nedjelja, 30. srpnja 2017.

KRUNA PONOĆI, Sarah J. Maas

Izdavač: Fokus, 2017.
2. knjiga serijala 'Prijestolje od stakla'
[eng: Throne of Glass: Crown of Midnight]


Nakon 'Prijestolja od stakla', u kojem se izborila za ulogu kraljevog borca, u 'Kruni ponoći' nemilosrdna Adarlanova Ubojica Celaena Sardothien nastavlja svoj put radeći za kralja kojeg prezire, ne bi li se dokopala slobode koju zaslužuje.

Kralj Adarlana svojoj Ubojici zadaje jedan po jedan zadatak - jedno po jedno ime napisano na komadu papira - koje Ubojica mora eliminirati. Iako se pokorava njegovim naredbama, Celaena to i dalje ne čini ni iz kakve odanosti prema kralju ili kruni, već kako bi krvavo zaradila svoju slobodu. Za svako ime koje dobije, kralj tvrdi da se radi o izdajicama ili pobunjenicima protiv kralja, ali Celaena nije baš sigurna u to - pogotovo kad na papiru iskrsne ime nekoga koga poznaje.

Tragajući za odgovorima, Celaena je sve nesigurnija u to kome vjerovati i što učiniti da bi do tih odgovora i došla. U svijetu kojim vlada nemilosrdan tiranin, svaki korak je korak po rubu, prijatelji svakog trena mogu postati neprijatelji, a svaki pogrešan korak vodi ravno u smrt. A tu je, dakako, još i drevna magija i legendarna kraljica koja je Celaeni namijenila sudbonosnu ulogu o kojoj ovisi budućnost čitavog kraljevstva. Okružena tajnama sa svih strana, Celaena mora pažljivo odabrati svoj put. A koji god put odabrala, jedno je sigurno: na njemu, bez sumnje, leže brojne opasnosti - i još više tajni koje treba otkriti.

Nastavak 'Prijestolja od stakla' potpuno me zaokupio, posve obuzeo i totalno oduševio! Celaena je u ovom romanu, baš kao i sama priča, sazrela i formirala se u kompletan, fascinantan lik koji se vrlo brzo svrstao uz bok svim najdražim mi književnim likovima ikad. Nema više one maske razmažene goropadnice pod kojom se skrivala u prvom romanu - ovdje Celaenu imamo priliku upoznati u svom njenom sjaju, kao jednu od predstavnica generacije snažnih ženskih likova koji inspiriraju i oduševljavaju čitatelje bez obzira na njihov spol, dob i čitalačke preferencije.

Sama je priča i dalje nevjerojatno maštovita, originalna, uzbudljiva i zanimljiva, ali je i puno intenzivnija, intrigantnija i napetija no što je bila dosad. Mistika i magija koje su se tek povremeno pojavljivale u prvoj knjizi, ovdje su dobile značajniju ulogu, prožimajući čitavu priču i dajući joj novu, dodatnu notu zanimljivosti i slojevitosti. Radnja je također puno brža i dinamičnija, neprestano se pojavljuju neki novi zapleti, nove zavrzlame i iznenadni obrati zbog kojih sam često doslovce čupala kosu i grizla nokte, mahnito okrećući stranice da doznam what happens next.

Celaena nije jedina koja je sazrela kao lik u ovoj knjizi. Chaol Westfall, kapetan straže, ovdje je dobio puno značajniju ulogu i iskristalizirao se kao Celaenin najbliži prijatelj (a možda i nešto više od toga. #chaolena forever!) Kao i Celaena, i Chaol ima isti problem odlučiti kome je zapravo odan, ponekad u tolikoj mjeri da sam sebi u biti podmeće nogu. Pitanja časti i odanosti pitanja su koja ga i muče i određuju, a odgovore na njih ni sam još nije shvatio. Kraljević Dorian, pak, je konačno napustio ulogu bezbrižnog mladića koji je vječno u potrazi za novim oblicima zabave i ušao u ulogu prijestolonasljednika koji shvaća i propituje svoje odgovornosti budućeg kralja Adarlana, te koji otkriva da njegovim venama ne teče samo plava krv, već i nešto drugo.

Slika kraljevstva i čitavog Celaeninog svijeta u ovom romanu se znatno širi, a dobivamo i malo širi uvid u tiransku vadavinu kralja Adarlana i uvjete koji vladaju u njegovom kraljevstvu. Uz povremene slike iz Celaenine prošlosti i izlete van Riftholda i staklenog dvorca, ova priča poprima neku posve novu dimenziju, nove slojeve i nove fantastične sastojke na koje čitanjem nailazimo.

Ovaj roman nije samo fantastičan, napet i ludo zanimljiv. On je i romantičan, i pun akcije, i zagonetan, i zabavan, i dramatičan. Puno je zreliji, intrigantniji i još uzbudljiviji od prvog. Naravno, imajući na umu da je prvi roman Sarah J. Maas napisala sa tek šesnaest godina, vidljivi rast i sazrijevanje njene priče i likova u drugom romanu bili su i za očekivati. Što nam tek donose idući? Jedva čekam da saznam!

nedjelja, 23. srpnja 2017.

REVOLVERAŠ, Stephen King

Izdavač: Lumen, 2017.
1. knjiga serijala 'Kula tmine'
[eng. The Dark Tower: The Gunslinger] 


Mislim da ne postoji knjiga koja me tako potpuno zaintrigirala i uvukla u sebe, a istovremeno i tako potpuno isfrustrirala dok sam je čitala, kao što je to 'Revolveraš'.

Početak Kingovog epskog serijala 'Kula tmine' nije kao niti jedna njegova knjiga koju ste možda pročitali. 'Kralj horora' i u drugim je svojim djelima znao zaći na područje fantastike, mistike i raznih drugih žanrova, ali svijet koji je stvorio u ovom serijalu nije nalik ni na što što je prije ili poslije njega napisao. Originalan i intrigantan svijet u koji ulazimo 'Revolverašem' nešto je posve posebno, ne samo kod Kinga, već i u žanru fantastike općenito.

Priča prati Rolanda, posljednjeg Revolveraša, u njegovoj potjeri za misterioznim Čovjekom u crnom i putu prema tajanstvenoj Kuli Tmine. Kroz zaboravljeni gradić pun što čudnih, što očajnih ljudi, preko surove pustinje, planinskog lanca i mračnih tunela, Roland se malo-pomalo približava svojem plijenu. Usput on susreće razne misteriozne likove, pronalazi suputnika u obliku jednog dječaka, bori se protiv sablasti, prisjeća prošlosti i svladava jednu prepreku za drugom, ustrajan da dođe do cilja. Što se na tom cilju nalazi - kraj ili tek početak Rolandovog puta, a možda i njegova sudbina ili nešto posve drugo - Roland ni sam ne zna, ali će saznati kad onamo stigne.

Rolandova priča (odnosno početak Rolandove priče) fantastična je avantura koja postavlja puno više pitanja no što daje odgovora. To je taj frustrirajući faktor koji se pronosi kroz čitav roman: gomila upitnika koji vam, jedan za drugim, iskaču u glavi dok čitate, za koje se nadate da ćete negdje na idućim stranicama pronaći odgovor, ali ono što pronalazite samo je još više pitanja. Nedovoljno je informacija i o Rolandu i o čitavom svijetu u kojem se on nalazi da bismo ga uopće mogli pojmiti; saznajemo tek dijeliće čitave priče ispričane kroz Rolandove izlete u prošlost i povremene asocijacije na ljude i događaje o kojima još ne znamo ništa - ali i više smo no željni nešto otkriti.

Fascinantna je stvar ta da, unatoč svim tim pitanjima koja se roje bez kraja i konca, ova priča izaziva ovisnost. Ona sadrži 'ono nešto' što pronalazimo samo u onim najboljim serijalima, onima koje luđački pratimo i za koje postajemo emotivno vezani u tolikoj mjeri da svaku kritiku serijala koju nam uputi netko od prijatelja ili poznanika shvatimo kao smrtnu uvredu. (Znate o kakvim serijalima pričam, zar ne? Znam da znate. ;))

Svijet koji ovdje upoznajemo nije nalik na ni jedan drugi kojim smo u svijetu knjiga kročili. On je poput Zemlje čudesa - kada bi se ta Zemlja nalazila negdje na Divljem zapadu. King je ideju za ovaj serijal dobio još kao devetnaestogodišnjak, inspiriran Tolkienom, ali je čekao na pravo vrijeme da ga napiše. To je vrijeme došlo nakon što je pogledao seriju špageti vesterna Sergija Leonea, a utjecaj i Leonea i Tolkiena u serijalu je jasno vidljiv. Svoju je inspiraciju King pretočio u nešto što bismo najbolje mogli opisati kao post-apokaliptični fantastični vestern; Međuzemlje ispunjeno nekim drugačijim čarobnjacima i junacima.

Stil pisanja je fantastičan, čak rekla bih na tragu najboljih, poput Zelaznya ili Gaimana, što svakako doprinosi užitku čitanja. Vodeći nas svojim maštovito osmišljenim i često čudnovatim krajolikom, King je putem porazbacao mnogo pomalo neobično odabranih tragova modernog svijeta - poput pjesme Beatlesa 'Hey Jude' ili 'The rain in Spain' iz filma 'My fair lady'. Nekako je zabavno zamišljati svijet u kojem ljudi nikad nisu čuli za automobile ili vlakove ili struju ili vodovod, ali pjevaju popularne hitove iz 60-ih.

Ovaj je roman zapravo tek uvod, tek prolog, u sam serijal. I sam King u uvodu ovom romanu kaže da s njim treba biti strpljiv, jer stvari će postati jasnije u idućim knjigama. Čitajući druge komentare na ovaj roman, vidjela sam da većina ljudi upravo to govori: da su isprva bili zbunjeni 'Revolverašem', ali da su ga tek nakon čitanja ostatka serijala počeli iznimno cijeniti (i vraćati mu se, s vremena na vrijeme). Ovo je jedan od onih serijala koje treba pročitati čitave, serijal s kojim treba biti strpljiv i od kojeg ne smijemo odustati. Možda je prva knjiga malo zbunjujuća, možda postavlja previše pitanja, ali ako od nje prerano odustanemo, propuštamo priliku upoznati čitav književni dragulj koji se skriva u ostatku serijala, a koji ne bi bio potpun bez njegovog prvog dijela. Ja ga svakako planiram otkriti :).

Lumenovo revidirano izdanje 'Revolveraša' stiglo je u pravi tren, s obzirom da nam u kina uskoro stiže film snimljen prema ovom serijalu. Ulogu Rolanda u filmu glumi Idris Elba, za kojeg sam mislila da je baš dobar izbor - prije no što sam pročitala ovu knjigu. Sad si nekako ne mogu iz glave izbaciti sliku Clinta Eastwooda kao Revolveraša. 'Prljavi Harry' bio bi savršen za ovu ulogu.

Do you feel ready to read this book? Well, do ya, punk?

 

srijeda, 5. srpnja 2017.

KNJIGA OGLEDALA, E.O. Chirovici

Izdavač: Fokus, 2017.
[eng. The book of mirrors]


Knjiga ogledala prva je knjiga na engleskom popularnog rumunjskog autora kriminalističkih trilera Eugena Ovidiua Chirovicia. Radi se o intrigantnom psihološkom trileru i zagonetnoj priči unutar priče.

Priča počinje u trenutku u kojem književni agent Peter Katz u ruke dobije rukopis Richarda Flynna, rukopis koji se odnosi na događaje koji okružuju zagonetan slučaj smrti renomiranog profesora psihologije Jospeha Wiedera, čije ubojstvo nikada nije riješeno. Katz sa zanimanjem pročita rukopis, koji je samo dio knjige koju je Flynn navodno napisao, te, kako je u nemogućnosti doći do ostatka rukopisa, odluči angažirati prijatelja da istraži istinitost onoga što Flynn navodi u rukopisu i da otkrije što se dalje dogodilo. Naizgled jednostavan zadatak ispostavit će se da je u biti klupko zavrzlame iz kojeg svaki povučeni konac priča neku posve drugačiju verziju događaja, a koja je od njih ona prava tek treba otkriti.

Ova je priča misterij pun zagonetki u kojem svaki put kojim krenemo predstavlja neku drugu moguću verziju stvarnih događaja, ovisno o tome od koga saznajemo detalje o tim događajima. Sam naslov knjige savršeno ju predstavlja: ući u ovu priču je kao da uđeš u neku od onih soba s ogledalima koje se mogu naći u zabavnim parkovima, u kojima jedna osoba (ili, u ovom slučaju, jedan događaj) u svakom ogledalu izgleda potpuno drugačije.

Priču nam pričaju trojica likova, koji se međusobno nadovezuju i nadopunjuju onu osnovnu priču, koja čini temelj ove knjige, a to je priča Richarda Flynna. Flynn u svojoj priči iznosi događaje vezane uz slučaj Wiederovog ubojstva, okolnosti njegova prijateljstva s Wiederom i s misterioznom Laurom, svojevrsnom femme fatale o kojoj različiti ljudi imaju različita mišljenja, a nitko zapravo ne zna tko je ona zaista, kakva je osoba.

Glavna tema kojom se ovaj roman bavi je nestalnost, odnosno nepouzdanost ljudskog sjećanja. Svatko od nas ima tendenciju da, slušajući o određenim događajima i iskustvima drugih ljudi vezanih uz taj događaj, bez obzira na vlastito prisustvo u događaju, izmijeni vlastita sjećanja u skladu sa sjećanjima drugih. To radimo nesvjesno i neprestano. Možda se možete i sami sjetiti nekog takvog slučaja, nekog događaja iz djetinjstva o kojem ste često slušali pa ste, s vremenom, i sami izmijenili svoje sjećanje na taj događaj. 

Zanimljivo je bilo vidjeti u kojoj mjeri se razlikuju sjećanja različitih ljudi na isti događaj (večer uoči ubojstva profesora Wiedera), kojem su svi oni neposredno prisustvovali, ali su ga posve različito doživjeli. Wiederov slučaj zagonetan je sam po sebi, još više kada ga se istražuje s vremenskim odmakom od par desetljeća kasnije. Možete li tijekom čitanja pogoditi što se doista dogodilo? Možda, ali imajte na umu da stvari nikad nisu baš onakve kakvima se čine isprva i stalno na površinu isplivavaju neke nove činjenice, a radnja se sa svakom od njih preokreće i sumnja pada na nekog drugog.

Zanimljiv je koncept ovog psihološkog romana, a slučaj koji istražuje intrigantan. Sama knjiga je relativno kratka i jednostavno pisana, u smislu da su sve teme iz psihologije i s tim povezane ideje objašnjene na svakome razumljiv način. S obzirom da je ovo tek prvi roman ovog rumunjskog autora na engleskom (a sada i hrvatskom), bit će zanimljivo otkriti što se još skriva u njegovom peru.

utorak, 4. srpnja 2017.

PREOSTALI, Tom Perrotta

Izdavač: Algoritam, 2017.
[eng. The Leftovers]


Zamislite da 2% svjetskog stanovništva odjednom netragom nestane. Samo tako, iznenada. U jednom trenutku sjedite s vašom obitelji za večerom, a već u sljedećem potpuno ste sami za stolom, okruženi samo praznim stolcima. Samo tako - puf! - i svi su nestali. 2% vam se možda ne čini kao neki značajan postotak, ali ako uzmemo u obzir da je trenutna populacija našeg planeta negdje blizu 7 i pol milijardi, 2% od toga iznosi čak 150 milijuna ljudi - što je praktički cjelokupno stanovništvo Rusije.

Ovom idejom iznenadnog nestanka (ili, kako ga on naziva - Iznenadni odlazak ili Uzeće) bavi se Perrotta u ovom romanu. Ali on ne istražuje, kako biste možda na prvu pomislili, kamo su svi ti ljudi otišli i što im se zapravo dogodilo, već se bavi onima - kao što nam i sam naslov govori - preostalima.

Priča prati stanovnike grada Mapletona, a u centru zbivanja nalaze se članovi obitelji Garvey: Kevin, Laurie, Tom i Jill. Kevin, gradonačelnik, pokušava nastaviti sa koliko-toliko normalnim životom, unatoč tome što ga je njegova žena, Laurie, napustila kako bi se pridružila sekti koja sebe naziva Ostavljeni krivci i što je njegov sin, Tom, odustao od faksa kako bi se pridružio vjerskim fanaticima, sljedbenicima samoimenovanog novog proroka Svetog Waynea. Jedina koja je još ostala uz Kevina je njegova kći Jill, iako se i ona iz odlikašice promijenila u buntovnu partijanericu. Kako su u nemogućnosti da učine nešto po pitanju Iznenadnog odlaska, ili da ga nekako barem shvate i objasne, svatko se s tim događajem pokušava nositi kako zna i umije.

Sam Iznenadni odlazak ljudi koji su preostali su shvatili kao nešto apokaliptično, nekakav početak kraja svijeta - iz kojeg su oni bili izostavljeni. Događaj je, naravno, odmah dobio i vjerske konotacije, shvaćen kao nekakav konačni odabir Stvoritelja tj. božanstva svake religije da k sebi pozove samo one odabrane, a ostale izostavi. Pri tome, stvar koja je najviše naljutila one koji su preostali je bila ta što se oni koji su odabrani u biti nimalo ne razlikuju od svih njih koji nisu - nisu odabrani samo savršeni, beskrajno dobri i bezgrešni, već ljudi koji su jednako puni mana i jednako grešni kao i bilo tko tko nije odabran. Ta je činjenica potakla bijes među ljudima - kod nekih više, kod nekih manje - zbog kojeg su postali ogorčeni i zbog kojeg su neki - poput Matta Jamisona - odlučili život posvetiti otkrivanju prljavih detalja iz života ljudi koji su Otišli, ne bi li ih time prikazao kao nedostojne samog odabira, kao ljude koji su, valjda, greškom bili odabrani i koji to ne zaslužuju.

U početku sam očekivala da će mi ovaj roman dati bar neku naznaku o tome što se dogodilo s ljudima koji su nestali, ali ovaj roman nije o tome - i upravo je u tome njegova čar. Perrotta se ne bavi nestalima, niti čak nagađa o mogućem scenariju koji ih je zadesio - to ostavlja čitatelju i njegovoj mašti. Ono čime se Perrotta bavi su ljudi koji su preostali, njihovo ogorčenje i bijes na činjenicu da su preostali, njihove pokušaje da nastave dalje sa svojim životima i da se nauče nositi s gubitkom voljenih, koje ne samo da nikada više neće vidjeti, već nikada neće ni saznati što im se dogodilo niti kamo su otišli. Nije li to i najgora vrsta gubitka - ona u kojoj nikada ne dobijete razrješenje, vaša zajednička priča nikada ne dobije svoj kraj?

Zanimljivo je bilo pratiti načine na koji se različiti ljudi nose s gubitkom partnera, susjeda, prijatelja. Također, mislim da je to Tom Perrotta prikazao vrlo realno: dio ljudi pokušat će nastaviti sa svojim životima najnormalnije što mogu, a dio (i uglavnom se tu radi o većem dijelu) ljudi će ogresti u raznorazne krajnosti, od pridruživanja suludim skupinama do ispoljavanja raznih oblika fanatizma, a sve kako bi ponovno uspjeli osjetiti osjećaj pripadnosti i bar nekakve normalnosti.

Ovaj roman nema neki određen početak i kraj, meni je on djelovao poput kamere koja je namještena da snima cijeli svijet, a koja u nekom trenutku zumira određeni dio tog svijeta i u određenom odsječku vremena prati taj dio svijeta i ljude u njemu. Snimka koja pritom nastane u biti predstavlja ovaj roman: uvid u djelić života ljudi jednog gradića, koji počne teći nakon što se dogodio jedan značajan događaj i nastavlja se do određenog trenutka u kojem se istroši baterija. U svakom slučaju, koncept romana je iznimno zanimljiv, pomalo neuobičajen i vrlo, vrlo dobar.

Ovaj roman ne nagađa i ne zaključuje, on puno toga ostavlja čitatelju da sam iskonstruira i predoči onako kako si je zamislio. I to funkcionira: čitatelj je ovdje pomalo i sam poput Promatrača, svjedoči svim malim ljudskim dramama, formiranju i odbacivanju odluka, iskušavanju promjena. Ovaj roman je i napet i duhovit upravo tada kada treba to biti, i sve je vrijeme strašno zanimljiv. Bavi se gubitkom i odnosom ljudi prema tom gubitku, ali nije sumoran, već je pisan u prilično vedrom tonu (ili sam ga barem ja tako doživjela). On intrigira, zabavlja i zainteresira vas za ono što ima reći. Ne dopustite mu da preostane među knjigama koje niste odabrali za čitanje. ;)