utorak, 17. svibnja 2016.

OBILJE KATHERINA, John Green

Izdavač: Fokus, 2016.
[eng. An abundance of Katherines]


Od 'Alaske', preko 'Greške' i 'Gradova od papira', pa sve do 'Katherina', John Green stvorio je svoj prepoznatljivi stil pisanja i tip likova: osobite tinejdžere intelektualce, koji se u svojim svakodnevnim tipično tinejdžerskim dijalozima ne libe često doticati i (za njih) posve netipičnih filozofskih rasprava. Ono što je postigao stvarajući takvu mješavinu likova i njihovih međusobnih interakcija je to da je 'šmokljane' učinio cool, odnosno sve one ne-popularne, u tinejdžerskom društvenom svijetu marginalizirane - popularnima.

Greenovi likovi obično su posve obični tinejdžeri, koji uvijek u sebi nose i neke posve neobične osobine ili sklonosti, koje ih zapravo čine originalnima. Takav je i Colin, glavni lik ovog romana: 'čudo od djeteta' čija je posebnost u tome da pamti gomilu informacija i nadprosječno je inteligentan, što mu baš nimalo ne pomaže u tome da postane popularan ili da ga prestanu ostavljati djevojke koje voli. Speaking of which, u tome leži još jedna Colinova posebnost: on nema neki određeni tip djevojke koja mu se sviđa, izuzev činjenice da su se sve djevojke koje su mu se ikada sviđale zvale Katherine. I sve su ga one, završno s Katherine broj 19, nakon nekog vremena ostavile.

Shrvan ljubavnom boli, te da bi se nekako otarasio čežnje za posljednjom Katherine, Colin se sa svojim prijateljem, Hassanom, odluči zaputiti na odmor/putovanje, i to bez ikakvog plana ili cilja: jednostavno će se voziti i, naposlijetku, negdje završiti. A u međuvremenu, kako bi prebolio Katherine i otkrio zašto ga sve te Katherine stalno ostavljaju, Colin je odlučan dovršiti svoj 'Teorem osnovne predvidivosti Katherine' - teorem koji će ga, kako on to vidi, učiniti genijem i koji će moći prikazati tijek romantične veze bilo kojih dvoje ljudi.

Osnovni tijek radnje, u kojem imamo mladića koji (bezuspješno) juri za djevojkom svojih snova, nešto je što čini obilježje svakog Greenovog romana (izuzev, možda, 'Greške'), pa tako ni ovdje to nije iznimka. Isto kao i to da u svakom Greenovom romanu ta neuhvatljiva djevojka u biti i nije među onim glavnim likovima samog romana, već, neuhvatljiva i nestalna kakva već jest, leluja negdje na njegovim rubovima. Tako je i ovdje (bez obzira na nešto veći broj neuhvatljivih Katherina). :)

Unatoč tome što Colin i Hassan pokrenu radnju krećući na putovanje, tzv. road trip, većina radnje odvija se na jednom mjestu: u malom američkom gradiću Gutshotu, u Tennesseeju. Sam Gutshot, baš kao i njegovi stanovnici, koje će Colin i Hassan sve odreda upoznati, pomalo je klišejiziran u svojim opisima, pa čak i apsurdan, u tolikoj mjeri da je teško povjerovati da bi takav gradić uopće mogao postojati. Istina je da zaista ne postoji, ali ipak zapravo nije potpuno izmišljen, jer ga je, kako sam kaže, Green složio od mnoštva sličnih gradića koje je svojevremeno posjetio dok je odrastao. No, koliko god bio bizaran i koliko god graničio s apsurdom, Gutshot će ipak odigrati značajnu ulogu u Colinovu životu i nastanku Teorema.

Govoreći o Teoremu, on je nešto što spaja ovaj roman s matematikom. (Ne brinite, ako niste ljubitelj matematike, Green se zbilja potrudio da sve one baš 'matematičke' stvari svede na minimum, tek koliko je potrebno da priča funkcionira. A za sve one koji žele znati više, postoji poseban Dodatak na kraju knjige.) E sad, ja osobno volim matematiku i kužim ju, tako da o cijeloj toj stvari s Teoremom imam nešto podvojene osjećaje. Teorem kao takav funkcionira kao ideja, ali ne mogu reći da sam uspjela vidjeti njegov smisao. No, s obzirom na ono što Teorem znači Colinu, mogu shvatiti zašto je toliko bitan. Naime, Colin cijelo vrijeme sebe gleda kroz tu prizmu 'čuda od djeteta', od kojeg se očekuje da napravi nešto nevjerojatno, nešto posebno i pamtljivo. Posve je opsjednut time da 'bude važan' i ostavi traga u svijetu, a, kako istodobno iz nekog razloga misli da mu vrijeme za to istječe, Teorem je njegova posljednja slamka spasa da se izdigne iz mora 'genijalnog, ali ne dovoljno genijalnog da bi bilo i važno'. Zbog te svoje opsjednutosti i potrebe da stalno ističe svoju važnost, Colin se na mahove doima prilično umišljenim i napornim, zbog čega mi se kao lik nije baš osobito svidio. Što ne znači da nema on i svojih svijetlih trenutaka, dapače.

Ostali likovi u romanu jednako su originalni i posebni kao i Colin, ali su mi se i puno više svidjeli od njega, pogotovo Hassan. Hassanove sarkastične primjedbe i usputni komentari zabavni su i podižu radnju u trenucima u kojima ona upadne u kolotečinu, a smiješne situacije u koje i on i Colin znaju često upasti čine čitavu priču dinamičnijom i zabavnijom.

I Colinov Teorem i cijela ova priča sama po sebi, zajedno, na kraju, dolaze do istog zaključka i ističu istu poruku: da, koliko god se trudio, ne možeš uvijek u potpunosti predvidjeti ono što ti budućnost donosi. Možda u njoj leži još ostavljanja i još ružnih stvari. A možda i ne. Možda se u njoj nalazi Katherine 20, koja te nikada neće ostaviti, ili ponovno Katherine 19, koja će ti se vratiti zauvijek. Tko zna? Treba se jednostavno otisnuti na putovanje, poput Colina, i saznati.