

Kao što sam već spomenula, sa sajma sam otišla - sretna i presretna - natovarena 41 knjigom. Ako, kao i ja, mislite ugrabiti toliko knjiga, obavezno se sjetite sa sobom ponijeti i dovoljno veliki kofer. ;)

 

Moj konačni dojam s ovog putovanja je taj da je Beogradski sajam knjiga nešto što zaista morate doživjeti. Ne zovu ga bezveze 'praznikom knjige' i najvećim sajmom knjiga u regiji. Biti dio sajma za jednog je knjigoljupca, poput mene, sasvim posebno iskustvo. Oduševljena sam i knjigama i ljudima i ozračjem i svime, svime, svime. Idem iduće godine natrag. 100%. :)

P.S. Znam da se pitate što je sve bilo među onom 41 knjigom koju sam ugrabila na sajmu. :P Evo mog ulova:

PRVI GROB DESNO, Darynda Jones

Izdavač: Algoritam, 2017.

1. knjiga o Charley Davidson

[eng. First grave on the right]

Kada zamišljate Grim Reapera (kosca), kako ga zamišljate? Kladim se da njegov lik u vašim mislima jako nalikuje onom u mojim: sablasni kostur u mračnoj kukuljici, iz koje ne izvire lice već samo crni bezdan, s oštrom kosom u jednoj koščatoj ruci. Jesam li blizu?

E pa, kosac o kojem je riječ u ovom romanu - Charley Davidson - nije ni blizu ovom našem zamišljenom opisu.

Charley odmalena vidi mrtve. No, tek kad je malo odrasla shvatila je da to što ih vidi nije njen jedini 'posao' vezan uz mrtvace - ona je ovdje kako bi ih odvela 'na drugu stranu', u sljedeću dimenziju, ili kako god to želite nazvati. Charley je zapravo sablasni kosac (ili sablasnica, kako glasi šarmantan (i sjajno pogođen, bar po meni) prijevod Ivana Zorića), a njena je zadaća da mrtvima omogući da odu dalje tako što im pomogne riješiti koji god problem da imaju, a koji ih još veže za ovaj svijet.

Dok se bavi problemima mrtvaca koji je okružuju, Charley muče i vlastiti problemi. Gorke ili slatke vrste, nije još sigurna, budući da njen najnoviji problem predstavlja stranac koji ju posjećuje u snovima, za kojeg ne zna je li živ ili mrtav, te koji ju podsjeća na nekoga koga je vidjela samo jednom, davno.

A sve je ovo tek početak priče.

Ne znam što sam točno očekivala od ovog romana, ali nisam očekivala da bude toliko - zabavan! Osvojio me već u prvih par poglavlja, i vrckavom pričom, i posebnim glavnim likom, i zabavno-sarkastičnim citatima koji stoje na početku svakog poglavlja. Pun je prave vrste humora i genijalno duhovit: možda me baš zato toliko iznenadio (na najbolji mogući način), jer kad počneš čitati priču o koscima i mrtvacima, nekako očekuješ nešto puno mračnije i ozbiljnije.

Charley Davidson je, baš poput motora na kojeg nas njeno ime asocira, nešto posebno. Pomalo buntovnica, pomalo izopćenica iz društva (ili barem crna ovca u vlastitoj obitelji), Charley se već kao vrlo mala morala naučiti nositi s tim da je drukčija od drugih, da nije 'normalna' - i da će je drugi zbog toga vjerojatno zafrkavati. Umjesto da dopusti svijetu da je zafrkava, ona je odlučila unaprijed zafrknuti njega - odnoseći se prema svima i svemu na sebi jedinstven način, začinjen obilnim dozama ironije i sarkazma. Charleyn suhi humor u nekim trenucima potpuno obara s nogu i udara ravno u metu, tjerajući vas da se i sami ironično zasmijuljite.

Charley je miks 'Šaptačice duhovima' Melinde Gordon i 'Buffy - ubojice vampira'. Ona je energična, originalna, duhovita i posve jedinstvena heroina s kojom se gušt družiti. (Usput, 'Prvi grob desno' tek je prvi u nizu od trenutno 11 romana o Charley, tako da ćemo imati prilike družiti se s njom još dugo, dugo vremena.)

Što se tiče same priče, i ona je zanimljiva na svoj način, iako čini tek pozadinsku kulisu za Charley, koja je glavna atrakcija ovog romana. Misterij, ubojstvo, nadnaravne sile, hodajući mrtvaci... sve su to sastojci koji čine ovaj roman jedinstvenom mješavinom horora, krimića, fantastike, romanse i humora. Ovaj roman, baš kao i njegova heroina, možda neće biti svakome po ukusu, ali za one kojima budu, budite upozoreni - navući ćete se, i to još kako!

Samo naprijed, don't fear the reaper. ;)

La, la, la, la, la, la, la
La, la, la, la, la, la, la

https://www.youtube.com/watch?v=Dy4HA3vUv2c

U MRAČNOJ, MRAČNOJ ŠUMI, Ruth Ware

Izdavač: Mozaik knjiga, 2016.

[eng. In a dark, dark wood] 

 

Roman 'U mračnoj, mračnoj šumi' opisan je kao vrlo napeti triler. S naslovnice romana vrišti natpis 'Nećete ga moći ispustiti iz ruku', kao i pomalo creepy navod 'Nekoga čeka brak, nekoga čeka smrt'. Sve ovo vas vrlo brzo zainteresira za to da knjigu što prije uzmete u ruke. No, počevši čitati ovu knjigu, imala sam dojam da čitam neki chick-lit, s tek naznakama trilera koje bi se pojavljivale u intervalima između svakih nekoliko poglavlja.

Priča prati Noru (tj. Leonoru), spisateljicu kriminalističkih romana, koja dobije poziv na djevojačku večer bivše školske prijateljice, Claire. Iako Nora Claire nije vidjela niti čula već čitavo jedno desetljeće, iz nekog se razloga (najvjerojatnije čiste znatiželje) odluči odazvati pozivu.

Djevojačka večer održava se u staklenoj kući u vlasništvu tete Clairine kume, a sama je kuća smještena duboko u - mračnoj, mračnoj šumi. Tek je nekolicina ljudi pozvana na ovu zabavu (od kojih Nora dobro poznaje tek jednu), a vođa zabave pomalo je psihotična Clareina kuma Flo. Smještena usred ničega, bez telefonskog signala, s uzvanicima koji nisu baš presretni što su uopće došli, 'nevina' djevojačka zabava uskoro će poprimiti malo mračnije tonove...

Koncept ovog romana dobro je zamišljen, ali izvedba je, po meni, morala biti puno razrađenija ukoliko se ciljalo na to da konačni rezultat bude psihološki triler. Onako kako sam ga ja doživjela, ovaj je roman više chick-lit s primjesom trilera/misterija/horora kojem nedostaje dubine - i glede priče i glede likova.

Sama priča je donekle ok, iako mi nije bila baš uvjerljiva. Npr. da ste vi Nora, biste li se osjećali dužnima otići na djevojačku večer osobi s kojom niste progovorili niti jednu jedinu riječ punih deset godina? Biste li otišli? Ja ne bih. A da ste na Clareinom mjestu, biste li htjeli da vam na djevojačku zabavu dođu ljudi s kojima se uopće ne družite? Zašto biste ih uopće pozvali? Naravno da ne biste! Norina motivacija da ode na zabavu objašnjena je tek njenom mlakom znatiželjom, a Clairin je motiv da pozove Noru, iako postoji, malo nategnut.

Općenito, likovi su plošni i jednodimenzionalni, fali im dublja karakterizacija. Iz usredotočenosti na samo jednu njihovu osobinu i njihovih površnih poznanstava nismo ni mogli očekivati neke dublje interakcije između likova, a sami likovi kao da su izašli iz nekog tinejdžerskog filma: imamo Claire - ekvivalent zločeste, ali popularne navijačice; Flo - najbolju prijateljicu gotovo manijakalno opsjednutu svojom prijateljicom (Claire); Toma - tipiziranog gay BFF-a; Ninu - tvrdoglavu buntovnicu i Noru - plahu, običnu, nezanimljivu glavnu protagonisticu. Iako su većinom u svojim dvadesetima, ovi se likovi ponašaju kao da im je dvanaest: njihovi razgovori, podbadanja i spletke jedva dosižu razinu prosječnih tinejdžera, kamoli odraslih ljudi.

Priča se uglavnom vrti oko djevojačke zabave i druženja te nekolicine likova, koja nisu osobito zanimljiva, niti ispunjena događajima. Društvo malo pije, malo igra društvene igre tipa 'nisam nikad' i igru prizivanja duhova, baš poput hrpe tinejdžera koji organiziraju tulum čim im roditelja nema kod kuće. Između tih druženja povremeno iskoči neko poglavlje koje se vremenski odvija nakon zabave i koje insinuira da se na zabavi nešto dogodilo - nešto strašno - što osigurava koliku-toliku napetost i dovoljno vas zainteresira da čitate dalje.

Radnja se malo zahukta negdje oko polovice romana, te se priča počinje rasplitati i počinjemo otkrivati što se dogodilo. Ovdje priča postaje i zanimljivija i brže se odvija. Sam kraj me, ipak, nije baš oduševio (ne mogu vam otkriti zašto bez da vam spojlam radnju, morat ćete sami pročitati i vidjeti).

Za mene je ovaj triler bio više nešto u stilu 'Fear Streeta' R.L. Stinea: ok štivo kojim se možeš nakratko zabaviti. Ako tražite nešto mračnije i kompleksnije, nešto o čemu ćete danima mozgati, u ovoj mračnoj, mračnoj šumi to ipak nećete naći.

SUŠA, Jane Harper

Izdavač: Profil, 2017.

1. knjiga serijala o Aaronu Falku

[eng. The Dry] 

Debitantski roman Jane Harper već je prije objave pokupio brojne pohvale (poput nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis), nagrade su se nastavile nizati i nakon objave, a već su otkupljena prava i za filmsku adaptaciju romana. Kada neki roman već u samom startu požanje toliki uspjeh, istodobno osvajajući pohvale i kritičara i čitatelja, to stvori određena očekivanja koja je potom teško ispuniti. Srećom, ovaj konkretni roman nije imao nikakvih poteškoća u ispunjavanju mojih očekivanja, bez problema ih je i nadmašio.

Smješten u mali australski gradić Kiewarru, ovaj roman upoznaje nas sa stravičnim slučajem ubojstva i samoubojstva na jednoj obiteljskoj farmi. Naime, Luke Harding, vlasnik farme, jednog je popodneva stigao kući i sačmaricom ubio svoju suprugu, svojeg sina, te nešto kasnije i samog sebe. Iako slučaj izgleda već riješeno, neke nedoumice ipak postoje, a Lukeovi roditelji uvjereni su da tu mora biti riječ o još nečemu, jer ne mogu vjerovati da bi Luke učinio to što je učinio.

Aaron Falk, federalni policajac i Lukeov prijatelj iz djetinjstva dolazi na sprovod, gdje se susreće s Lukeovim roditeljima i iz ljubavi prema njima pristane na njihov zahtjev da malo istraži cijelu stvar oko ubojstava. Ponovno u gradiću iz kojega je pobjegao, Falk se suočava s činjenicama ovog strašnog slučaja, ali i vlastitim tajnama iz prošlosti, koje ga prate na svakom koraku...

Prvo što pomislite nakon što se upoznate sa slučajem u ovoj knjizi je to da, u kriminalističkim romanima, ono očito nikad zapravo nije baš ono što se čini. Ali, što dalje čitate, i upoznajete okolnosti koje su dovele do ubojstava (ili, bolje rečeno, okolnosti koje su vladale na tom području u vrijeme ubojstava, poput nesnosne suše i s njom povezanog ljudskog očaja), više ni u što niste uvjereni. Bi li otac i suprug ubio svoju obitelj pa presudio i sebi ukoliko se našao u bezizlaznoj, ili potencijalno opasnoj situaciji? Možda čak u stanju čistog očaja, možda mentalne neuravnoteženosti? Bez obzira koliko grozna bila njegova životna situacija, on zacijelo ne bi počinio tako strašan zločin. Ili bi?

Fascinantna stvar kod ove knjige je to što na sva ova gore postavljena pitanja ne možete nikako sa sigurnošću odgovoriti - barem ne sve dok, zajedno sa Aaronom Falkom, detaljnije ne istražite slučaj i ne doznate sve činjenice vezane uz njega. Kako priča ide dalje, i upoznajete nove okolnosti slučaja, vaše mišljenje o onome što se dogodilo, kao i o samom Lukeu, se neprestano mijenja.

Važno je spomenuti i to da ovaj roman nije brz i nikamo ne juri. On pažljivo raspoređuje svoje vrijeme, postepeno gradeći napetost priče. To nikako ne znači da mu manjka zanimljivosti i sadržaja, dapače - svega toga ima pregršt, ali ovaj roman vas neće zasipati činjenicama u brzom trku, već nekako više u laganoj šetnji.

U maniri romana Agathe Christie ili Caroline Graham, priča je usko vezana uz sredinu u kojoj se odvija i savršeno odražava atmosferu te sredine. Ova konkretna sredina je maleni, uglavnom farmerski, gradić, čiji stanovnici čine jedno zatvoreno društvo koje dugo pamti (ne)pravde iz prošlosti. Falk ga je u jednom trenutku nazvao 'Malim gradom velikih tračeva' ili tako nekako. Tip sredine kakve se mogu naći u unutrašnjosti većine zemalja - naizgled jednostavne, ali pune tajni skrivenih duboko ispod površine.

Kada na prirodno zatvoreno društvo nadodamo probleme koji ih tište - prije svega, nesnosnu sušu - dobit ćemo skupinu ljudi čija krv samo što ne proključa, atmosferu nalik na potres koji samo što nije izbio na površinu. Ta atmosfera cijelo se vrijeme može osjetiti tijekom čitanja: kao da, slijedeći Falka, i mi možemo osjetiti nesnosnu vrućinu u zraku, ispucalu zemlju pod nogama, nervozu ljudi oko nas.

Uživala sam čitajući ovaj roman i otkrivajući njegove tajne. Brzina kojom se priča odvija bila je baš po mom ukusu, kao, uostalom, i sve drugo. Tajnovit, napet, zanimljiv - ovaj roman sjajan je prvijenac autorice koja se specijalizirala za pisanje australskih trilera atmosfere. Aaron Falk novo je ime među protagonistima kriminalističkog žanra, i to ime za koje ćemo, sasvim sigurno, još čuti. Drugi roman s njim u glavnoj ulozi - 'Force of nature' - nedavno je objavljen u Australiji, a u ostatku svijeta trebao bi izaći iduće godine. Ne znam za vas, ali ja ga jedva čekam pročitati!

OVDJE SVE POČINJE, Jennifer Niven

Izdavač: Profil, 2017.
[eng. Holding up the universe]

 

Ne mogu vam dovoljno opisati koliko me veseli to što u zadnje vrijeme odasvud niču književni naslovi koji se bave temama o kojima je u današnje vrijeme zaista potrebno pisati: temama koje se tiču neuklapanja u društvenu sredinu i problemima koji se zbog toga javljaju (posebno kod tinejdžera). A uz to, ovi naslovi promiču pozitivnost, prihvaćanje drugačijeg, ljubaznost i prihvaćanje samih sebe.

Govorim o knjigama poput 'Gospođice Knedlice' Julie Murphy, 'Eleanor i Parka Rainbow Rowell, 'Ova djevojka je drukčija' J.J. Johnson, 'Čuda' R.J. Palacio, i mnogih drugih. A u ovo se društvo sjajno uklapa i ova knjiga.

Glavne zvijezde ovog romana su Libby i Jack, dvoje tinejdžera koji, svaki na svoj način, iskaču iz mase svojih vršnjaka. Libby je poznata kao 'najdeblja tinejdžerica Amerike', djevojka koja je zbog debljine bila osuđena na život u krevetu i zbog koje su morali srušiti zid kuće kako bi je izvukli. Od tog su događaja prošle godine, Libby je smršavila i dovela se u stanje u kojem joj zdravlje više nije upitno, ali još se bori sa etiketom 'debele cure' koju su joj drugi nalijepili, kao da ona nije ništa više od svoje mase.

Jack, pak, ima prozopagnoziju: bolest zbog koje njegov mozak nije u stanju prepoznavati lica. Jack može vidjeti lica drugih, ali nije ih u stanju zapamtiti, niti u tim licima prepoznati osobu koja stoji pred njim, čak ni ako se radi o članovima njegove vlastite obitelji. Da stvar bude gora, Jack nikome nije rekao da ima prozopagnoziju, već se njom bori sasvim sam, oslanjajući se na glas ili neka druga obilježja koja će mu reći tko je osoba s kojom trenutno razgovara.

Sve do početka nove školske godine i Libby i Jack se sa svojim problemima nose sami, ali nakon jednog incidenta u kojem će njih oboje sudjelovati, vidjet će da se možda mogu osloniti i jedno na drugo. I ovdje sve počinje...

Zavoljela sam Libby i Jacka od trenutka u kojem sam ih upoznala. Tako su slični, a opet tako različiti. Libby je tipičan primjer nekoga tko se izgledom ne uklapa među svoje vršnjake, a Jack je, pak, izgledom njena suprotnost - među najpopularnijim je klincima u školi. Ipak, ispod te površne vanjštine, ni Jack se ne uklapa: svjestan je da, kada bi priznao svojim prijateljima od čega boluje, da bi ga vrlo vjerojatno ismijali i gledali kao čudaka. I Libby i Jack zapravo imaju isti problem: nisu isti kao svi ostali, a biti drugačiji, u svijetu tinejdžera, može biti prilično strašno.

Ne znam zašto je naše društvo tako opsjednuto fizičkim izgledom i zašto ima potrebu sve promatrati kroz prizmu nekakvog općeprihvaćenog standarda ljepote i 'normalnosti', iz kojeg strše svi oni koji tom standardu ne udovoljavaju. A sve one koji od njega iskaču malo više, automatski izdvajamo - buljenjem, ružnim pogledima, komentarima, dobacivanjem, 'nenamjernim' uvredama. Pri tome, ne vodimo računa o šteti koju tim ljudima radimo, boli koju im nanosimo. Nakon što joj je netko od vršnjaka dobacio 'Miči se, guzata', Libby je bol koju joj je ta rečenica, usput dobačena, izazvala, sjajno opisala:

"Osjećam svjetsku bol, kao ubod igle, kao da me sam svijet pokušava probušiti, kao što je probušio mjehurić mojih misli."

Ruganje i zlostavljanje ljudi zbog debljne, tzv. 'fat-shaming', danas je veliki problem. Ljudi imaju potrebu šikanirati debele ljude i govoriti im što misle, pravdajući se 'brigom za njihovo zdravlje'. Nemojmo se zavaravati, nema tu nikakve brige - ona je tu samo da opravda ružno ponašanje i zabadanje nosa u tuđe stvari, tj. tuđi izgled. Pri tome su najčešći 'savjeti' debelim ljudima ti da 'prestanu jesti', čime društvo pokazuje ne samo nevjerojatnu zlobu, već i temeljno nerazumijevanje suštine problema: ne radi se o hrani, ona je samo sredstvo kojim se pokušavaju riješiti neki dublji problemi.

Kako kaže Libby:

"Ne shvaćaju da nije riječ o hrani. Hrana nikad nije bila dio odgovora na pitanje zašto. Barem ne izravno."

Ova knjiga ne pokušava predstaviti činjenicu da je biti 'najdeblja tinejdžerica Amerike' nešto sjajno, i sama je Libby svjesna da se bila dovela u stanje opasno po život. Ali, nakon što je ozdravila i nakon što je smršavila, Libby je i dalje ono što društvo smatra debelim. I bez obzira što je Libby sada manje-više zadovoljna sama sa sobom, i što je zdrava, samo zato što ne stane u kutiju nametnutog standarda ljepote, drugi će ju i dalje ismijavati i buljiti u nju. A zašto? Zašto je ljude toliko briga kako drugi ljudi izgledaju? Ova knjiga pokazuje nam kako problem u svemu tome nije Libby, već svi ostali.

"'Zašto je ljude toliko briga koliko sam velika?' Ne odgovara, samo me uzima za ruku i drži je. Ne mora odgovoriti jer odgovora nema. Osim da stvarno mali ljudi - oni mali iznutra - ne vole kada si velik."

S Jackovim problemom - prozopagnozijom - u ovoj sam se knjizi prvi put susrela. Bilo mi je zanimljivo saznati pojedinosti o toj relativno nepoznatoj bolesti. Ona možda, onako na prvu, djeluje kao nešto banalno, ali ljudima koji se s njom moraju nositi definitivno nije ni blizu banalnom. Mora da je strašno hodati svijetom vječno utopljen u moru nepoznatih lica, ni uz najbolji trud ne moći prepoznati čak ni lica svojih roditelja. Jack je problem prozopagnozije sjajno sveo na jednu rečenicu:

"Kao da sam svaki dan na kostimiranoj zabavi na kojoj samo ja nemam kostim, a ipak svi očekuju da znam tko su."

Ono što ovu knjigu čini tako stvarnom, tako realističnom, je vlastito iskustvo koje je autorica (koja se, kako priznaje u zahvalama na kraju knjige, i sama borila s prekomjernom težinom i koja se susrela sa slučajem prozopagnozije) u nju utkala. A jedan od razloga iz kojeg nam je tema ove knjige tako bliska leži u činjenici da se i s Libby i s Jackom lako poistovjetiti. Svatko tko viri iz kutije u koju stanu samo standardno lijepi i normalni (štogod to bilo) na svojoj je koži bar jednom osjetio to neuklapanje, to iskakanje iz 'standarda'. Neki se s time znaju nositi, neki ne. Neke nije briga za mišljenja drugih, neki se zbog tih mišljenja osjećaju loše. A ne bi trebali. Jer, ako vas netko zafrkava zbog izgleda, nije problem u vama - problem je u njemu. Stoga, za kraj, Libbynim riječima:

"...zapamtite: POŽELJNI STE. Veliki, mali, visoki, niski, zgodni, obični, druželjubivi, sramežljivi. Ne dopustite nikome da govori drukčije, čak ni samima sebi."