SPOJENI, Ally Condie

Izdavač: Algoritam, 2016.
1. knjiga istoimene trilogije
[eng. Matched]

Zamislite da živite u svijetu u kojem je sve unaprijed određeno i u kojem je moguće temeljem vjerojatnosti i analize dosadašnjih postupaka točno odrediti čitav život neke osobe. Odnosno, ne jedne osobe, nego svih. Svakog pojedinačno.

Zamislite da postoji sustav koji ovim unaprijed određenim svijetom upravlja na način da vam točno određuje baš sve: vaš tijek školovanja, vaše zaposlenje, vašeg partnera, vaš dom; čak i svaki vaš obrok, svaki komad odjeće, svaki korak, pa i trenutak vaše smrti.

Upravo u takvom svijetu živi Cassia: savršenom svijetu u kojem svaka osoba ima svoje mjesto i svoje dužnosti, a svime upravlja Društvo. I taj se svijet doista na prvi pogled čini savršenim: gotovo su sve bolesti iskorijenjene, te nema bolesnih, svakoga se upošljava na točno onim zadacima za koje iskazuje interes i potrebne sposobnosti, svi umiru u optimalnoj dobi i nitko ne doživi tu nesreću da postane beskoristan ili bespomoćan. Svi obroci su strogo nutritivno kontrolirani kako bi svatko dobio točno one hranjive sastojke koji mu omogućuju da bude potpuno zdrav i u najboljoj mogućoj formi. A čak je i romantični dio života svakog pojedinca unaprijed određen: u dobi kad navrše 17 godina, svi dobivaju partnera, koji je prethodnim analizama zajedničkih osobina unaprijed određen kao njihov savršen Spoj.

Na svoj 17. rođendan, Cassia nestpljivo iščekuje trenutak u kojem će joj otkriti tko je njen Spoj. A kada taj trenutak dođe, ispostavi se da je Spojena sretnije no što je mogla očekivati, jer njen je Spoj ujedno i njen najbolji prijatelj Xander. Ipak, u Cassijinu sreću uskoro se uvuče i tračak sumnje, radoznalosti i nespokoja, kada na mikrokartici sa Xanderovim podacima, koju su joj dali da prouči, na časak, umjesto Xanderove, bljesne slika jednog drugog dečka. I dok Cassia i dalje pokušava biti uzorna građanka, a brojna se pitanja sve više i više vrtlože u njenoj glavi, nagovještaj mogućnosti da je možda trebala biti Spojena s nekim drugim suočit će je s činjenicom da joj u njenoj savršeno posloženoj budućnosti nešto bitno nedostaje: sloboda.

Ovo je prva knjiga istoimene distopijske trilogije Ally Condie, koja vam možda izgleda kao tek još jedna u nizu takvih trilogija popularnog 'young adult' žanra, ali, iako s njima ima, naravno, i nekih sličnosti, ujedno se i ističe svojom originalnošću.

Distopijski svijet ovdje prikazan nije onako brutalan kao onaj iz, primjerice, 'Igara gladi' ili 'Različite', a opet nije ni onako romantično bezbrižan, sa prikrivenom surovošću, kao npr. onaj iz 'Izbora', iako sve njih spaja jedna zajednička karakteristika, koja je općenito karakteristična za distopijske romane: nedostatak slobode izbora. Ovdašnji distopijski svijet ustrojen je s ciljem očuvanja stanovništva i osiguranja njihove zaštite, a to se postiglo tako da se Društvo, suočeno s mogućnošću kaosa koji izaziva prekomjerna količina informacija kojima ljudi bivaju svakodnevno preplavljeni, odlučilo tu poplavu informacija zaustaviti i zadržati samo one koje su smatrali najbitnijima, najkorisnijima ili najboljima, te su tako odlučili zadržati po stotinu od svega i uništiti sve ostalo: 100 pjesama, 100 umjetničkih slika, 100 povijesnih lekcija, itd. Pitanja i moguće pobune građana uklonili su dajući im sve ono što im treba za ugodan i siguran život, ali ništa više od toga, a kako bi spriječili one buntovne da ipak pokušaju stvoriti kaos, stvorili su sustav kazni, stvorivši time ujedno i savršen mali sustav robotskih ljudi koji čine što im se kaže i nikada ništa ne zapitkuju.

Ovaj prikaz 'robotskog' društva doživjela sam kao zbilja jeziv. Zamislite da se sva književnost na svijetu svede tek na stotinu književnih djela, a sva ostala da se unište i nitko ih nikada više ne pročita! Strašno, zar ne? I svih ostalih stotinu stvari: slika, glazbe... Zbilja jeziv i ograničen svijet u kojem nikako ne bih voljela živjeti. Pogotovo zbog toga što je daljnje stvaranje također zabranjeno, tako da će, npr., 100 pjesama zauvijek ostati samo 100 pjesama. Najtužnija stvar od svega je što Društvo u biti ne dopušta građanima da žive - samo im daje dovoljno onoga što im treba da prežive i prožive svoj unaprijed osmišljeni život zamagljenih očiju koje ne vide da ništa od čitavog njihovog života nisu sami izabrali. Da su možda živi, ali nisu slobodni. A najgore je, po meni, živjeti bez slobode - slobode da radiš što želiš i živiš kao želiš, onako kako si sam izabrao.

Ono što mi se pak posebno svidjelo, bilo je to kako ovdje, na neki način, tihu revoluciju započne upravo jedna pjesma. To kako su stihovi ti koji zapale plamen pitanja, i imaju potencijal proširiti se poput požara, samo nevidljivi. Oni pružaju slobodu u svijetu u kojem je sloboda zabranjena, jer, nakon što ih jednom upamtiš, nitko ti ih više ne može oduzeti.

Bilo mi je strašno zanimljivo čitajući otkrivati kako funkcionira Društvo, te istovremeno otkrivati i sve njegove skrivene (a nerijetko i podle) karakteristike. Ono što mi je posebno privuklo pažnju je činjenica da građani ovdje ne samo da su zaboravili (ili im nije bilo dozvoljeno prisjećati se ili sačuvati koju uspomenu na) određene stvari, pjesme, priče ili lekcije, već nemaju ni znanje o nekim vještinama, kao što je npr. pisanje (a pod tim mislim na pisanje olovkom po papiru, ne tipkama po računalu). Ono što mi je kod tog konkretnog zaborava bilo fascinantno je to koliko je povezano i s nama danas: ljudi sve više tipkaju po mobitelima i koriste se touch screenovima, u tolikoj mjeri da se čak već teško snalaze na običnom 'no-touch-screen' računalu, a pisanjem vlastitom rukom po papiru se gotovo uopće ne koriste. Nekako mi se čini da je pisanje već i sad postalo pomalo zaboravljena vještina i da je samo pitanje trenutka kada ćemo i mi, kao Cassia, u čudu promatrati riječi ispisane rukom, nesposobni da ih i sami napišemo.

No vratimo se na knjigu.

Iako ovdje postoji romantična priča, a i sama radnja pokrene se Banketom Spajanja, ta romansa ne dominira čitavom pričom, već se samo uvijek nalazi negdje njoj u blizini i služi kao motivacija za sve što Cassia čini (iako ona nije pritom i jedina njena motivacija). Radnja je zanimljiva, premda se ne odvija odveć brzo, ali sama priča je u dovoljnoj mjeri napeta i sadrži dovoljno iznenađenja da joj ovakav tempo odvijanja radnje baš pogoduje. Svako poglavlje ostavi dovoljno materijala 'u zraku' da odmah poželite krenuti na ono sljedeće, i tako, poglavlje po poglavlje, stignete na kraj prije no što ste to možda htjeli. Knjiga nije dugačka i brzo se čita, tako da joj slobodno možete dopustiti da vas zaokupi.

Mene je ova knjiga zaokupila toliko da sam ju pročitala u samo jednom danu, što možda baš i nije bila najbolja stvar koju sam mogla napraviti budući da sam sad gotova i slijedi mi (nadam se ne dugo) čekanje na idući nastavak. :( A ako i vi, kao i ja, inače volite fantastiku, a posebno distopije, ovu nemojte propustiti. Nadam se da će vam se svidjeti jednako kao i meni.

NAJSRETNIJA CURA NA SVIJETU, Jessica Knoll

Izdavač: Znanje, 2016.
[eng. Luckiest Girl Alive]

'Najsretnija cura na svijetu' - Ani Fanelli - sve je ono što bi svaka djevojka poželjela biti, samo ne baš zaista i sretna. Ani naizgled ima baš sve - uspješna je u svom poslu, zaručena za zgodnog (i bogatog) Lukea, koji ju voli i za kojeg bi se trebala uskoro udati, savršeno izgleda, ima savršenu frizuru i nosi savršenu odjeću. Dugo je i mukotrpno radila da bi sve ovo postigla i da bi se sve kockice njenog života baš tako savršeno posložile. No, ova savršena i uspješna Ani Fanelli samo je fasada ispod koje se skrivaju strahovi, nesigurnost i duboko zakopana bolna prošlost.

Kada ju pozovu da sudjeluje u snimanju dokumentarca o svojoj bivšoj srednjoj školi, Ani se, svjesna da će to itekako otvoriti neke stare rane, ali joj  možda dati i mogućnost razrješenja, spremno odazove pozivu. Dok se sprema po prvi put javno progovoriti o svemu što se dogodilo, Ani se sve slike iz prošlosti vraćaju, no ovaj put ne da bi ju progonile, već da bi ih se jednom zauvijek oslobodila i možda, konačno, i ostvarila svoj cilj - da zaista postane najsretnija cura na svijetu.

Iskreno, nisam znala što očekivati od ovog romana kad sam ga po prvi put uzela u ruke. Prema naslovu, očekivala sam nekakav chick-lit, nešto zabavno i lepršavo, s primjesom romantike. Ali već je sinopsis sa stražnje strane korica knjige potpuno razbio ta moja prvotna očekivanja, jer me naveo da pomislim kako se ovdje ipak radi o nečem drugačijem - napetom trileru punom misterija, u kojem se sadašnjost i prošlost izmjenjuju kako bi otkrile neku duboko zakopanu tajnu iz prošlosti koja bi mogla čitavu radnju romana okrenuti naglavce.

Istina je, pak, da je ovaj roman, iako doista sadrži elemente trilera i mnoge misterije, nešto sasvim drugo.

Pisan je na jedan potpuno drugačiji način od ičega što sam do sada pročitala. Priču priča Ani, iz prvog lica, započevši priču u sadašnjosti, a nastavljajući ju skokovima u prošlost, pa natrag u sadašnjost, sa svakim skokom otkrivajući malo više - i o samoj priči, ali i o samoj sebi. No, to nije ono što je drugačije kod ove priče. Ono što je drugačije je način na koji ju Ani priča, odnosno način na koji se ona kao lik prema priči postavlja, iznoseći činjenice o sebi i svome životu na jedan pomalo grub i vrlo kritički način, koji bi se mogao okarakterizirati kao onaj 'bez dlake na jeziku', ali ne u smislu provokacije ili korištenja psovki i slično. U svemu što govori, Ani se koristi određenom dozom sarkazma i autoironije, što se posebno osjeti kada priča o svemu što je ostvarila, tj. o svemu onom što njen život čini savršenim - tada njen ton zna postati i podsmješljiv, pa čak i crnohumoran. No, kakav god bio ton kojim priča, ono što se ne mijenja je činjenica da uvijek pogađa u samu bit stvari.

Kao lik Ani je dosta kompleksna, tj. moglo bi se reći da je sastavljena od više slojeva. 'Savršena' Ani koju upoznamo na početku i čije tajne malo pomalo otkrivamo zapravo je samo ljuštura - pomno izgrađen oklop oko one prave Ani, koja je u prošlosti bila povrijeđena i koja taj oklop koristi kako se to više nikada ne bi ponovilo. Ta 'savršena' Ani, koju prvu upoznajemo, nije baš lik koji za kojeg je moguće razviti preveliku simpatiju (prije bi bila ono što bi vas moglo otjerati od nastavka čitanja), jer ta Ani predstavlja ono što bismo teško mogli nazvati ikako drugačije od 'prava kučka', kako često i sama Ani sebe opisuje. Također, na prvi pogled, Ani odaje i dojam strašno plitke i površne osobe, opsjednute izgledom i dojmom koji ostavlja na druge, što me znalo pomalo živcirati. No, ono što ćete otkriti ako pogledate ispod te savršene površine je puno 'dublji' lik - žena koja se s tragedijom koja joj se dogodila nije znala nositi nikako drugačije nego da oko sebe izgradi neprobojni štit kojeg nitko više nikada neće moći probiti.

Možda ste iz svega što sam do sada napisala dobili dojam da je Anina priča nekakva priča o ružnom pačetu koje se pretvara u labuda, ili barem nešto slično, ali ne, to nije to. Ova priča progovara o puno bitnijim i surovijim temama: nasilju među vršnjacima, zlostavljanju, bullyingu i seksualnim zločinima. Konkretnije, ona se bavi i danas aktualnom i gorućom temom silovanja, te, nažalost, također danas još aktualnim polemikama oko toga znači li 'ne' uvijek 'ne'.

Nisam to znala dok sam čitala, ali autorica ove knjige, Jessica Knoll, temelje je za Aninu priču uzela iz svog vlastitog bolnog iskustva, budući da je i sama, baš kao Ani, bila grupno silovana u dobi od 15 godina. Kako je ispričala u jednom intervjuu, trebalo joj je 17 godina da skupi hrabrosti i javno progovori o onome što joj se dogodilo, a pri tome nije mislila samo na čin silovanja, već i na to da joj drugi - liječnici, psiholozi, prijatelji, poznanici - nakon što se to dogodilo jednostavno nisu vjerovali; da su smatrali da silovanje nije silovanje ako si pio ili bio pijan tijekom tog čina ili da to 'ne' nije bilo 'pravo ne' ili stotinu drugih takvih groznih besmislica. Upravo je iz tog razloga, po mom mišljenju, bitno pročitati ovu knjigu: jer ona podiže svijest o žrtvama silovanja, podiže svijest o tome da je 'ne' uvijek 'ne' bez obzira na okolnosti u kojima se izreklo i da je silovanje uvijek silovanje ako osoba nije i fizički i mentalno prisutna i voljna tijekom seksualnog čina.

Druga, ali ne i manje bitna, stvar o kojoj ova knjiga progovara i o čemu podiže svijest je to da sva naša djela usmjerena prema drugoj osobi, koliko god ona bila učinjena u šali ili bila ne namjerno zla, snose posljedice. To se pogotovo odnosi na klince, prvenstveno tinejdžere, čija društva se nerijetko sastoje od popularnih i manje popularnih grupica, pri čemu one popularne često tiraniziraju one nepopularne i zlostavljaju ih, i verbalno i fizički. Ova knjiga nam pruža maleni uvid u to što se može dogoditi kada to zlostavljanje prevrši svaku granicu i kakve točno tragične posljedice to može izazvati. U svijetu u kojem smo svjedočili brojnim incidentima u brojnim školama širom svijeta, u kojima su se vršnjaci okrenuli protiv kolega vršnjaka, podizanje svijesti o posljedicama koje mogu izazvati naša djela vrlo je bitno, i sjajno je da je postoje ovakva djela u kojima o tome možemo čitati.

Ova je knjiga idealan primjer onoga kad očekuješ jednu stvar, a dobiješ nešto sasvim drugo. Nadam se da vam nisam previše toga otkrila o samoj radnji (mislim da nisam), a da sam vas istovremeno u dovoljnoj mjeri zaintrigirala za ovu knjigu da ju  poželite pročitati. Neobična je, govori o bitnim i ozbiljnim temama, i skriva puno više toga od onoga što možete naslutiti na prvi pogled. Mislim da ovo nije knjiga za koju se jednostavno može odrediti da li vam se sviđa ili ne. Ali ono što je sigurno, je to da će ona u vama potaknuti razna pitanja i razna razmišljanja, nakon što ju dovršite. Pročitajte i javite mi jesam li bila u pravu.

OBILJE KATHERINA, John Green

Izdavač: Fokus, 2016.

[eng. An abundance of Katherines]

Od 'Alaske', preko 'Greške' i 'Gradova od papira', pa sve do 'Katherina', John Green stvorio je svoj prepoznatljivi stil pisanja i tip likova: osobite tinejdžere intelektualce, koji se u svojim svakodnevnim tipično tinejdžerskim dijalozima ne libe često doticati i (za njih) posve netipičnih filozofskih rasprava. Ono što je postigao stvarajući takvu mješavinu likova i njihovih međusobnih interakcija je to da je 'šmokljane' učinio cool, odnosno sve one ne-popularne, u tinejdžerskom društvenom svijetu marginalizirane - popularnima.

Greenovi likovi obično su posve obični tinejdžeri, koji uvijek u sebi nose i neke posve neobične osobine ili sklonosti, koje ih zapravo čine originalnima. Takav je i Colin, glavni lik ovog romana: 'čudo od djeteta' čija je posebnost u tome da pamti gomilu informacija i nadprosječno je inteligentan, što mu baš nimalo ne pomaže u tome da postane popularan ili da ga prestanu ostavljati djevojke koje voli. Speaking of which, u tome leži još jedna Colinova posebnost: on nema neki određeni tip djevojke koja mu se sviđa, izuzev činjenice da su se sve djevojke koje su mu se ikada sviđale zvale Katherine. I sve su ga one, završno s Katherine broj 19, nakon nekog vremena ostavile.

Shrvan ljubavnom boli, te da bi se nekako otarasio čežnje za posljednjom Katherine, Colin se sa svojim prijateljem, Hassanom, odluči zaputiti na odmor/putovanje, i to bez ikakvog plana ili cilja: jednostavno će se voziti i, naposlijetku, negdje završiti. A u međuvremenu, kako bi prebolio Katherine i otkrio zašto ga sve te Katherine stalno ostavljaju, Colin je odlučan dovršiti svoj 'Teorem osnovne predvidivosti Katherine' - teorem koji će ga, kako on to vidi, učiniti genijem i koji će moći prikazati tijek romantične veze bilo kojih dvoje ljudi.

Osnovni tijek radnje, u kojem imamo mladića koji (bezuspješno) juri za djevojkom svojih snova, nešto je što čini obilježje svakog Greenovog romana (izuzev, možda, 'Greške'), pa tako ni ovdje to nije iznimka. Isto kao i to da u svakom Greenovom romanu ta neuhvatljiva djevojka u biti i nije među onim glavnim likovima samog romana, već, neuhvatljiva i nestalna kakva već jest, leluja negdje na njegovim rubovima. Tako je i ovdje (bez obzira na nešto veći broj neuhvatljivih Katherina). :)

Unatoč tome što Colin i Hassan pokrenu radnju krećući na putovanje, tzv. road trip, većina radnje odvija se na jednom mjestu: u malom američkom gradiću Gutshotu, u Tennesseeju. Sam Gutshot, baš kao i njegovi stanovnici, koje će Colin i Hassan sve odreda upoznati, pomalo je klišejiziran u svojim opisima, pa čak i apsurdan, u tolikoj mjeri da je teško povjerovati da bi takav gradić uopće mogao postojati. Istina je da zaista ne postoji, ali ipak zapravo nije potpuno izmišljen, jer ga je, kako sam kaže, Green složio od mnoštva sličnih gradića koje je svojevremeno posjetio dok je odrastao. No, koliko god bio bizaran i koliko god graničio s apsurdom, Gutshot će ipak odigrati značajnu ulogu u Colinovu životu i nastanku Teorema.

Govoreći o Teoremu, on je nešto što spaja ovaj roman s matematikom. (Ne brinite, ako niste ljubitelj matematike, Green se zbilja potrudio da sve one baš 'matematičke' stvari svede na minimum, tek koliko je potrebno da priča funkcionira. A za sve one koji žele znati više, postoji poseban Dodatak na kraju knjige.) E sad, ja osobno volim matematiku i kužim ju, tako da o cijeloj toj stvari s Teoremom imam nešto podvojene osjećaje. Teorem kao takav funkcionira kao ideja, ali ne mogu reći da sam uspjela vidjeti njegov smisao. No, s obzirom na ono što Teorem znači Colinu, mogu shvatiti zašto je toliko bitan. Naime, Colin cijelo vrijeme sebe gleda kroz tu prizmu 'čuda od djeteta', od kojeg se očekuje da napravi nešto nevjerojatno, nešto posebno i pamtljivo. Posve je opsjednut time da 'bude važan' i ostavi traga u svijetu, a, kako istodobno iz nekog razloga misli da mu vrijeme za to istječe, Teorem je njegova posljednja slamka spasa da se izdigne iz mora 'genijalnog, ali ne dovoljno genijalnog da bi bilo i važno'. Zbog te svoje opsjednutosti i potrebe da stalno ističe svoju važnost, Colin se na mahove doima prilično umišljenim i napornim, zbog čega mi se kao lik nije baš osobito svidio. Što ne znači da nema on i svojih svijetlih trenutaka, dapače.

Ostali likovi u romanu jednako su originalni i posebni kao i Colin, ali su mi se i puno više svidjeli od njega, pogotovo Hassan. Hassanove sarkastične primjedbe i usputni komentari zabavni su i podižu radnju u trenucima u kojima ona upadne u kolotečinu, a smiješne situacije u koje i on i Colin znaju često upasti čine čitavu priču dinamičnijom i zabavnijom.

I Colinov Teorem i cijela ova priča sama po sebi, zajedno, na kraju, dolaze do istog zaključka i ističu istu poruku: da, koliko god se trudio, ne možeš uvijek u potpunosti predvidjeti ono što ti budućnost donosi. Možda u njoj leži još ostavljanja i još ružnih stvari. A možda i ne. Možda se u njoj nalazi Katherine 20, koja te nikada neće ostaviti, ili ponovno Katherine 19, koja će ti se vratiti zauvijek. Tko zna? Treba se jednostavno otisnuti na putovanje, poput Colina, i saznati.

SVE ŠTO SAM ŽELJELA, Lori Nelson Spielman

Izdavač: Fokus, 2016.
[eng. The life list]

Knjiga Lori Nelson Spielman - 'Sve što sam željela' - bajkovita je, lijepo napisana i vrlo životna priča, koja i stilom i temom pomalo podsjeća na neke od najboljih ostvarenja Cecelije Ahern, ili pak Lise Jewell.

Priča govori o Brett, mladoj ženi koja je upravo izgubila majku, s kojom je bila veoma bliska. Brettina je majka, kao i Brett i njezina dvojica braće, bila vrlo imućna žena, a također i uspješna direktorica jedne kozmetičke tvrtke, što je bio položaj koji je Brett smatrala da će, nakon majčine smrti, naslijediti. No, Brettina je majka za nju, kako će se ispostaviti, imala sasvim druge planove: naime, kako bi dobila nasljedstvo, majka joj je oporučno ostavila uvjet da ispuni deset ciljeva sa popisa životnih ciljeva koji je Brett svojedobno načinila.

Na prvi pogled, ovaj uvjet možda i ne izgleda osobito zahtjevan, ali stvar je u tome da je spomenuti popis Brett načinila kad je imala svega 14 godina, a na njemu se nalaze i neki ciljevi koji se Brett sada, u njenim tridesedima, čine potpuno neostvarivima - kao, primjerice, roditi dijete, zaljubiti se ili ostvariti potpuno drugačiju karijeru od one sadašnje. Da stvar bude još teža, sve ciljeve Brett mora ispuniti u razdoblju od samo godine dana.

Iako joj se na početku majčina odredba čini potpuno suludom, Brett će ipak pokušati ostvariti svoje davno zapisane životne ciljeve, a kako ih bude ostvarivala, postajat će joj sve jasnije da je njena majka možda ipak bila u pravu kada ju je natjerala da to učini - jer, jedan po jedan, ovi će ciljevi Brett izmijeniti život na načine koje prije ne bi mogla ni pojmiti...

Ovo je jedna od onih priča u kojima jednostavno uživate čitajući ih. Dirljiva je i zabavna, čak izrazito duhovita na nekim dijelovima, a u nekim drugima, pak, i vrlo dramatična. Sposobna je izmamiti vam i smijeh i suze, kao i još čitavu paletu drugih osjećaja, te, nakon čitanja, ostaviti vas s onim osjećajem kao da se rastajete od dragog prijatelja s kojim ste uživali družiti se.

Bilo mi je strašno drago družiti se s Brett, pratiti ju kroz njene uspone i padove i čitavu tu pustolovinu ostvarivanja ciljeva koje je zapisala kao četrnaestogodišnjakinja. Naročito mi se svidjelo to kako svi likovi ovdje na neki način čine jednu obitelj, te posebno kako se sve u biti vrti oko obiteljske povezanosti, s posebnim naglaskom na onu povezanost majke i kćeri, koju je autorica tako vješto i slikovito opisala oslikavajući odnos Brett i njene majke. Ta povezanost se posebno osjeti kroz činjenicu da, iako Brettina majka u romanu zapravo ne sudjeluje kao živući lik, njena se prisutnost, i njen utjecaj na neke događaje, itekako osjeti.

Ovaj je roman, također, vrlo inspirativan i čitatelja navodi da se zapita neke stvari i o odgovorima na ta pitanja razmišlja i nakon što zatvori knjigu. Ono što je zaista divno u njemu oslikano je ta nevjerojatna mogućnost da ti se, ponekad, svi komadići slagalice života, pa čak i oni naizgled potpuno nespojivih oblika, na kraju ipak uspiju posložiti u predivan, savršen mozaik. To je poruka koju nam ova knjiga šalje: ništa nije nemoguće i ništa nije nespojivo, ako imaš hrabrosti dovoljno se potruditi i strpljenja dovoljno dugo ustrajati u traženju savršenih kockica koje će se uklopiti u tvoj životni mozaik.

Nakon što pročitate Brettin popis životnih ciljeva, mnogi će se od vas sigurno prisjetiti i vlastitih, nebitno je li postojao samo jedan ili više njih, u različitim razdobljima vašeg života. A dok ih se budete prisjećali, razmislite i o tome koliko ste ih do sada ostvarili i budite ponosni na sve one koje jeste, a za one koje niste, razmislite biste li ih još htjeli ostvariti i što možete napraviti da to učinite. Brett će vam pokazati da je sve moguće, ali i da sve počinje prvim korakom. Samo treba imati hrabrosti i odlučnosti zakoračiti.

Preporučila bih ovu knjigu svakome tko traži malo inspiracije ili malo vedrine da mu uljepša sumorne dane stvarnosti, a posebno onima koji i sami sanjare o ostvarenju nekih svojih, ma koliko malih ili velikih, želja. Možda vas ova knjiga potakne da krenete u akciju. ;) Jer, baš kao što autorica, na samom kraju zahvala u ovoj knjizi, kaže: "ova knjiga pripada svakoj djevojci i ženi koja između riječi 'sanjarenje' i 'sanjariti' odabere glagol, a ne imenicu." Ja bih dodala, ne samo svakoj djevojci i ženi, već, jednostavno - svakome.

SLUČAJ, Melanie Raabe

Izdavač: Znanje, 2016.

[njem. Die Falle]

Među novim KDS izdanjima ovog se svibnja našao i jedan vrlo, vrlo intrigantan psihološki triler. Radi se o debitantskom romanu njemačke autorice Melanie Raabe, koji je dobio nagradu Stuttgarter Krimipreis 2016. za najbolji debitantski kriminalistički roman.

Radnja romana vrti se oko Linde Conrads, vrlo uspješne autorice bestselera koja već dugih 11 godina nije promolila glavu iz svoje vile u blizini Münchena, gdje živi u potpunoj izolaciji. Javnost ima različite teorije zašto je tome tako, uključujući i onu da Linda boluje od neke rijetke teške bolesti, ali istina je nešto drugačija: naime, prije 11 godina Linda je pronašla svoju sestru mrtvu i suočila se s licem njenog ubojice. Sve otada, Linda živi u neprekidnom strahu i lice ubojice je neprekidno proganja, i u snu i na javi. Ipak, uspjela se uvjeriti da je koliko-toliko sigurna, začahurena u svojoj izolaciji, sve do dana kada je slučajno na TV-u ponovno ugledala lice sestrinog ubojice.

Od tog trena, Linda se ne može smiriti. Odlučna je da sestrinog ubojicu dovede pred lice pravde, ali, u svom stanju i iz svoje samonametnute izolacije, zna da to ne može učiniti - ili bar da to neće biti tako lako. Nemajući druge opcije, Linda se hvata jedinog oružja kojim može nešto promijeniti - pisanja: napisat će roman u kojem će opisati sestrino ubojstvo, ne bi li time namamila ubojicu i postavila mu zamku u koju će biti primoran upasti...

Ovo je jedan vrlo kompleksan, intrigantan, napet i pametno napisan psihološki triler. Autorica u njemu hrabro pliva ne samo mračnim valovima jednog ubojstva, već uranja i u još mračnije i puno kaotičnije valove uma glavne protagonistice i svjedokinje navedenog ubojstva. Govoreći kroz Lindu, ona nam daje sjajan uvid u nemiran um osobe koja vrlo vjerojatno pati od nekog oblika shizofrenije i duboke paranoje, čineći time radnju romana još napetijom, budući da ni mi, kao ni sama Linda, često ne znamo što je stvarno a što samo odraz straha i tjeskobe.

Moram priznati da je ta tjeskoba, koja nekako kao da okružuje Lindu i prati ju kamo god da krene, čak i mene nekako, dok sam čitala, dotakla. Jer, prateći Lindu kako neprestano pogledava preko ramena, skače na svaki šum, nervozna je i nespokojna, a dok me njena priča, zbog svoje zanimljivosti i napetosti, sve više obuzimala, nemoguće mi je bilo i samoj ne osjetiti dio Lindine paranoje. Ta paranoja, strah i tjeskoba, pa čak i neki oblik klaustrofobije, kao da nekako izviru sa stranica knjige i uvlače čitatelja u potpuni doživljaj lika o kojem čita.

Spomenula sam već Lindinu ideju da uhvati ubojicu pišući roman o onome što se dogodilo, zbog čega se, u biti, ovdje nalaze čak dvije priče u jednoj, koje se međusobno izmjenjuju: Lindina, u sadašnjosti, te priča iz Lindinog romana, o događajima prije 11 godina i ubojstvu njene sestre. Događaji iz obiju priča nižu se simultano jedan za drugim, a nakon prvih nekoliko poglavlja, čitav roman nalazi se u svojevrsnom neprekidnom crescendu: svako poglavlje još je napetije od prethodnog i svako, baš svako, poglavlje završava cliffhangerom, zbog čega ujedno i ne možete nikako prestati čitati. Kako se radnja bliži svojem kraju, čak nekoliko ćete puta pomisliti da ste otkrili što se dogodilo, ali baš svaki put ćete shvatiti i da ste bili u krivu - dok ne dođe svome kraju, radnja ovog romana preokrenut će se i izvrnuti više puta no što biste pomislili da može.

Vješta manipulacija stvarnim i nestvarnim, manevriranje iznenadnim promjenama raspoloženja glavne protagonistice i držanje njenih ispada pod kontrolim, a onda opet hladnokrvno iznošenje činjenica ove priče odlike su koje je autorica ovog romana pri njegovom stvaranju u njega savršeno utkala. Ovo je, po meni, i to bez ikakve sumnje, jedan od najboljih psiholoških trilera koji se trenutno mogu pronaći u našim knjižarama. Podsjetio me na 'Terapiju' Sebastiana Fitzeka, a čak bih rekla i da mi je bio bolji od tog romana.

Izvanredna karakterizacija likova, vješto upravljanje tijekom radnje, održavanje neprekidne napetosti, a iznad svega zanimljiva radnja i intrigantne veze među likovima sve je ono što ovaj roman čini fantastičnim izborom ako tražite nešto što će vas potpuno zaokupiti na nekoliko sati. Moj je prijedlog da si svakako osigurate tih nekoliko sati za čitanje, jer, vjerujte, teško ćete igdje među stranicama ovog romana naći mjesto na kojem možete stati, a bez da poželite odmah saznati što će se dalje dogoditi. 

Zaista genijalan triler. Svakako pročitajte.

ČUDO, R.J. Palacio

Izdavač: Fokus, 2016.

[eng. Wonder]

 

Za sebe, August Pullman je samo običan klinac. Za druge, August je... pa, najblaže rečeno, neobičan. Naime, August je rođen s jedinstvenim kompletom gena koji su se posložili na način da su mu od lica napravili miš-maš, zbog čega je August često - zapravo uvijek - predmet zgražanja, čuđenja, pa čak i gnušanja drugih ljudi.

Kad je bio mali, August je, kamo god bi išao, nosio astronautsku kacigu, kako bi sakrio svoj izgled. Kasnije je jednostavno malokad uopće izlazio iz kuće, čak se i školovao kod kuće. Tako je bilo najlakše izbjeći sve te poglede i napadna buljenja od strane baš svakoga tko bi ga zamijetio. A, zbog njegovog izgleda, teško ga je bilo NE zamijetiti.

No, kako August odrasta, i on i njegovi roditelji malo po malo shvaćaju da se neće čitav život prema njemu moći odnositi kao prema djetetu i da mu neće biti dopušteno čitav se život skrivati od svijeta. Zato predlože Augustu da od ove godine krene u školu - pravu školu - i u njoj započne peti razred. Doći u novu školu, kao i krenuti u više razrede osnovne škole, ni u normalnim okolnostima nije baš lako, a za Augusta će se to pokazati kao pravi izazov - ali ipak izazov kroz koji će jednostavno morati proći, što bilo da bilo.

Čitati Augustovu - Auggijevu - priču, moram vam priznati, bio mi je pravi užitak. Privukla me, iznenadila i nasmijala. To je jednostavno jedna topla priča o jednom sasvim običnom klincu koji nema nikakvu želju isticati se u masi, ali zbog svog se izgleda ipak ističe, u čemu nimalo ne uživa. Auggie je svjestan da je izvukao kraću slamku u podjeli gena koja se dogodila još prije no što se rodio, baš kao što je, u svakom trenutku, izrazito svjestan svog izgleda, zbog kojeg je razvio sposobnost primijetiti čak i najmanji znak zaprepaštenja na licima drugih ljudi kojih sretne - jer to je nešto s čim se susreće svakodnevno, više puta na dan, kad god izađe iz kuće.

Svatko se od nas, mislim, u nekom trenutku svog života, zacijelo našao na Auggijevom mjestu. Svi mi koji smo ikada bili istaknuti i etiketirani kao 'debeli', 'štrkljavi', 'ribljoglavi', 'nosati', 'kepeci', 'dugonje', i milijun drugih jednako maštovitih nadimaka, znamo kako je to biti pod svjetlima reflektora zbog nečeg zbog čega tamo ne želiš biti, a znamo i kako drugi klinci ponekad (namjerno) znaju biti okrutni. Upravo zato mislim da bi ovu knjigu trebalo dati na čitanje klincima svih uzrasta, a možda ju čak i uvrstiti u lektire u nižim razredima osnovne škole, tako da već na početku školovanja klinci dobiju uvid u to kako je biti 's one strane' popularnosti, kako je ružno rugati se drugima na osnovi izgleda i kako, najvažnije od svega, izgled zapravo nije bitan i ne govori ništa o tome kakva je netko osoba.

Očekivala sam, na početku čitanja, da će knjiga biti pisana samo iz Augustovog kuta gledanja, ali nije. Auggie je tek jedan od likova koji sudjeluje u pričanju svoje priče i to mi se zbilja svidjelo jer sam time dobila priliku promotriti priču iz više kuteva: onog njegove sestre Vie, Vijinog dečka Justina, Vijine prijateljice Mirande, Auggijevih prijatelja Jacka i Summer. Iz njihovih kuteva gledanja, ne dobije se samo širi uvid u to kako je biti netko poput Augusta, već i to kako je biti sestra dječaka s posebnim potrebama, za koju roditelji gotovo nikad nemaju vremena jer su neprestano usredotočeni na njenog brata; kako je biti prijatelj dječaka koji je predmet ismijavanja čitave škole i time ujedno i na sebe usmjeriti podle smicalice druge djece; itd.

Ova nam knjiga daje jedinstvenu priliku da promotrimo sve ono što stoji ispod površine nečijeg izgleda i vidimo što bismo sve mogli propustiti ako bismo bili isti kao većina ljudi koji se, pri pogledu na Augusta, zgroze i pobjegnu u suprotnom smjeru: propustili bismo upoznati sjajnu osobu, odanog prijatelja, nekoga tko nas je sposoban nasmijati u bilo kojem trenutku i zauzeti se za nas bez obzira na sve. Jer August je sve to, a i mnogo više, ali tek se rijetki pogledi uspiju probiti kroz površinu onoga kako on izgleda i sve to primijetiti.

Mislim da nam ova knjiga šalje sjajnu i jasnu poruku: da prestanemo biti tako površni i usredotočeni na izgled, da bi nam pogledi, kada gledamo u nekoga, trebali sezati dublje od toga kakav je on na prvi pogled i ima li velik ili mali nos, uši ili što već, te da je svatko koga sretnemo potencijalno čudesan, ako mu dopustimo da bude ono što jest, a ne etiketa koju smo mu namijenili.

Bez obzira na vašu dob i vaše čitalačke preferencije, ali pogotovo ako ste mlađih uzrasta, preporučam vam da pročitate ovu knjigu i upoznate Augusta.

Jer August je samo običan klinac. Ali August je i čudo. Pročitajte njegovu priču i doznajte zašto.

PETO EVANĐELJE, Ian Caldwell

Izdavač: Profil, 2015.

[eng. The 5th gospel]

 

Otac Alex Andreou grkokatolički je svećenik na službi u Vatikanu, gdje poučava o evanđeljima. Grkokatolički svećenici, za razliku od rimokatoličkih, mogu postati i oni koji su već oženjeni, pa je tako i otac Alex oženjen, iako ga je žena napustila, a s njom ima i sina, Petera. Sve u svemu, za oca Alexa život teče normalno sve dok ga jedne večeri ne nazove brat, Simon, i zamoli ga da se s njim susretne jer je u nevolji. U kakvoj točno nevolji, Alex ne zna, ali uskoro će otkriti.

Naime, kad stigne na mjesto dogovora, Alex otkrije da je njegov i Simonov zajednički prijatelj, doktor Ugo Nogara, ubijen, i to netom uoči otvorenja izložbe koju je pripremao, a u kojoj je navodno htio otkriti nešto vrlo značajno u vezi artefakata koje je proučavao - Torinskog platna i izgubljenog, tzv. Petog evanđenja - Diatessarona. Uskoro potom Simona optuže za Ugovo ubojstvo, a on si nimalo ne pomaže šuteći o svemu što se dogodilo. Tako na Alexu ostaje da na svoju ruku pokuša doznati istinu, a ono što će otkriti neće utjecati samo na sudbinu njegova brata, već bi moglo potresti i same temelje čitave katoličke crkve.

Vrlo zanimljiva i intrigantna, ova priča pomalo podsjeća na najpoznatije djelo Dana Browna - 'Da Vincijev kod', koje je svojedobno izazvalo brojne polemike, a usudila bih se reći da i ova knjiga ima isti taj potencijal, možda čak i veći.

Caldwell se uhvatio jedne od najpoznatijih kršćanskih relikvija - Torinskog platna, koje je već samo po sebi dovoljno kontroverzno ako imamo u vidu činjenicu da su testovi procjene njegove starosti iz 1988. pokazali da ono datira tek iz srednjeg vijeka, te, sukladno tome, nikako ne može biti autentično. Caldwell u ovom romanu na svjetlo izvlači još neke kontroverzne činjenice vezane uz platno, koje još više dovode u pitanje sve što ono predstavlja. Ne bih vam željela previše otkriti, kako vam ne bih pokvarila doživljaj čitanja, ali reći ću samo to da pitanje koje Caldwell, vezano uz platno, postavlja, zapravo u pitanje dovodi i čitavu kršćansku umjetnost prikazivanja Isusovog lika.

Usporedo s platnom, Caldwell se u ovom romanu uhvatio i jednog, možda manje poznatog, artefakta - Diatessarona, odnosno Petog evanđelja. Zanimljivost je tog evanđelja u tome što ono kombinira sva 4 evanđelja u jedno, a problematika se nalazi u tome što se ni sama 4 evanđelja jedno s drugim ne poklapaju. Uočavanje i proučavanje razlika između evanđelja, te evanđelja i Diatessarona, bilo mi je posebno zanimljivo i zapravo posve novo otkriće, a sigurna sam da će neke čitatelje ova knjiga potaknuti da i sami provjere neke od dijelova koji su, vezano uz ovu priču, posebno istaknuti.

Još jedna zanimljivost bila je, za mene, u tome što ovaj roman pruža uvid u život jednog svećenika u Vatikanu, a taj se život pokazao tako prizemnim i tako običnim, naspram nekakvog kakvog si većina ljudi, a i ja među njima, vjerojatno zamisli kad pomisli na tu konkretnu profesiju. Također, posebno je zanimljivo pratiti oca Alexa, jednog grkokatoličkog svećenika, u okruženju u kojem prevladavaju rimokatolici, kao i naglasak na mogućnost ponovnog, da tako kažem, zbližavanja, ta dva, često sukobljena, dijela katoličke crkve.

Možda vam sve ovo zvuči kao nešto što bi se moglo svidjeti i biti namijenjeno prvenstveno religioznim čitateljima, ali zaista nije. Religija u ovom djelu nije nametljiva i ne pokušava čitatelju nametnuti nikakve vjerske stavove. Ovaj je roman, u smislu religije, više istraživački: on traga i na svjetlo dovodi neke manje poznate činjenice i događaje, traži u njima neki skriveni smisao i tumači ga na jedan nov način, ne namečući čitatelju nikakvo 'ispravno' mišljenje, već puštajući ga da se sam složi ili ne složi s onim što se u njemu iznosi.

 

Jedino što bi moglo predstavljati neki problem pri čitanju jest potpuno nepoznavanje biblijskih tekstova. Ja sama nisam vjernik, ali pročitala sam Bibliju, pa su mi i njeni dijelovi koje Caldwell ovdje iznosi, odnosno priče koje proizlaze iz tih dijelova, bile otprije poznate, zbog čega mi nije bilo teško pratiti i shvatiti razloge iza ovog cijelog misterija. No, ne znam bi li mi bilo jednako lako sve to shvatiti bez poznavanja biblijskih priča. Možda bi, a možda baš i ne bi.

Iako se radi o vjerskim artefaktima, odvija u centru katoličke vjere i glavni lik je svećenik, ovaj je roman prvenstveno uzbudljivi misteriozni triler. U njemu se odvija jedna punokrvna istraga jednog ubojstva, traga se za izgubljenim predmetima i značenjima, a čak svjedočimo i procesu suđenja, i to na crkveni način, što je još jedna zanimljivost koju mogu dodati na listu zanimljivosti koje su me držale uz stranice ove knjige. Napetosti također ne manjka, kao ni iznenađenja: kako se bližimo kraju, sve ono što ste mislili da ste otkrili preokrenut će se i izokrenuti barem još nekoliko puta.

Jedina sitna zamjerka koju mogu ovom djelu pripisati je ta da, nakon što je autor hrabro iznio činjenice koje su u stanju uzdrmati čitav kršćanski svijet, i koje su, ovdje, utjecale na puno toga, pa i neke značajne događaje koji se bez njih ne bi bili dogodili, nije ih imao hrabrosti slijediti do kraja. Neka je ključna pitanja ostavio otvorenima, odnosno, ne toliko pitanja, koliko posljedice tih postavljenih pitanja i na njih dobivenih odgovora. Iako mislim da je kraj bio zadovoljavajući, voljela bih vidjeti kako bi se cijeli događaj otpleo do kraja, da je autor išao tim smjerom.

No, bilo kako bilo, ako volite misterije, zapetljane slučajeve i napete, neočekivane završnice, bez obzira na vaše mišljenje o katoličkoj vjeri, preporučam čitanje ovog romana. Zbilja je dobar.

LUNA TREE - THE BABY PROJECT, Maya Berger

Izdavač: Luna Tree Publishing, 2015.

Ova je knjiga u moje ruke došla od same autorice, koja me zamolila za iskrenu recenziju. 

Moram spomenuti, prije svega, da knjiga zaista izgleda predivno. Tko god da je osmislio naslovnicu, napravio je sjajan posao. Naslov je misteriozan i neobičan, te me odmah nekako vukao da otkrijem o čemu se to ovdje radi. (Neću vam otkriti koja je tajna iza naslova, kako vam ne bih uskratila užitak da pročitate i saznate sami. ;))

Radi se o autobiografskoj priči same autorice, Maye Berger, koja se, susrevši se s rijetkom autoimunom bolesti, odlučila svoje iskustvo o suočavanju s istom te, konačno, i prevladavanju iste, podijeliti s drugima, ne bi li time možda još nekome pomogla ili ga inspirirala ako se on ili ona ikad nađe u sličnoj situaciji.

Na početku, Mayina priča djeluje poput dnevničkih zapisa, u kojima ona priča o svome životu prije bolesti i susretanju s njome, istodobno otkrivajući i dosta toga o samoj sebi, svojim razmišljanjima, snovima i ljubavima. Zbog ovakvog načina pisanja, nekako sam se, čitajući, osjećala kao da zabadam nos u nečiji privatni dnevnik, što ova knjiga u biti i jest, pa ne mogu ne odati respekt autorici na hrabrosti da sve to podijeli s drugima, čak i one trenutke koji ju ne ostavljaju u naboljem svjetlu - trenutke za koje i sama za sebe priznaje da je u njima bila naporna, zahtjevna ili teška. Nema mnogo ljudi koji bi se to usudili.

Moram, ipak, priznati, da mi je u nekim dijelovima bilo pomalo teško skoncentrirati se na priču, jer, pričajući svoju životnu priču, Maya u nju uvodi i iz nje izvodi brojne likove - članove njene obitelji, njene sadašnje i bivše ljubavi, poznanike i prijatelje, koji u tom pričanju imaju epizodne uloge i uskaču po potrebi, često nasumično, dovodeći sa sobom i male mini digresije zbog kojih je lako izgubiti nit koju priča slijedi. Također se nisam mogla oteti dojmu da Maya koristi svaku priliku kako bi ubacila i pokoju kritiku svakoj od osoba u svome  životu, što me u par navrata nagnalo da pomislim kako sam se našla na partiji tračanja na kavi, na kojoj mi se povjerava netko koga ne poznajem i iznosi mi prilično intimne stvari i primjedbe o ljudima u svom životu, pri tome ih nimalo ne štedeći. Pomalo čudan osjećaj, ali tek u par navrata, i opet, to sam samo ja, drugi čitatelj to možda ne bi doživio na ovaj način.

Mayina bolest naziva se Ankylosing Spondylitis, odnosno ankilozantni spondilitis, a radi se (prema medicinskom rječniku) o autoimunoj reumatskoj bolesti vezivnog tkiva u kojoj se javlja upala kralješnice i velikih zglobova, što dovodi do ukočenosti i bolova. Ova bolest je rijetka i nisam se nikada s njom ranije susrela, te sam ovim putem dobila priliku mnogo o njoj doznati i naučiti.

Pričajući svoju priču, Maya ništa ne skriva: hrabro iznosi sve detalje svog života, pokušavajući nam približiti i otkriti sve faktore koji su možda utjecali na njenu bolest, i koji su, kasnije, bili ti koji su pomogli da je prebrodi. U Mayinom hrvanju s bolesti mnogi će se čitatelji, bez sumnje, prepoznati: beskrajni posjeti bezbrojnim liječnicima i specijalistima, nemogućnost da se dođe do prave dijagnoze, bezuspješna liječenja i terapije, iskušavanje bezbrojnih alternativnih metoda i onaj krajnji osjećaj frustracije i nemoći kada ništa od toga svega ne upali i ne da nikakve rezultate. Kroz sve je to i Maya prošla, sve dok nije konačno pronašla onu jednu stvar koja je, na kraju, upalila.

Za Mayu, ta 'stvar' bila je Energija, i to Energija s velikim 'E', jer se pod tim terminom ovdje ne misli na energiju koja proizlazi iz fizičke aktivnosti i rada, nego Energiju koja stvara svjetlost i toplinu, onu koja može biti i izvor iscijeljenja. Odmah ću vam reći da nisam baš neki pobornik alternativne medicine niti alternativnih metoda liječenja, iako ih niti u potpunosti ne odbacujem. No, u smislu što ova Energija predstavlja, kako funkcionira i što jest, Maya ju je jako dobro predstavila u ovoj knjizi, te ona i sa znanstvenog gledišta, po meni, ima smisla. U metode kako se njome koristiti u liječenju neću pobliže ulaziti, jer tu nikako nisam stručnjak, ali one su također iznijete u ovoj knjizi i ostavljene na čitatelju da ih prihvati ili promotri sa skepsom.

To je ono što mi se najviše svidjelo kod ove knjige: to što autorica ne nameće svoj stav, odnosno svoj izbor liječenja kao jedini ispravan - ona ga jednostavno predstavlja, iznosi svoja iskustva s njim, njegove dobre, ali i njegove loše strane, kao što je, primjerice, visoka cijena tretmana. Maya nikoga ne pokušava nagovoriti da isproba ovu metodu liječenja, ona samo želi nekome pružiti informaciju o njoj, baš kao što je i njoj ona bila pružena, ta inspirirati nekoga i ohrabriti ga da ne odustane, čak ni kada mu se čini da mu baš ništa ne može pomoći i da nikada neće uspjeti riješiti svoj problem. 

Ili, onako kako sama kaže na početku knjige: "My hope is that my story will inspire and encourage others."

Maya želi ohrabriti ljude da ne odustanu od ostvarivanja svojih snova zato jer ih bolest u tome sprečava. I ona je imala san - zasnovati obitelj - pred kojim se bolest ispriječila, ali uspjela je pobijediti i ostvariti ga. Zašto to onda ne bi mogao i svatko od nas?