ZLATNI SIN, Pierce Brown

Izdavač: Profil, 2016.

2. knjiga trilogije 'Crveni ustanak'
[eng. Golden son]

Odmah na početku vam moram reći da, ako niste prethodno pročitali prvi roman ovog serijala - 'Crveni ustanak', bit će vam teško pratiti radnju u ovom romanu. Stoga krenite redom, isplati se. :)

U svojoj recenziji romana 'Crveni ustanak' napisala sam da me iznenadio time što nije baš bio ono što sam očekivala od distopijskog SF-a čija se radnja odvija na Marsu, u smislu da mi je većim dijelom više nalikovao na povijesni i/ili viteški roman u kojem se glavnina radnje vrti oko pokušaja osvajanja utvrda i bitke za premoć. Naravno, to iznenađenje nije bilo negativno, dapače, roman mi je bio vrlo zanimljiv, originalan i zaista mi se svidio. No, pročitavši nastavak, otkrila sam da je prvi roman bio tek uvod u, da tako kažem, 'pravu stvar'.

'Zlatni sin' znatno se razlikuje od svog prethodnika i prikazuje ovaj serijal u svoj punini i sjaju žanra u kojem se nalazi. Bitke za premoć između različitih kuća 'zlatnih' još bjesne, ali su se premjestile u beskraj svemira i umjesto na način 'čovjek protiv čovjeka', sada se vode pomoću nadmoćnih tehnologija i svemirskih letjelica. 

Darrow je još dosljedan svojoj misiji da učini svijet boljim, bez podjela na boje, a kako svoj plan - korak po korak - provodi u djelo, vladajuće kuće okreću se jedna protiv druge, moćnici se uzdižu i potom padaju, bitke se gube i dobivaju, a kaos se širi posvuda. Da bi postigao svoj cilj, Darrow će morati pristati na mnoge žrtve i vjerovati samo svojim prijateljima, a u cijeloj toj pomutnji i bici za prevlast, teško je ponekad uopće odrediti tko ti prijatelji jesu. Kao i u svakom ratu, ne postoji crno i bijelo, i Darrow shvaća da nisu samo crveni oni za koje se bori, nego i zlatni, i sve druge boje.

Iako drugačiji, nastavak ovog serijala jednako je dobar kao njegov prvi dio. Jednako je originalan i maštovit, jednako surov - ovo posljednje možda čak i više od prethodnika. Roman se direktno nastavlja na prvi dio, iako s malim vremenskim odmakom, a odmah na početku Darrow shvaća da cijeli taj put koji je prošao kako bi postao jedan od zlatnih nije bio ništa drugo do tek prva postaja na njegovom putu da se potpuno infiltrira u to društvo. Jer, kod zlatnih vlada neprestana potreba za dokazivanjem, za stjecanjem još moći i utjecaja, i samo jedna greška je dovoljna da sva prijašnja postignuća nestanu u trenu kao da nikada nisu ni bila postignuta.

Rastrgan između osjećaja dužnosti prema svojoj pokojnoj ženi Eo, kao i prema svome potlačenome narodu crvenih i osjećaja bliskosti i odanosti zlatnim prijateljima koje je stekao na Institutu, Darrowu je ponekad teško ostati fokusiran na svoj cilj i skrivati svoju pravu prirodu. Bivajući među njima, on shvaća da nisu svi zlatni utjelovljenje onoga što je cijeli život mrzio - rase tlačitelja i oholih vladara koje sve druge rase moraju smatrati bogovima i služiti im. Među tim zlatnima, on pronalazi i odane prijatelje za cijeli život, prijatelje koji će ga slijediti kamo god pošao, pa čak i u smrt.

Među svim tim likovima, ima, dakako i onih koji su mi se manje svidjeli i onih koji su me se baš osobito dojmili. Darrow, kao glavni lik, najjača je figura ove priče, njena centralna ličnost koja potiče radnju i ostaje njenom okosnicom, i kao takav, iznimno je dobro okarakteriziran i sjajno nosi radnju. I svi su ostali likovi doista zanimljivi, osebujni svatko na svoj način, a među njima najviše su mi se svidjeli Huje, Ragnar i Lorn, jer su neuobičajeni i iskaču iz kalupa svojih rasa.

Ono što je posebno dobro opisano u ovom romanu, unatoč tome što mi je to bila i jedna od najzamornijih stvari za čitanje, je rat. Rat je ovdje opisan u svoj svojoj ružnoći i, katkad, bezumlju, kao sredstvo za postizanje cilja koji gotovo nikad nije cilj onih koji se bore, već uvijek nekog častohlepnog ili slavohlepnog vođe, dovoljno karizmatičnog ili dovoljno strašnog da natjera ljude da ga slijede. Iako prikazuje surovost ratovanja, ovaj se roman pritom ne služi pretjerano naturalističkim opisima i ne zadržava se predugo na samim opisima bitaka, iako ih, doduše, ima možda malo više za moj ukus nego što je potrebno. Ali doista je sjajno opisan taj moderni rat, koji se i u našem, običnom svijetu, u današnje doba vodi: nema više sudaranja golemih vojski i borbi prsa o prsa, tu je ulogu preuzela tehnologija. Ne moramo se više osvrtati oko sebe u strahu od nekog ubojice, smrt nas može pogoditi bilo kada i bilo gdje, nenajavljeno i posve iznenada.

"Rat je kaos. Uvijek je bio. Ali od tehnologije je još gori. Ona mijenja strah. Na Institutu sam se bojao ljudi. Bojao sam se što bi mi mogli učiniti Titus i Šakal. Tamo vidiš smrt kada dolazi i barem se možeš boriti protiv nje. Ovdje nemaš taj luksuz. U modernom ratu bojiš se zraka, sjena, tišine. Smrt će doći, a nećeš je ni vidjeti."

'Zlatni sin' izabran je za najbolji SF roman 2015. godine prema izboru korisnika Goodreadsa. Je li doista toliko dobar? Teško je reći, jer zaista jest dobar, ali je li baš najbolji? Ostavljam vam da o tome prosudite sami.

JEGULJA, Vlatka Planina

Izdavač: Naklada Bošković, 2016.

S obzirom na relativno škrtu ponudu domaće fantastike, razveseli me svaki novi naslov koji ugledam, a čija priča mi djeluje zanimljivo. Ova konkretna priča bajkovita je i maštovita, a moram spomenuti i to da su njena naslovnica i sam izgled i dizajn stranica zaista predivni i jednostavno pozivaju na čitanje.

Priča, tj. bajka, počinje u šarmantnom gradiću Kingsvilleu, u kojem živi jedna djevojčica vještica - Alice. Gradić je od sela s druge strane odvojen neprohodnom i zlokobnom šumom, u koju se nitko ne usudi zalaziti, sve dok jednog dana iz nje ne izađe jedan dječak. Alice odluči pomoći dječaku da se vrati u svoje selo, a, jednom kada tamo dospiju, i sama se u njega zaljubi i ondje ostane.

Generacije idu, magija poneku od njih i preskoči, i uskoro se nađemo u društvu Kire, Aliceine unuke. Kao i njenu baku prije toliko vremena, i Kiru će okolnosti - i namjera da pomogne jednom dječaku - navesti da pođe na put preko šume, ali ovaj put na drugu stranu - natrag u Kingsville. No, kako magija nije uvijek pouzdana, pogotovo ako je se ne koristi točno onako kako treba, putevi kojima vodi mogu se nenadano produžiti ili malo izmijeniti... a na Kiri će ostati da unatoč svim poteškoćama, na kraju ipak pronađe svoj cilj.

Ova bajkovita priča originalna je i vrlo zanimljiva i predstavlja nam pregršt šarmantnih likova i jedan prelijepi bajkoviti svijet. Podsjetila me baš na one stare bajke, na Andersena, na Puškina, braću Grimm - ima tu neku osobitu bajkovitost i dozu tajnovitosti koju njihove najpoznatije bajke također sadrže.

Unatoč tome što mi neki dijelovi priče nisu bili baš najjasniji, primjerice, povezanost Gavrana i Kire i ta njihova ljubavna priča kojoj se baš i ne vide stvarni korijeni; te premda bih voljela da su neki događaji, neki likovi i veze među njima malo razrađenije, priča mi se u svojoj suštini doista svidjela. Ima ono nešto, nešto magično, što drži čitateljevu pozornost i zanimaciju konstantnom, bez obzira na sve.

Lakom i brzom čitanju pogoduje i to što ova knjiga nije dugačka i što je, kao što sam već spomenula, predivnog dizajna - od naslovnice, preko naziva poglavlja, fonta, ilustracija na rubovima stranica... I njen izgled i njen sadržaj čine ju neodoljivo bajkovitom.

Lijepo je znati da imamo domaće autore sposobne napisati dobar fantasy roman, kojih se na domaćem tržištu u zadnje vrijeme pojavljuje sve više. Sjajno! Samo neka se taj trend nastavi i dalje. Ova je knjiga sama po sebi već jedna zaokružena cjelina, ali ona je također i početak trilogije. Veselim se čitanju nastavaka, jer me neizmjerno zanima kamo će ova priča krenuti. A jednako se veselim i čitanju svih budućih domaćih fantastičnih romana. Očito je da je tu puno potencijala, samo ga treba ostvariti.

NEPREŽALJENA MOLLY MARX, Sally Koslow

Izdavač: Algoritam, 2015.

[eng. The late, lamented Molly Marx]

Zanimljivo postavljena priča o životu jedne žene iz perspektive te iste žene, ali nakon njene smrti.

Molly Marx umrla je u nesreći pri vožnji biciklom. Ubojstvo, nesretan slučaj ili pak samoubojstvo? To je na istražitelju Hicksu da utvrdi. Sama Molly ne sjeća se baš detalja tog dana svog života (svoje smrti?), ali zato budno prati živote svih ostalih ljudi u njenom životu, želeći vidjeti kako će nastaviti bez nje. Tu je, prije svih, njena obožavana kći Annabel, njen prevarantski suprug Barry, njen ljubavnik Luke, njena najbolja prijateljica Brie; a tu su i njeni roditelji, njena pomalo luda sestra Lucy, njena svekrva-iz-pakla Kitty, i još mnogi drugi. Prateći njihove živote, Molly se prisjeća i vlastitog, a ne može se i ne zapitati: je li stvarno netko od ovih ljudi ujedno i njen ubojica?

Na prvi pogled na ovu knjigu, očekivala sam chick-lit, a ne baš istragu ubojstva. No ova istraga ubojstva ipak nije baš tipična - pratimo ju iz perspektive pokojnice, a k tome je i nevjerojatno duhovita. Krimi-chick-lit? Zašto ne?

Način na koji Molly priča o svom životu zabavan je i duhovit, a sama se Molly prema svom životu često odnosi autoironično, ili s dobrom dozom sarkazma. Zanimljivo je vidjeti kako se u jednu sliku uklapa toliko različitih ljudi, koji zapravo nikada ne bi bili unutar istog okvira bez Molly - ona je ono što ih sve povezuje.

Likovi su raznoliki i zanimljivi, i u svakom je od njih moguće pronaći neku osobinu koja će vam se svidjeti - čak i u ženskaru Barryu. Naravno, neki su i antipatični (Stephanie!), neki više, neki manje, ali o svima je njima jednako zabavno čitati. Najviše mi se svidjela Brie i Mollyna sestra Lucy, dok mi se sama Molly većinom svidjela, ali njena povremena neodlučnost i nesposobnost da djeluje i učini ono što je odlučila da će učiniti su me također znali i iživcirati.

Priča je također zanimljiva. Nije ispričana kronološki, već je ispresijecana raznoraznim događajima iz bliže i dalje Mollyne prošlosti, što ju ujedno čini i nekako dinamičnijom. Jedini dio priče koji me malo razočarao bio je kraj (koji vam, bez brige, ne mislim otkriti), jer je način na koji je priča završila ispao nekako blag i, zapravo, bez nekog značajnog događaja. Otprilike kao da je priča tekla prema određenoj očekivanoj kulminaciji, ali je na kraju ta kulminacija izostala. No moram reći da kraj svejedno ima smisla, samo bih voljela da je mrvicu drugačiji.

Ako volite chick-lit, a htjeli bi probati nešto novo iz tog žanra, isprobajte Mollynu priču o njenoj vlastitoj smrti. Zabavit će vas i nasmijati, a ima tu i detektivskog posla za odraditi, ako vas to veseli. (Usput, nije lako pogoditi što se desilo - ja nisam uspjela. Možda vi budete bolji u tome.) ;)

UZGOJ I NJEGA TRNOVITIH RUŽA, Margaret Dilloway

Izdavač: Mozaik Knjiga, 2015.

[eng. The care and handling of roses with thorns]

Gal Garner dugi se niz godina bori s bolešću bubrega, zbog koje svaki drugi dan provodi u bolnici na dijalizi. Gal je povučena i ne osobito druželjubiva, a ono što joj život čini ljepšim je briga za njene ruže i pokušaji da uzgoji novu vrstu i s njom pobijedi na okružnom sajmu.

Kad se jednog dana, u školi u kojoj Gal predaje biologiju, pojavi Galina nećakinja Riley, Gal će, iako to u tom prvom momentu ne shvaća, na skrb dobiti još jednu, prilično trnovitu, ružu - onu u ljudskom tinejdžerskom obliku. Gal i Riley zajedno će se morati probiti kroz trnje međusobnog odnosa, kao i odnosa s Rileynom majkom, a ono što će njih dvije na kraju uzgojiti i odnjegovati, moglo bi zasjeniti i najljepšu ružu Galinog ružičnjaka.

Naslov 'Uzgoj i njega trnovitih ruža', iako ruže doista zauzimaju dobar dio romana, ovdje se više koristi u prenesenom značenju i odnosi se na brigu i njegu međuljudskih, posebno obiteljskih, odnosa, koji često znaju biti puno trnovitiji od samih ruža.

Ovu priču okarakterizirala bih kao obiteljsku dramu, koja seže duboko u svijest vlastitih likova i propituje prirodu njihovih međusobnih odnosa. Isprva sam mislila da je Riley trnovita ruža koju će Galina skrb pretvoriti u predivan cvijet, ali zapravo, mislim da je Rileyn utjecaj na Gal jednako snažan. Obje trebaju nekoga da se za njih brine i da im bude podrška, u biti nekoga tko će jednostavno samo biti uz njih kada im je to potrebno, iako niti jedna od njih to nikada ne bi priznala. Obje se služe 'trnjem' kako bi odbile druge da im se previše približe, a osobu koja će na koncu ipak do njih doprijeti one pronalaze jedna u drugoj.

Unatoč svojoj gunđavosti i čangrizavosti, svidjela mi se Gal, a na svo to gunđanje zapravo ima pravo, s obzirom na to kroz što je sve morala proći zbog svoje bolesti. Mukotrpan je to i neizvjestan život, u kojem ne znaš zapravo hoćeš li ikada ozdraviti. Jedina ti je šansa transplantacija, do koje možeš doći jedino mučnim čekanjem da se pomakneš za koje mjesto na vječno dugoj listi kandidata, a čak i kada dođe do toga, uvijek postoji ona sablasna šansa da tvoje tijelo odbaci novi organ. Galina te priča, u tom smislu, natjera da pomisliš koliko je takvih ljudi na tim listama, koji žive svoje živote u stalnoj neizvjesnosti i opasnosti od nenadanog približavanja smrti.

Riley je, s druge strane, usamljena tinejdžerica za koju njena majka, zbog prirode svog posla, rijetko kada ima vremena, a nedostatak vremena i pažnje koje joj posvećuje nastoji nadoknaditi skupim darovima. Kao i svi tinejdžeri, i Riley je buntovna, ponekad nerazumna, ponekad pretjerano povučena u sebe, a ponekad previše sklona rizicima. No Riley je također draga, brižna i želi pomoći Gal, iako to često radi tako da učini upravo suprotno.

Ruže su također bitan dio ovog romana, budući da su one praktički okosnica Galinog života. Nekima će opisi pravilnog uzgoja ruža i brige za njih biti nezanimljivi, ukoliko je to tema kojoj niste baš nimalo skloni, ali, s moje strane, kao nekoga tko nije pretjerano zainteresiran za vrtlarstvo općenito, mogu reći da meni to u ovoj knjizi nije smetalo, dapače, bilo je i prilično zanimljivo.

Što se tiče same radnje, ne događa se baš puno toga, i sporo se odvija. Nema baš ni nekih iznenađenja niti obrata, sve nekako mirno teče u jednom smjeru, bez nepredvidivih brzaca i oštrih zaokreta. Ovo je jedna staložena, mirna priča o obiteljskim i osobnim dramama koje se odvijaju tiho, ne vrište, i ugodna je za čitanje. Ne mogu reći da me sad nešto posebno oduševila, ali svidjela mi se.

JA SAM HODOČASNIK, Terry Hayes

Izdavač: Mozaik Knjiga, 2016.

[eng. I am Pilgrim]

Ova knjiga ima fenomenalan početak. Već na prvoj strani, ona započinje slučajem nesvakidašnjeg ubojstva, koje je nepoznati ubojica izveo tako savršeno da nije ostavio ni najmanji forenzički trag, kao ni bilo što čime bi se mogao uopće utvrditi identitet žrtve. Istragu vodi policijski istražitelj Ben Bradley, koji je u pomoć pozvao svog prijatelja, tajanstvenog bivšeg američkog vladinog agenta koji je svojedobno napisao knjigu o slučajevima savršenih zločina koje je istraživao, a iz koje je, kako se čini, ovaj ubojica saznao kako počiniti savršen zločin.

Od trenutka kad oba istražitelja dođu do te postavke, a to je još uvijek negdje na prvih 50-ak stranica knjige, radnja se seli u prošlost i u potpunosti prebacuje na spomenutog tajanstvenog bivšeg američkog vladinog agenta. U nastavku saznajemo kako je tekao njegov životni put i njegov uspon do pozicije najboljeg agenta najtajnije američke vladine agencije, a malo-pomalo uspijemo saznati i njegovo ime. Ili barem neka od njih.

Doznajemo, također, više o nekim njegovim ranijim slučajevima, koji su u početku vrlo nepovezani i teško je odrediti kako se sve to skupa uklapa u nekakav generalni tok radnje. Negdje u svemu tome, upoznajemo i terorista poznatog pod nazivom Saracen, kojeg najbolji agent najtajnije američke vladine agencije smatra jednim od svojih najtežih slučajeva. Saracen se sprema izvesti teroristički napad na SAD, u razmjerima koji bi trebali biti najgori ikada, a sam bi napad zadao višestruko teži udarac SAD-u no što je to bio teroristički napad 11. rujna 2001. Vrijeme ističe, a tajanstveni bivši vladin tajni agent vraća se u službu, kako bi pokušao uhvatiti ovog terorista prije no što bude prekasno.

Ovaj roman opisivali su kao mješavinu TV serije 'Homeland' i 'The Wire'. S tim se opisom mogu složiti, iako, prema mom mišljenju, ovoj knjizi nedostaje nešto čega spomenute serije ipak imaju, a to je uvjerljivost.

Počnimo s glavnim protagonistom - supertajnim najnajboljim agentom najtajnije američke vladine agencije, za koju samo šačica ljudi uopće zna da ona postoji. Prvo što upada u oči je to da ovaj supertajni najnajbolji agent uopće ne opravdava ove superlative kojima se opisuje - jako velik broj puta on čini naprosto nevjerojatne, gotovo početničke greške, za koje je nevjerojatno da bi ih takav genijalac mogao napraviti, ako je već to što jest (npr. kad izvede strašno složenu krađu da bi ispalo da je ukrao posve bezvrijedne podatke; ili kad se tijekom leta za Bliski Istok odjednom sjeti da nije ni trebao tamo krenuti, pa se vraća na mjesto polaska, itd.). U prilog mu ne ide ni činjenica da je zapravo vrlo mlad - tek na početku 30-ih, pa se postavlja pitanje kada je uopće stigao završiti školu i faks i stići izvesti sve te nevjerojatne pothvate, te se potom umiroviti, napisati knjigu o svojim iskustvima, i sve to prije tridesete?! Također, on sam opisuje neke od slučajeva na kojima je radio i zbog kojih je postao legenda, pri čemu se iz tih opisa baš i ne vidi ništa osobito genijalno niti natprosječno što je tijekom tih slučajeva izveo, a što bi opravdalo njegov legendarni status.

Kao što sam već rekla na početku, početak knjige je vrlo dobar. Intrigantno ubojstvo, zanimljivi istražitelji, fascinantne početne postavke - čini se kao početak jednog dobrog krimi-trilera. A onda se priča odjednom pretvara u avanture Jasona Bournea, ali puno prenapuhane. Poveznica s početkom knjige ne javlja se uopće u idućih 300-tinjak strana (što nije baš mala stvar!), što, dok si primoran nastaviti čitati o drugim događajima koje također teško možeš povezati jedne s drugima, pomalo frustrira. Jako je puno tih digresija, ispričanih naširoko i nadugačko, dok su tek neke od njih uopće bitne za priču.

Okosnica radnje je u biti Saracen i mogućnost terorističkog napada, koji je potrebno pod svaku cijenu spriječiti. Poveznica sa slučajem ubojstva s početka romana, kada se konačno pojavi, ujedno je i ono što me najviše razočaralo, jer se ispostavi da taj savršen, intrigantan zločin nije imao neki jednako intrigantan motiv, nego cijela stvar ispadne gotovo banalna, posve nebitna, a okolnosti koje dovedu do otkrića toga što se zapravo dogodilo posve slučajne.

Prema stilu pisanja, vidi se da je Hayes zaista sjajan scenarist (što i jest), zbog čega mislim da bi čitav ovaj roman nekako više pasao kao scenarij za film, jer je pisan u takvim sekvencama koje je lako zamisliti na velikom ekranu, ali je naporno o njima čitati.

Nije nebitno ni spomenuti da je ovaj roman prilično obiman, proteže se na čak 700 stranica. Postoje, dakako, dijelovi koji su me zaista zaintrigirali i zainteresirali za radnju, ali moj dojam o romanu ostao je pod dojmom njegove većine, koja se uglavnom sastoji od jurnjava preko granica država i kontinenata, suludih potjera i istražiteljskih poteza koji su posve nerealni, neuvjerljivi, a nisu, k tome, ni osobito maštoviti ili inovativni: sve što se ovdje događa vidjeli ste već u nekom obliku u filmovima Jasona Bournea, Jamesa Bonda ili Ethana Hunta: previše specijalnih efekata, premalo dubine.

Nije ovo toliko loš roman, koliko je u biti nedosljedan. Previše je nekonzistentnosti i posve neuvjerljivih činjenica koje bi same po sebi trebale biti dostatne za izvođenje određenih zaključaka o glavnom liku, koji početno uvjerenje koje sam o sebi iskazuje svojim postupcima uopće ne opravdava. Ovaj roman je jednostavno nekako 'too much'. Previše je tu nevjerojatnih slučajnosti i obrata radnje, previše popratnih priča koje vrludaju posvuda, a ne vode nikamo, previše odsječnih dijaloga i klišeiziranih akcijskih scena iz filmova. Previše svega, a za dobru priču nedovoljno ičega. Šteta, početak je puno obećavao. Nažalost, ta su obećanja ostala neispunjena (barem za mene).

P.S. Jedan mali Grammar Nazi, koji mi uvijek sjedi na ramenu dok čitam, bio bi puno sretniji da su iz riječi 'sudci', 'pretci', 'podatci', 'pogrješka', itd. ispala sva ta nepotrebna dodatna slova. Ovako je i u ovom segmentu ovaj roman opravdao to da je jednostavno - 'too much'.

DEČKI KOJE SAM VOLJELA, Jenny Han

Izdavač: Fokus, 2016.
[eng. To all the boys I've loved before]

Ponekad, kad čitaš na desetke knjiga nekog žanra, većina njih će ti djelovati isto. Ali, tijekom tog čitanja i među svim tim knjigama, naići ćeš i na par njih koje će se isticati iz mase i koje će te potpuno osvojiti. Za mene je ova knjiga, u okviru romantičnih YA romana, upravo jedna od ovih potonjih.

Radi se o romantičnoj i obiteljskoj priči tinejdžerice Lare Jean Song. Lara Jean srednja je po starosti između svoje dvije sestre, Kitty i Margot, s kojima čini neodoljivu trojku sestara Song. Ta trojka se upravo sprema biti na neko vrijeme samo dvojac, budući da najstarija sestra, Margot, ima otići na studij u daleku Škotsku. Tri sestre, koje su strašno bliske jedna drugoj, tek će se trebati naviknuti na razdvojenost, a i samostalnost bez Margot, koja je među njima uvijek bila ona mirna i staložena, koja zna srediti stvari.

Kitty je najmlađa sestra, još uvijek u biti dijete, a Lara Jean je ona sramežljiva s romantičarskim duhom. Lara Jean je vrlo emocionalna i kada nešto (ili nekoga) zavoli, ona to čini svim svojim srcem. U životu je bila zaljubljena tek u petoricu dječaka, a svoj je petorici svojedobno napisala ljubavna pisma koja im nikada nije poslala, a koja su joj pomogla da ih preboli. Sva pisma bila su sigurno spremljena u kutiji za šešire koju joj je poklonila majka prije nego što je umrla, sve dok jednog dana ta kutija nije nestala, a pisma se pojavila na adresama dječaka kojima su bila napisana. Od tog trenutka život Lare Jean pretvara se u kaos, koji nimalo ne umanjuje činjenica da je jedan od dječaka koji je dobio pismo ujedno i dečko njezine starije sestre Margot.

Ljubavne zavrzlame, tinejdžerske simpatije, prve ljubavi i zaljubljenosti u nastavku se priče izmjenjuju sa izazovima odrastanja, odvojenosti, sestrinskih nesuglasica i sestrinske ljubavi, čineći ovu knjigu šarmantnom i simpatičnom pričom s kojom se možemo i sami vratiti u te uzbudljive dane djetinjstva i početka odrastanja.

Iskreno, očekivala sam da će ovo biti još jedna teen romansa, ispunjena ljubavnim trokutima i četverokutima, ali ugodno sam se iznenadila vidjevši da je ova knjiga u biti više priča o sestrinskim i obiteljskim odnosima, u koju se i taj romantični dio lijepo uklapa.

Lara Jean istražuje zajedno s nama kako je to po prvi puta biti primoran osloniti se samo na sebe, bez starije sestre da ti uvijek čuva leđa; kako je to naći se u neugodnoj situaciji i izaći iz nje kao pobjednik; kako je zaljubiti se u posve neočekivanu osobu i dopustiti da te ta osoba potpuno osvoji; te kako je napraviti pogrešku, priznati ju, iskupiti se za nju i znati da, bez obzira na to što napraviš, tvoja obitelj i ljudi koji te vole će uvijek biti tu za tebe, baš kao i ti za njih.

Čitavu priču pratimo preko Lare Jean. Radnja je zanimljiva, skladno teče, poglavlja su kratka  i knjiga se lako i brzo čita. Brzom i lakom čitanju pogoduje i to što je jako lijepo napisana, puna je pametnih dijaloga, ponekad i duhovitih situacija, izmjenjuju se u njoj i sretni i tužni trenuci, ozbiljna je, ali i vrckava, te sva nekako pršti ugodnom pozitivom. Rekla bih da je ozračje koje pobuđuje dok je čitate možda nekako slično onome koje možete osjetiti dok čitate knjige Cecelije Ahern, a sama priča me posebno nekako podsjetila na serijal romana 'Sestre po trapericama' Ann Brashares i roman 'Krpa' Kody Keplinger.

Ako volite romantične priče, obiteljske priče i priče o prijateljstvu, odrastanju i prvim ljubavima, svakako pročitajte. A ako vam se ova knjiga svidi koliko i meni, znajte da ovo nije kraj druženja s Larom Jean: nastavak, 'P.S. I still love you' već postoji, a Jenny Han piše i treći dio - 'Always and forever, Lara Jean'.

SVINJE, Carl-Johan Vallgren

Izdavač: Fraktura, 2016.
[šved. Svinen]

2. knjiga iz serijala o Dannyu Katzu

Drugi roman o Dannyu Katzu bavi se zločinima organizirane skupine seksualnih predatora, koji otimaju, muče i zlostavljaju žene za koje misle da ih nitko neće tražiti i da nikome neće nedostajati - poput prostitutki, beskućnica i ovisnica o drogama. Katz, njegov prijatelj Jorma i njegova stara ljubav Eva, na različite se načine upletu u ovu zločinačku mrežu i onima koji su je ispleli itekako pomrse račune.

Katz istražuje navodno samoubojstvo svog starog prijatelja Ramona, koji je navodno umro od predoziranja vlastitom mješavinom droge. To istraživanje odvede ga u sasvim neočekivanom smjeru, a kada Evu, svoju bivšu ljubav za koju još uvijek nije siguran što zapravo osjeća, zamoli za pomoć, i ona bude uvučena u cijeli taj kaos, iako ne na način na koji biste očekivali da će se to dogoditi.

Jorma, pak, drži određenu distancu od Katza, i sprema se obaviti jedan poslić, za koji mu kažu da bi trebao biti 'piece of cake' (ali vrlo unosan 'piece of cake'). Iako ga čitavo vrijeme prati neki čudan osjećaj o ovom poslu, Jorma ipak ne posustane kada dođe vrijeme da ga izvedu, a, nakon što se ispostavi da ga osjećaj nije varao i sve pođe ukrivo, Jorma se nađe na meti nepoznate skupine kriminalaca koji iz nekog razloga ubijaju svakoga tko je za ovaj poslić znao. No, kako svejedno ne može odustati od toga da sazna koji se vrag tu zapravo zbiva, Jorma će svoj put neočekivano ukrstiti s Katzovim i naći se u još gorim problemima.

Unatoč tome što je ovaj serijal imenovan kao serijal o Dannyu Katzu, Katz nije jedini glavni lik, niti je najbitniji - i Jorma i Eva jednako su zastupljeni u ovom romanu, a priču pratimo naizmjence iz perspektive svo troje likova. Radnja je zanimljiva i odvija se brzo, priča se jako brzo zapliće i još brže potom raspliće, čineći ovaj roman jednim od onih trilera koje bez problema pročitate u jednom danu.

Likove koje smo upoznali prvi put u 'Dječaku iz sjene' ovdje upoznajemo malo bolje, pogotovo Jormu, koji mi se, usput, i najviše svidio, unatoč tome što je u biti kriminalac. Katz je standardno dobar, dok se Eva u ovom romanu iskristalizirala kao izrazito odbojan lik (barem meni), prvenstveno zbog toga što ona neprestano zaboravlja na vlastitu djecu, i to ni iz kojeg bitnog razloga, osim da se napije i ode u krevet s nekim. Eva, doduše shvaća da ima problem i da to što radi nije u redu, ali iz onog što sam pročitala, ne vidim da joj to pretjerano smeta: ona svjesno odabire alkohol, posao ili usputan seks umjesto svoje djece, dok je jedini način na koji izražava krivnju zbog toga to što povremeno sama sebi kaže 'grozna sam, opet sam to napravila'.

Tema o kojoj roman govori nije ugodna, i nije za svakoga. Ima tu dosta eksplicitnih i morbidnih stvari koje zločinačka organizacija izvodi, a koje je nemoguće promatrati ikako drugačije no s gnušanjem. Nažalost, okrutna je istina da se ono što se otetim ženama u ovom romanu događa, zapravo događa i u stvarnosti, stvarnim ženama za koje netko smatra da su nebitne i da nikome neće nedostajati ako nestanu. Ovaj roman te u neku ruku natjera da se zapitaš koliko je takvih žena - nebitnih, nestalih, onih koje žive na rubu društva i od kojih obični ljudi okreću poglede na drugu stranu. Ova priča barem djelomice podiže svijest o tome, tjera nas da ih vidimo.

Sama priča vrlo je dobra, iako mi je na nekim dijelovima možda falilo malo dubine i malo više razrađenosti, ali to se uvelike nadomješta postupnim povećavanjem napetosti i brzinom odvijanja radnje. Sve u svemu, solidan skandinavski triler.