GOSPODARI SITHA, Paul S. Kemp

Izdavač: Znanje, 2016.

Knjiga iz Star Wars serijala

[eng. Lords of the Sith] 

A long time ago in a galaxy far, far away...

Diljem Imperija pobunjeničke skupine svako malo pokušavaju nanijeti neku ozbiljniju štetu Imperiju, ali većinom bez ikakvog uspjeha. No, kada Imperator i Darth Vader iznenada odluče nenajavljeno posjetiti planet Ryloth, koji Imperiju služi kao značajan izvor narkotika 'začina', skupina pobunjenika 'Slobodni Ryloth' odluči preuzeti stvar u svoje ruke i organiziranim napadom jednim udarcem riješiti se i Imperatora i Vadera. S obzirom na odabir meta, ovo će se pokazati kao iznimno ambiciozan pothvat: i za pobunjenike, koji su zagrizli u, ne samo prevelik, već i iznimno opasan zalogaj, ali i za Vadera i njegovog Gospodara, koji će se morati izvući iz (čak i za njih) posve nepredviđene situacije, oslanjajući se samo na vlastitu snagu i Silu, bez ikakve druge podrške.

Već je iz sažetog opisa radnje odmah jasno da ovaj roman vrvi akcijom, koja ne prestaje od prve do zadnje stranice: od užurbanog planiranja napada pobunjeničkih snaga na Imperijev zvjezdani razarač, svemirske bitke koja se ubrzo potom preseli na površinu planeta Rylotha, utrke s vremenom dolje na planetu i neprekidne borbe, ne samo s neprijateljem, već i s izrazito neprijateljski nastrojenim ekosustavom samog planeta, pa sve do političkih sukoba, intriga i izdaja koje prate onu 'pravu' bitku na svakom koraku.

Kako sam ooogromni fan Star Wars filmova, jedva sam dočekala baciti se i na knjige. Ova mi je bila prva, ali nakon ugodnog iskustva u njenom čitanju, svakako se mislim baciti i na sve ostale. :D

Vezano uz filmove, radnja ovog romana vremenski se odvija između Epizode III i IV, konkretno 14. godine prije Bitke kod Yavina (Star Wars geekovi, znate o čem pričam :)), a svi događaji vrte se oko Darth Vadera i Imperatora.

Moram odmah reći da je Vader sjajno opisan u ovom romanu. On je ovdje gotovo stopostotno Darth Vader, Anakina je u njemu ostalo tek u tragovima, i u sjećanjima (većinom neželjenim). On je Vader kojega se svi boje, čijim su sposobnostima zapanjeni i za kojega govore da 'nije čovjek'. Na Rylothu, u čijim divljinama vladaju golemi grabežljivci poput kukcolikih lyleka, Vader je taj kojeg smatraju najopasnijim grabežljivcem, čak čudovištem.

Postoji ona scena, iz najnovijeg filma iz Star Wars serijala - 'Rogue One', u kojoj se Vader ukrca na osvojeni brod - netom prije nego što će stupiti u hodnik broda, još se ne pojavljuje u kadru, vide se samo članovi posade koji mahnito bježe, prestravljeni, a njihov strah pred onim što dolazi gotovo je opipljiv - taj trenutak paničnog straha, u kojem se čuje samo Vaderovo disanje, samo sekundu ili dvije prije no što on upali svoj svjetlosni mač... takav je Vader u ovom romanu. Opasan, nepobjediv, jedinstven.

Ono što je također ovdje sjajno opisano je način na koji Vader crpi svoju snagu i način na koji se povezuje sa Silom, a gorivo te snage njegova je čista mržnja, gorući bijes. Taj se aspekt njega kao lika čak ni ne vidi toliko u filmovima, ali čini bitan dio njegovog karaktera. Paul S. Kemp taj je dio sjajno obuhvatio i vješto ga prenio na papir.

I drugi su likovi ovdje jako dobro okarakterizirani: Cham, vođa 'Slobodnog Rylotha', koji se vječno mora podsjećati na to da je 'borac za slobodu, a ne terorist'; zatim Isval, Chamova suradnica, vječno željna prolijevati krv Imperijalaca; moffica Mors, čelnica planeta Ryloth, vječno opijena 'začinom', i njen upravitelj Belkor Dray, žedan moći koju će steći zamršenim spletkama za svrgavanje moffice... Lik koji me, pak, najviše iznenadio je lik Imperatora, koji je u ovom romanu pokazao jednu svoju, hm, nazovimo ju 'zafrkantskom', stranu koju do sada nisam imala prilike vidjeti.

Baš kao što mi se svidio 'Rouge One', film koji je u biti priča iz Star Wars svemira, svidio mi se i ovaj roman. I jedno i drugo su priče koje proširuju vidike o likovima iz serijala i pričaju nam priče za koje nije bilo mjesta da se ispričaju unutar glavnih filmova.

Ovo je pravi SF roman izrazito nabijen akcijom, koji, bez obzira na to što je dio Star Wars serijala, djeluje kao samostalan roman i mislim da biste ga mogli bez problema pročitati čak i da nemate pojma o Star Wars serijalu. Govoreći iz perspektive fana serijala, roman mi se jako svidio i ne vidim nikakav razlog iz kojeg se on ne bi svidio i svim drugim Star Wars fanovima, ali i zaljubljenicima u SF općenito. :)

OBOŽAVATELJICA, Rainbow Rowell

Izdavač: Znanje, 2016.

[eng. Fangirl] 

O-B-O-Ž-A-V-A-M 'Obožavateljicu'!

Jako, jako, jako mi se svidjela ova knjiga, i njeni likovi (dobro, možda ne baš svi) i sve u vezi nje. Ne pamtim kad sam zadnji put toliko brzo i toliko snažno zavoljela neku knjigu. :) <3

Radi se o Cath - novopečenoj brucošici koja taman kreće sa svojim novim životom na faksu. Nekome drugome to možda ne bi bila tako velika stvar, ali Cath je introvert i jako je povučena, te se ne nosi dobro sa upoznavanjem novih stvari, a kamoli sa početkom posve drugačijeg života od onog na koji je navikla. A navikla je na svoju poznatu kuću i svoju poznatu sobu, svoju sestru blizanku od koje je bila nerazdvojna i svoje priče o Simonu Snowu.

Simon Snow lik je iz serijala fantastičnih romana autorice Gemme T. Leslie, koji je, osim Cath, zaludio cijeli svijet. Prema romanima su snimljeni i filmovi, a na tisuće fanova nastavilo je pisati fanfikciju o svijetu i likovima iz tih romana i dugo nakon što je posljednji nastavak serijala izašao - a Cath (tj. MagiCath) je jedna od njih.

Svijet Simona Snowa za Cath je sigurno mjesto na kojem se osjeća kao kod kuće, mjesto na kojem je uvijek - svoja. A sada se mora suočiti sa stvarnim svijetom koji ju plaši čak i više no obično. Jer, počinje faks, što znači da počinje i Cathin život studentice - u studentskom domu, u sobi koju će dijeliti sa nepoznatom cimericom. Njena sestra, Wren, na koju se uvijek do sada mogla osloniti, odlučila je da je bolje za njih dvije da žive odvojeno i upoznaju druge ljude dok su na faksu, da iskuse sve čari studentskog života (čitaj: cugu, tulume i dečke).

I dok se Wren u tom novom studentskom životu odlično snalazi, Cath se osjeća kao da nikamo ne pripada. Ne zanimaju je ni tulumi, ni cuga, ni dečki, niti išta drugo što ostatak studentske populacije smatra 'normalnim'. Svoje utočište Cath pronalazi uz Simona, izmišljajući nove priče o njemu i njegovim pustolovinama svake večeri. Stvarni svijet uvijek je bio tu negdje, spreman da je zastraši, ali do sada je uvijek imala Wren da joj pomogne da se s njime lakše nosi. A sada se, osim suočavanja s tim strašnim stvarnim svijetom, mora suočiti i s nečim što ju straši više od svega: time što će to morati napraviti - sama.

Strašno mi se svidjela Cath. Cath je pomalo neuobičajen izbor heroine - sramežljiva, povučena, neprimjetna - ali ona jest upravo to - heroina. Cath je 'misfit', s njom će se poistovjetiti svi oni koji se nikada (ili barem u nekom trenutku svojih života) nisu nikamo uklapali (i koji se možda još uvijek ne uklapaju), svi oni koji se izdvajaju iz mase, ali ne zbog nekih svojih naglašenih sposobnosti, nego baš zbog svoje nevoljkosti da budu kao svi ostali. Svi 'štreberi' ili 'luzeri' - što je samo termin koji označava nekoga tko uživa u nečemu ili voli nešto što ne voli većina, nekoga tko će radije, npr., čitati knjige nego ići na tulume.

Ono što mi se posebno svidjelo kod Cath je to što se ona ne trudi i ne želi uklopiti, ne želi se promijeniti kako bi odgovarala nekakvom kalupu, već njeguje svoju ljubav prema fanfikciji, čitanju i stvarima koje voli, ma što tko drugi o tome mislio. Svjesna je da je drugi doživljavaju čudnom i da, ponekad se zbog toga ne osjeća ugodno, ali radije bi se tako osjećala do kraja života nego pokušala biti nešto što nije. Također, posebno mi se svidjelo to što je kod Cath najviše naglašena upravo njena ljubav prema knjigama.

Već sam na početku spomenula da mi se apsolutno sve - sve! - svidjelo u ovoj knjizi.

Svidjela mi se priča u priči u onim dijelovima koji se odnose na Simona Snowa. Kao vrlo važan dio Cathinog života, Simon je gotovo i sam jedan od likova u ovom romanu. Neki će u Simonu uočiti očitu asocijaciju na romane o Harryu Potteru (i meni je ta misao prošla kroz glavu dok sam čitala), ali ne mislim da je to bila autoričina namjera, odnosno ne mislim da je Simon trebao ukazivati isključivo na Harrya - mislim da Simon predstavlja fantastične serijale općenito, sve one serijale za kojima smo svojevremeno bili ludi, koje smo voljeli, koje još uvijek volimo, koji su obilježili naš život ili naše odrastanje, sve one serijale koji imaju svoje fandome i svoje pisce fanfikcije.

Svidio mi se i način na koji se u knjizi govori o fanfikciji, koju mnogi ne doživljavaju kao 'pravu' književnost, niti kao nešto originalno iz razloga jer se koristi tuđim likovima, tuđim svjetovima. Što god o njoj mislili, fanfikcija može biti itekako dobra, a sjajna stvar kod nje je to što svatko tko to želi, može nastaviti uživati u različitim pričama iz serijala koji su odavno službeno došli svome kraju, sam ispričati i istražiti drugačije verzije događaja, druge smjerove radnje i jednostavno još malo se družiti sa dragim mu likovima.

Svidio mi se način na koji je knjiga pisana i način na koji se odvija radnja - polako, nikamo ne jureći, upoznavajući nas u potpunosti s likovima i dajući nam vremena da uživamo lagodno se s njima družeći. Svidio mi se izbor likova i njihove osobine (čak i Wren, koju sam dobrim dijelom knjige mrzila!), različitost likova i način na koji se savršeno uklapaju u ovu priču.

U mnogo sam navrata u Cath prepoznala sebe, u nekim se još i sad prepoznajem. Možda mi je zato čitanje ove knjige došlo kao ugodno druženje sa starom prijateljicom, onom s kojom se uvijek rado sretnem. Rainbow Rowell ima taj dar da uzme posve neubičajene likove, stvori iznimnu, a opet posve običnu, priču i učini te likove herojima te priče. To je ono što je ovdje napravila i čime me posve osvojila.

Pročitajte 'Obožavateljicu'. Nadam se da ćete ju zavoljeti baš kao i ja. <3

NESAVRŠENI, Cecelia Ahern

Izdavač: Profil, 2016.
1. knjiga istoimenog serijala
[eng. Flawed]

Neki se pisci, inače posvećeni samo određenom tipu romana ili određenom žanru, teško odluče na pokušaj plivanja u nekom drugom žanrovskom moru, a još teže u tome i uspiju. No ne i Cecelia. Ona se u novoodabranom, za nju još neistraženom, žanru distopija odlično snašla. Čak i više no odlično!

Distopijski svijet koji je zamislila ne razlikuje se baš od našeg uobičajenog svijeta, osim u jednoj bitnoj karakteristici. Naime, u njenom distopijskom svijetu vlada ideal savršenstva među ljudima, pri čemu ne mislim na to da ljudi teže biti fizički savršeni, već moralno. Zapravo teže biti nepogrešivi i to iz jednostavnog razloga što - pogreške nisu dozvoljene. Svatko tko napravi bilo kakvu pogrešku, koliko god malu ili veliku, kažnjava se žigosanjem užarenim željezom, biljegom koji ga zauvijek obilježava kao 'nesavršenog', a kao takav, on od tog trenutka mora živjeti po posebnim pravilima i poštovati rigorozne zabrane.

'Nesavršeni' su u biti izopćenici iz društva, segregirani od ostatka stanovništva posebnom bojom odjeće, posebnim mjestima za sjedenje u javnom prijevozu, različitim zabranama i granicama. Ostali ljudi ih ili ne primjećuju, ili namjerno okreću glave od njih, pokazujući im time da 'nesavršeni' nisu vrijedni njihove pažnje, da nisu u istoj mjeri ljudi kao svi ostali. Situacija podsjeća na ne tako davno nestalu rasnu segregaciju, kao i druge oblike segregacije stanovništva koji u nekim zemljama i dan danas postoje, i jednako je grozna.

Lik kojeg u ovoj priči pratimo je Celestine, sedamnaestogodišnja djevojka koja vjeruje u ovakav sustav i koja ga poštuje. Celestine je u vezi sa sinom suca koji presuđuje u slučajevima optuženih za nesavršenstvo, a te su presude rijetko oslobađajuće. Celestine se trudi biti savršena u svemu i smatra da bi se svatko trebao tako ponašati, da bi svatko trebao imati povjerenja u sustav. Ona nikada ne propituje vrijednosti na kojima se temelji društvo niti se buni protiv njega. Sve do jednog dana u autobusu na putu prema školi, kada svjedoči očitoj nepravdi i potpunom ignoriranju te nepravde od strane svih ostalih ljudi tamo prisutnih. U tom trenutku Celestine napravi svoju prvu pogrešku.

Od tog trenutka, Celestine se ne može više pretvarati da ne vidi neke stvari i da ju neke stvari ne smetaju. Društvo nije toliko savršeno koliko ga je ona smatrala takvim, ali čak i unatoč tome, Celestine teško odustaje od svojih uvjerenja. Suočena s posljedicama svoje pogreške, Celestine će morati odlučiti želi li radije ostati savršena i riskirati da ju zbog toga osude kao nesavršenu ili izreći malu laž, kojom bi na trenutak postala nesavršena, kako bi osigurala da ostane dugoročno savršena. Pri tome, njen izbor nije samo njezin, jer društvo je na prekretnici, a Celestine je savršen izbor za primjer drugima, koji bi mogao pogurnuti čitavo društvo - samo, pitanje je u kojem smjeru...

Cecelia Ahern stvorila je napetu i originalnu priču u zanimljivom distopijskom svijetu. Taj svijet, naizgled savršen, kao i obično ispod površine skriva svoje nesavršenosti, a oni koji bi trebali biti stupovi tog svijeta i njegovog društva, često su zapravo već ogrezli u korupciju ili bar štite vlastite interese bez obzira na sve.

Ono što je novost u ovom žanru, odnosno nešto novo s čim sam se susrela u ovom konkretnom distopijskom romanu, je to što ovdje prvi put imamo glavnog lika koji nije u svom začetku buntovnik protiv sustava, nego taj sustav zdušno podupire i s njim se slaže. Samim time, usporedno s previranjima u društvu, pratimo i osobna previranja u samom liku i promjene njegovih, tj. njezinih, načina gledanja na svijet oko sebe.

Čitajući ovaj roman i prateći Celestineinu promjenu mišljenja, prisjetila sam se one poznate izjave koja se pripisuje Martinu Niemölleru: "Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist. Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov. (...) Zatim su došli po mene, a do tada više nije bilo nikoga da se pobuni." Celestine se nalazi u sličnoj situaciji: vjeruje u sustav dok se sve loše što se događa u sustavu događa daleko od njenog kućnog praga. Ali u trenutku u kojem se nešto dogodi praktički njoj ispred nosa, tada shvaća da nije sve tako crno-bijelo niti jednostavno, kako si je do tada zamišljala.

Poglavlja su kratka i napetost buja u svakom od njih, tako da se ovaj roman bez problema jako brzo pročita. 'Nesavršeni' su, barem za mene, savršen distopijski roman, pa, ako volite ovaj žanr, svakako pročitajte. Nastavak se sprema već ove godine, valja nam ga samo (ne)strpljivo dočekati. :)

BELLMAN & BLACK, Diane Setterfield

Izdavač: Algoritam, 2016. 

 

Prva knjiga Diane Setterfield - 'Trinaesta priča' - potpuno me osvojila. Bila je zagonetna, pomalo mračna, magična i predivno pisana. Malo je reći da je tom knjigom Setterfield postavila prilično visoka očekivanja za svaku sljedeću knjigu koju napiše.

'Bellman & Black' njen je drugi roman, na kojem je radila godinama. Ta je činjenica još malo podebljala moja očekivanja, koja, iz svih prethodno navedenih razloga, ovaj roman možda ni u startu nije imao nikakve šanse ispuniti. Stoga je ispao pomalo razočaravajuć, no to ne znači ujedno i da nije dobar, možda samo znatno različit.

'Bellman & Black' priča je o Williamu Bellmanu. Za Willa Bellmana može se reći kako je bio prilično sretan dječak, koji je kasnije stasao u prilično sretnog čovjeka. Odrastao je samo s majkom, nakon što ih je otac napustio, ali je uživao podršku svog strica koji ga je zavolio kao vlastitog sina. Uskoro je sa stricem počeo raditi u Bellmanovoj predionici, gdje se iskazao kao bistar i vrlo sposoban mladić. Život mu je u svakom pogledu krenuo uzlaznom putanjom.

Ipak, nečija sreća, kako se čini, može rasti samo do određene visine, nakon čega slijedi neizbježan pad. A Bellmanov pad, kad se dogodio, bio je izrazito strmoglav. Ni samom Bellmanu nije jasno čime je zaslužio da ga pogodi tolika količina nesreće, ali razlog tome čini se da leži u događaju iz njegovog djetinjstva, događaju od jednog dana kada mu je bilo deset godina, a kada je kamenom iz praćke, nakon što je taj kamen opisao savršen luk, pogodio gačca na udaljenom stablu.

Priča o Williamu Bellmanu prožeta je snažnom mistikom upotpunjenom daškom mitologije. Bellman je centralni lik cijele priče, u kojoj ćemo upoznati čitav njegov život, od njegovog početka do kraja. Upoznavajući Bellmana, on će vas se bez sumnje dojmiti kao lik poštenog i dobrog čovjeka, možda malo preobuzetog svojim radom, ali u suštini pozitivnog. Iz tog ćete se razloga zacijelo začuditi količini nesreće koja ga odjednom zadesi, a za koju je teško naći što ju je točno uzrokovalo. Ranije spomenuta poveznica s događajem s gačcem je cijelo vrijeme prisutna, ali nisam ju baš uspjela u potpunosti shvatiti, njena je veza sa svime što slijedi u Bellmanovom životu od tog događaja prilično maglovita.

Krivulju kojom je Bellman, kao dječak, pogodio onog gačca, shvatila sam kao krivulju njegovog života. Ipak, je li taj čin uzrokovao to da mu život krene po toj krivulji ili bi ona bila takvog oblika bez obzira na sve, pitanje je koje je ostalo otvoreno nakon čitanja (ili je meni odgovor na njega negdje promaknuo).

Gačci su prisutni i u ostatku romana - ili kao statisti u određenim scenama, ili kao glavni likovi posebnih dodataka poglavljima, koji se dotiču mitologije, priča i zanimljivosti vezanih uz njih. Ne mogu poreći da mi je cijela ta priča oko ovih ptica bila interesantna, ali njena mi je svrha ipak ostala ne posve razjašnjena.

S obzirom na naziv romana, sigurno se pitate gdje je (i tko je) u cijeloj ovoj priči Black. Black je jednako maglovit lik kao i sami gačci, čiji su razlozi za uplitanje u Bellmanov život pomalo nejasni. On se pojavljuje tek tu i tamo, ali iako nije cijelo vrijeme prisutan, ima značajan utjecaj na Bellmana, pogotovo u drugom dijelu romana. Black, po meni, predstavlja lika koji u biti ima preneseno (i pomalo mračno) značenje, a koje je ono, ostavit ću vama da pokušate odgonetnuti. Knjiga vam, doduše, neće dati jasan i nedvosmislen odgovor na to pitanje, pa sve ostaje na čitatelju i njegovoj mašti.

Najveći plus ovog romana je stil kojim je pisan. Setterfield svojim stilom pisanja prikazuje svu vještinu pripovjedanja, onog pravog pripovijedanja i raspredanja neke priče koju je takav gušt čitati da sve mane koje sama priča sadrži padaju u drugi plan. Bez obzira na manjkavost u samoj priči, u te rečenice, njihovu ljepotu i njihov skladan tok teško je ne zaljubiti se. Osjećaj je sličan ugodnoj plovidbi mirnom rijekom, pravi užitak čitanja.

Nemojte očekivati novu 'Trinaestu priču', niti išta slično, ali provjerite kako će vam se svidjeti novi roman Diane Setterfield. Možda vam se svidi, možda ne. A možda uspijete otkriti što je Setterfield zapravo ovim romanom htjela reći. Meni je promaknulo, možda vi budete imali više sreće. ;)