srijeda, 20. rujna 2017.

SLUŠKINJINA PRIČA, Margaret Atwood

Izdavač: Globus, 1988.
[eng. The handmaid's tale]


'Sluškinjina priča', prvi put objavljena 1985. godine, djelo je koje je, kako u vrijeme prvog objavljivanja, a tako i danas (dijelom zahvaljujući i istoimenoj TV seriji), podiglo puno prašine i proslavilo Margaret Atwood, njegovu autoricu.

Ovaj roman ili hvale ili mu prigovaraju, a rat sukobljenih mišljenja koji je roman izazvao serija je nedavno ponovno oživjela. Bez obzira na brojne kritike, koje se većinom tiču atmosfere i antireligijskih stavova koje neki smatraju da roman promovira, ovaj je roman u više navrata dokazao svoju iznimnu književnu vrijednost: roman je osvojio nagradu Arthur C. Clarke, te bio nominiran i za Nebulu, Bookera i Prometheusa; a Hulu-ova serija snimljena prema ovom romanu neki je dan od 13 nominacija za nagradu Emmy osvojila njih 8, uključujući onu u kategoriji za najbolju dramsku seriju.

Radnja romana smještena je u fiktivnu republiku Gilead, nastalu na teritoriju američkih Sjedinjenih država, a vrijeme radnje odvija se negdje u bliskoj budućnosti. Republika Gilead nastala je nakon neimenovanog katastrofalnog događaja o kojem nam Atwood ne pruža nikakve detalje, ali iz konteksta i flashbackova u priči, koji se povremeno pojavljuju, saznajemo da se taj događaj nije odvio baš tako davno, budući da sjećanja glavnog lika u tim flashbackovima sežu u vrijeme dok je svijet još bio 'normalan' (da tako kažem).

Glavni lik romana je Sluškinja Fredova, a sam roman predstavlja njezin svojevrstan dnevnik, u kojem priča o svom životu Sluškinje, ali i općenito o društvu i društvenom uređenju Gileada. Gilead je opisan kao totalitarni režim u kojem vlada vrlo stroga podjela društvenih slojeva i strogo držanje tradicionalnih fundamentalističkih stavova. Na čelu društva su Zapovjednici (muškarci), koji donose sve odluke i drže sve konce društva u svojim rukama. Općenito se samo muškarci smatraju vrijednim članovima zajednice, dok se na žene gleda kao na nekakve dodatke, igračke, stvari, nužna bića koja su tu da bi služila muškarcima i rađala im djecu.

Žene - na koje se općenito gleda kao na niža bića - podijeljene su u različite društvene slojeve. Prvi sloj čine Supruge - žene Zapovjednika, koje su većinom starije životne dobi i neplodne. Zatim imamo Sluškinje, Marte i Tetke, od kojih Marte predstavljaju sluškinje u pravom smislu te riječi, odnosno osobe koje se brinu o kućanstvu, a Tetke predstavljaju nešto slično učiteljicama ili skrbnicama koje skrbe o Sluškinjama prije nego Sluškinje budu dodijeljene određenom Zapovjedniku i pređu u njegovo kućanstvo. Sluškinje su, pak, svedene na nešto što bismo mogli nazvati 'živuće maternice' - njihov je zadatak da Zapovjednicima rađaju djecu. Postoje još i žene koje se nazivaju Ekonosuprugama, a predstavljaju supruge muškaraca iz nižih društvenih slojeva, na koje ostale Supruge gledaju posprdno i prema kojima se često odnose snishodljivo.

Priča Sluškinje Fredove ispričana je u prvom licu i govori o njenom životu prije i nakon dolaska u kućanstvo Zapovjednika kojem su je dodijelili. Istrenirana da bude nevidljiva i nebitna, Fredova svjedoči mnogim tajnama i sitnim zabranjenim užicima ljudi koje svakodnevno susreće, od samog Zapovjednika i Zapovjednikove Supruge do Marte njegovog kućanstva i drugih Sluškinja koje povremeno sreće na ulicama dok zajedno obavljaju neke dobivene zadaće. Tu i tamo (obično noću), Fredova se prisjeća života prije Gileada, želje da ponovno vidi svog muža i kćerkicu, a ponekad i slabe želje da pobjegne iz Gileada u kolonije, gdje je navodno život drugačiji, iako i suroviji. I fascinantno je i tužno, pri čitanju tih prisjećanja, vidjeti da Fredova ne čini ništa kako bi oživjela svoja nadanja, već se pomirila sa životom kakav ju je snašao - dijelom zbog vlastite nemoći da nešto promijeni, a dijelom zbog straha da nešto ne učine njenoj kćeri, za koju vjeruje da je još živa i da je dobro.

Jedini san kojem Fredova, kao i sve ostale Sluškinje, mogu težiti, je da svom Zapovjedniku rode toliko žuđeno dijete, nakon čega bi eventualno bile dodijeljene još jednom Zapovjedniku, prije nego bi im bilo dopušteno da možda postanu Marte. Grozan je to život, u kojem žene praktički kao da ne postoje, već su svedene na isključivu korist koju od njih može dobiti određeni muškarac, a kod Sluškinja ta je korist maternica. Čak i kada zatrudne, Sluškinje ne dobivaju na važnosti: da, tijekom trudnoće ih se bolje pazi i s njima se bolje ophode, ali to rade isključivo kako bi dijete koje nose ispalo zdravo. Atwood je to sjajno opisala u scenama rađanja, u kojima Supruga sjedi iza Sluškinje dok Sluškinja rađa, Supruga je ta koju bodre i kojoj pomažu, kojoj čestitaju, te kojoj, u konačnici, daju dijete, baš kao da je ona sve sama prošla, da Sluškinje tu nije ni bilo. Sluškinje su cijelo vrijeme nevidljive, o njima se ne govori, izravno im se ne obraća, zabranjeno im je govoriti i činiti išta osim biti hodajući inkubatori. Nemaju čak ni imena - Fredova je tek izvedenica od imena Zapovjednika kojem Sluškinja pripada.

Jeziv je distopijski svijet koji je u ovom romanu opisala Margaret Atwood. Svijet je to u kojem vladaju strah, nesnošljivost i mizoginija, užasan svijet u kojem se ne biste nikako htjeli zateći, pogotovo ako ste žena. Još je jezivije to što je taj svijet opisan kao nešto što je nastalo vrlo brzo, u bliskoj nam budućnosti, kao da postoji mogućnost da danas zaspimo u normalnom svijetu, a već ujutro se probudimo u Gileadu. Najjezivija je, ipak, činjenica da ovo posljednje ne samo da je moguće, već je možda i izgledno.

Dok se u jednoj prilici prisjeća prošlosti, Fredova spominje okolnosti koje su prethodile stvaranju Gileada: ona priča o tome kako je svijet bio opsjednut seksom i golotinjom, kako su žene bile objektificirane i kako se na njih gledalo površno, samo u seksualnom smislu. Kad malo promislite, i kad se malo osvrnete na televiziju, internetske portale, tiskovine, glazbene spotove, itd. - nije li svijet i sad opsjednut seksom? Što bi značilo da se nalazimo na istom mjestu kao svijet Margaret Atwood prije katastrofe koja je dovela do Gileada. Dodajmo tome brojne pokrete i događanja koji idu u smjeru da se ženu svede samo na objekt za rađanje, samo hodajuću maternicu, a kojih je u svijetu sve više i sve su češći - od zabrane pobačaja i uskraćivanja kontracepcije do hodova za život i čega sve ne... Pomalo je zastrašujuće shvatiti da smo tek na korak od distopije koju Atwood u ovom romanu opisuje.

Tema romana je teška, depresivna, ozračje sumorno, likovi apatični, pomireni sa surovim životom u surovom svijetu. Ovu knjigu nije lako čitati, a tome nimalo ne doprinosi činjenica da se radnja odvija vrlo sporo, bez nekih većih aktivnosti. No, bez obzira na njegovu težinu, ovo je roman koji se mora pročitati. On predstavlja stvarnu mogućnost razvoja nekih budućih događaja, on je podsjetnik na ono što bi se moglo dogoditi kada anti-feminizam i prikrivena mizoginija uzmu maha. Jer tome što se dogodi definitivno ne bismo htjeli svjedočiti.

utorak, 19. rujna 2017.

VELIKA ILUZIJA, Harlan Coben

Izdavač: Znanje, 2017.
[eng. Fool me once]


Kad idem na godišnji odmor (ili bilo kakav odmor/izlet/putovanje, kad smo već kod toga), prvo što ću spakirati bit će knjige. Nikada jedna, često mnogo njih. Nova knjiga Harlana Cobena bila je prva koju sam ovaj put spakirala i pokazala se kao sjajan izbor - i za čitanje na plaži i za čitanje dok vani pada kiša, a ti priželjkuješ da si na plaži. :)

Žanrovskim se piscima vrlo često zamjera to da su im svi romani 'na istu foru'. To ponekad zna biti slučaj, ali ne i kod Cobena: on, unatoč tome što u svaki svoj roman doda iste sastojke, od tih sastojaka na kraju svaki put skuha neko sasvim drugačije književno jelo.

Cobenovi romani redom obiluju prepoznatljivim elementima: u njima se uvijek radi o smrti i/ili nestanku neke osobe, koja predstavlja neki neriješeni slučaj, neotkriveni ili ne posve otkriveni misterij za rješenjem kojega uvijek traga nestaloj osobi bliska osoba: supružnik, partner, bivši ljubavnik, član obitelji. Svi ti elementi nalaze se i u ovom romanu, ali, kao i kod drugih Cobenovih knjiga, način na koji je Coben u stanju sve ih posložiti tako da ne nalikuju ni na jedno prijašnje njegovo djelo, doista zadivljuje.

Glavni lik ovog romana je Maya - umirovljena vojnikinja koja pati od PTSP-a. Na samom početku romana svjedočimo sprovodu Mayinog supruga Joea, koji je ubijen u propalom pokušaju pljačke kojem je Maya svjedočila - i tijekom kojeg je pobjegla. Zabrinuvši se za sigurnost Maye i njene kćeri Lily, Mayi prijateljica pokloni dadilju-kameru - ne zato što sumnja da Mayina dadilja Isabella nije pouzdana ili zato što misli da im prijeti neka neposredna opasnost, već čisto za svaki slučaj, zlu ne trebalo.

Ne očekujući da će se išta neuobičajeno uhvatiti na snimkama dadilje-kamere, Maya ju tek povremeno provjerava. No, tijekom jedne provjere, na snimci se doista i pojavi nešto neuobičajeno - zapravo, nešto sasvim ludo, nešto nemoguće - kada Maya na njoj vidi svog mrtvog supruga kako se igra s njihovom kćeri. Ne mogavši iz glave izbiti viđeno, Maya počinje kopati po okolnostima Joeove smrti, istovremeno sumnjajući u to da li je on uopće mrtav, sumnjajući u sve i svakoga, pa i u svoj zdrav razum. Sumnje se samo još povećaju kada otkrije da bi Joeova smrt mogla biti povezana s još nekoliko ranijih smrti, uključujući i onu Mayine sestre Claire. Što se zapravo događa i tko stoji iza tih događaja, misterij je prije čijeg rješenja Maya neće prestati kopati i tragati za odgovorima - a i mi zajedno s njom.

Novi roman Harlana Cobena uzbudljiv je i napet, a priča koju nam priča zamršena, ispunjena brojnim pitanjima na koja je potrebno pronaći odgovore. Zapetljana radnja i brojni likovi osiguravaju da se te odgovore ne može naći brzo, ali nam daju pregršt materijala iz kojih možemo krojiti vlastite teorije o tome što se zapravo dogodilo (što je u biti zabavno, zar ne?).

Tema vojnika koji pate od PTSP-a dodatni je element koji se provlači kroz radnju ovog romana, a koji, kako je i sam autor spomenuo u zahvalama na kraju romana, pokušava (bar donekle) podići svijest o tome s čim se vojnici povratnici moraju boriti svakog dana, nakon što sve one stvarne borbe u kojima su sudjelovali prestanu. Voljela bih samo da je taj dio možda mrvicu razrađeniji i da je Coben malo dublje ušao u njegovu analizu, kako bismo mogli dobiti realniji uvid u sve teškoće s kojima se ljudi koji pate od PTSP-a moraju nositi.

Misterij, krimić, triler, akcijski roman - ova je knjiga sve to, i više. Coben ima tu jedinstvenu osobinu da, pričajući priču, postepeno stvara red u kaosu, nalazi smisao u besmislu, otpetljava najzapetljanije čvorove. Zato ga i volim. Ako volite brze trilere i zagonetne priče, povremeno ispunjene i akcijskim sekvencama, sigurna sam da ćete ga zavoljeti i vi.