FORREST GUMP, Winston Groom

Izdavač: Algoritam, 2005.
[eng. Forrest Gump]

Ne znam postoji li još itko tko nije pogledao film 'Forrest Gump', s Tomom Hanksom u glavnoj ulozi. Ja sam ga gledala već nekoliko puta, prvi put davno, i svaki me put oduševio. Nisam odmah znala da postoji i knjiga prema kojoj je film snimljen, ali kasnije, kad sam saznala, sam ju i kupila, iako sam ju, eto, tek sad pročitala. Zašto tek sad? Ne znam. Zašto neke knjige dugo stoje na polici dok neke budu pročitane istog trena nakon što ih donesemo doma? Nemam odgovor na to pitanje. Bilo kako bilo, uhvatila sam se, eto, konačno i Forresta, koji me oduševio baš kao i film, ali i iznenadio jer se ta dva prikaza Forresta Gumpa poprilično razlikuju.

Počnimo od samog Forresta: filmski Forrest Gump je kržljavi mršavac (bar na početku) koji ima problema s iskrivljenom kralježnicom, zbog čega mora nositi specijalna pomagala za noge, koja mu pak otežavaju hodanje i onemogućuju trčanje. Knjižni Forrest je potpuno suprotan tome: on je vrlo visok i snažan i teži preko 120 kila, zbog čega ga ne biste baš svrstali među najbrže trkače na svijetu, ali Forrest zaista može biti strašno brz, pogotovo kad misli da ga netko goni. No, ona posebnost koja čini lik Forresta Gumpa u oba je Forresta prisutna, pa sve druge razlike u biti čini zanemarivima: Forrest je mentalno zaostao, odnosno, kako sam za sebe zna reći, on je 'idijot', ali 'idijot' u najpozitivnijem mogućem smislu.

Forrestova priča počinje odrastanjem u malom američkom gradiću, gdje je pohađao školu za djecu s mentalnim poteškoćama (ili školu 'za ostale', kako ju on zove), i gdje se među ostalom djecom isticao svojom veličinom. Zbog te su ga veličine zamijetili srednjoškolski sportski treneri, te ga uvrstili u nogometnu momčad. Tako je nekako ipak uspio i maturirati i čak se upisati na faks. Kako nije bilo moguće da studira, a da ne upiše niti jedan predmet osim sporta, Forrest je morao pohađati još pokoji kolegij, čime se ispostavilo da je izuzetno nadaren za matematiku i složene izračune, te da je Forrest zapravo 'idiot savant', kako ga kasnije medicinski ispravnim nazivom nazove jedan profesor psihologije.

Nakon što ipak, unatoč nadarenosti za određene predmete, Forrest padne prvu godinu faksa, njegov se život počne odvijati u nevjerojatnim i posve nepredviđenim smjerovima, u kojima će iskusiti i ono najbolje i ono najgore od života, sve vrijeme upadajući u jednu avanturu za drugom, i živeći život punim plućima, onako kako nikada nije očekivao da će to moći.

Forrestove dogodovštine su ono po čemu se film i knjiga najviše razlikuju. Ipak, to ne znači da i jedan i drugi nisu dobri, već samo da su različiti. Filmska je verzija malo blaža, malo realističnija, dok je ova knjižna puna svega i svačega što bi bilo teško pretočiti u film, a da on ne traje 12 sati. Forrestova književna avantura puna je apsurdnih situacija, potpuno nevjerojatnih, ali izrazito komičnih, događaja i cijele gomile najšarolikijih likova koje je moguće zamisliti. Pri tome moram napomenuti da, ma koliko se činilo da, čitajući, svjedočimo teatru apsurda, Forrestova je priča svejedno i više no uvjerljiva.

Forrest je i srce i duša ove priče, a ova je pak priča nešto što jednostavno morate pročitati. Jer, ona je jedna od rijetkih koje na mentalne probleme gledaju pozitivno, podižući time svijest o osobama s mentalnim poteškoćama i govoreći nam kako su i one, na kraju krajeva, samo obični ljudi, koji se od nas razlikuju samo stigmom koju im mi sami namećemo. I oni su sretni, i tužni, i hrabri, i sramežljivi, i pametni, i luckasti, i snalažljivi, i odlučni, i sve drugo baš kao i svi mi ostali. A takav je i Forrest. Njegova zaostalost nije nešto što ga čini drukčijim, nego samo nešto što ga čini posebnijim. On na svoj problem ne gleda kao na problem, on ga prihvaća i korača dalje s njim, ne dopuštajući mu da ga obeshrabri ili ga zaustavi da postigne ono što želi, a to je ono što je, za mene, najinspirativnija i najznačajnija stvar kod ove knjige.

Mislim da ova knjiga nosi snažnu poruku, koja glasi da, bez obzira kakva su nam ograničenja dana, bilo rođenjem, bilo nečim drugim, svatko od nas može uspjeti u životu i ostvariti svoje ciljeve, samo ako ne dopusti da ga ta nametnuta ograničenja sprečavaju u tome. Treba se prestati brinuti o uklapanju i problemima, i prepustiti se strujama života, da nas nose onamo kamo trebamo ići. Ako je to mogao Forrest, možete i vi.

"I tako mislim: bez obzira na to što se dogodilo, možem se uvjek prisjetit prošlosti i reć: barem nisam imo dosadan život.

Jel shvaćate što vam oću reć?"

DJEVOJKA OD MILIJUN DOLARA: PRIČE IZ KUTA, F. X. Toole

Izdavač: Algoritam, 2005.
[eng. Million dollar baby: Stories from the corner]

F. X. Toole spisateljski je pseudonim boksačkog trenera Jerrya Boyda, a ova je knjiga pomalo autobiografska zbirka priča o njegovim iskustvima i doživljajima iz, kako i sam naslov kaže, 'iz kuta' boksačkog ringa.

Zbirka se sastoji od 7 kratkih priča i novela, uključujući uvodnu, kao i onu naslovnu, koja je, po mom mišljenju, ujedno i jedna od najboljih. Sve priče ispričane su preko nekog promatrača, 'iz kuta' (bilo da je taj promatrač boksački trener ili i sam boksač), ili iz trećeg lica.

Iako se radi o boksu, fokus zbivanja svake priče nije na samom sportu, već na svemu što se događa oko njega: treninzi, privatni životi, privatne borbe, usponi i padovi talentiranih mladih boksača, problemi na koje nailaze... Čitajući ove priče, saznat ćete puno toga što niste znali o ovom sportu, uključujući i neke iznenađujuće činjenice.

Odmah vam moram reći da inače nisam neki fan ovog sporta, čak mi je i pomalo mrzak: ne vidim nikakvu privlačnost u promatranju dvoje ljudi kako se međusobno mlate. No, ova mi je knjiga promijenila pogled na sve to i, iako i dalje nisam fan, sada vidim da je moje viđenje boksa bilo u potpunosti pogrešno i ispunjeno predrasudama. Jer, kako Toole to znalački prikazuje u svojim pričama, boks nisu mišići, udarci i bijes - bit boksa je ravnoteža, brzina, snaga; ali i razmišljanje, taktika, poštovanje i, možda i najvažnija stvar - disanje.

"Boks je čarolija ljudi u borbi, čarolija volje, i vještine, i boli, i riskiranja svega kako bi mogao zaraditi poštovanje do kraja života."

Inače ne volim čitati baš 'sportske' knjige, u smislu da je sam sport u njima glavni fokus radnje (pogotovo ako se radi o nekom sportu koji me uopće ne zanima i koji ne pratim), koje se bave baš konkretnim opisivanjem utakmica/mečeva/etc. i malo previše idu u detalje, statistiku, pogled iz navijačkog kuta. Takve su knjige većinom i namijenjene fanovima određenog sporta koji u njima uživaju, ali meni su većinom dosadne i naporne. Kad god uzmem u ruke neku potencijalno 'sportsku' knjigu, uvijek imam taj neki strah da će i ta knjiga biti jedna od gore opisanih, što često bude slučaj, ali zna i ne biti, i potpuno me iznenaditi. Ovu bih knjigu u tom smislu smjestila negdje na sredinu, jer ima malo i jednog i drugog, ali ovo drugo prevladava.

Ima, dakle, u ovim pričama i samog boksa, borbi, i detaljno opisanih ozljeda o kojima mi nije bilo baš gušt čitati (posebno o ovom posljednjem), ali ima također i životnih priča, priča o ljudskim sudbinama koje su mi bile izuzetno zanimljive i koje su me uspjele čak i potresti, tako da se sve to nekako izbalansira i prevagne na onu pozitivnu stranu. I same su priče raznolike, a variraju i dužinom: neke se protežu na stotinjak, a neke tek na desetak stranica. Neke su mi bile malo dosadnjikave, neke pak jako zanimljive; neke su me uspjele dodirnuti, neke nisu. No, dvije su me se priče dojmile puno više od ostalih i zbog te dvije priče mislim da definitivno valja pročitati ovu zbirku - to su naslovna, 'Djevojka od milijun dolara', i posljednja, 'Tragovi konopca'.

'Djevojka od milijun dolara' je priča o Maggie Fitzgerald, talentiranoj i upornoj boksačici koja ne odustaje od svog cilja da nagovori trenera kojeg želi da je trenira. U svom naumu, dakako, uspije i to ju u konačnici dovede vrlo blizu tome da postane prva djevojka 'od milijun dolara' (ona koja bi mogla zaraditi milijun po borbi), ali na tom putu joj se ispriječi i jedna tragedija. To je tužna i potresna priča o upornosti i putu do uspjeha, te o tome kako je samo jedan, nepravedan i nepošten, trenutak nerazmišljanja dovoljan da nekome uništi čitav život. Preporučam da, nakon čitanja, pogledate i istoimeni film Clinta Eastwooda, koji je jednako dobar kao i sama priča.

'Tragovi konopca' priča su o mladom talentiranom boksaču u usponu, nadimka Puding, koji odrasta u četvrti Los Angelesa okruženoj rasnom netrpeljivošću i obračunima bandi. Pokušavajući biti 'dobri dečki' i raditi ono što je ispravno, Puding i njegov trener, Mac, nađu se na putu nekim huliganima iz jedne bande, koji ne odustaju od osvete nakon što su par puta zbog Pudinga i Maca ostali poniženi. Situacija eskalira obračunom, neredima i tragedijom iz koje nema natrag. Pudingova priča u prvi plan podiže rasne probleme u Americi s polovice 20. st. i govori o tome kako je lako, zbog nečije obijesti i, jednostavno, zloće, nekome uništiti i život i karijeru. To je tužna, ali ujedno i bolno realistična, priča o kraju jednog perspektivnog puta koji nije još ni dobio priliku početi, o kojoj ćete razmišljati još dugo nakon čitanja.

Ne znam volite li boks, ili sport općenito, ali bez obzira na vaše preferencije o 'sportskim' knjigama, ovu vrijedi pročitati.  Jer tu nije stvar samo u boksu, već u ljudima oko njega, njihovim životima i njihovim pričama, koje zaslužuju da budu ispričane. Neće vam se možda sve svidjeti, ali neke hoće. Neke će vas dirnuti i možda vam, kao i meni, u potpunosti promijeniti pogled na boks i sve s njim u vezi. Boks se nevještom oku promatrača može činiti kao brutalan, krvav sport, ali, nakon što ovo pročitate, vidjet ćete da to i nije baš tako: ima tu puno toga što leži ispod površine - prijateljstvo, respekt, obiteljska povezanost i neka posebna čarolija, koju, sad nakon čitanja, čak i ja vidim.

Robinson Crusoe ili Dan kad sam zavoljela knjige

Tekst koji slijedi i koji s vama želim podijeliti napisala je moja sestra, Kristina, i skroz me iznenadila njime. Radi se o tome kako je i kada zavoljela knjige i čitanje, a, dok ga čitate, pozivam vas da i sami razmislite o tom pitanju, jer knjige zbog kojih smo zavoljeli čitanje se uvijek pamte. :)

_____________________________________________________

Prije otprilike mjesec dana počela sam čitat knjigu Moć Albiura. Pročitala sam ukupno 6 stranica i zatvorila knjigu. Sestra me gledala kao da sam pala s Marsa kad sam izjavila da je „ova knjiga grozno pisana i živcira me i ja to ne mogu čitati“. Onda sam ustala iz fotelje i proslijedila knjigu njoj na čitanje. Par dana nakon toga rekla mi je da je pročitala knjigu i da odem pročitati recenziju na facebook stranici, na što sam zakolutala očima (ali srećom ne živimo zajedno pa me nije vidjela da to radim) i rekla „ajde budem“. No nije sad to bit. Stvar je u tome da sam nakon čitanja recenzije malo scrollala po stranici, što inače baš ne radim i za što redovito dobivam jezikovu juhu od gore navedene sestre aka admin stranice. Tad sam naletila na onu sliku s jajcem gdje piše „Read from an early age“ i „Kad ste vi počeli čitati? Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali?“

Odmah ću reći da se ne sjećam. Nemam blage veze koja mi je knjiga bila prva u životu. Kad sam bila mala nisam čitala. Da, dobro ste pročitali. Trčala sam od čitanja ko vrag od tamjana. U nižim razredima mama je bila ta koja bi pročitala moje lektire, prepričala mi što se u njima radi i ja bi fino napisala svoju lektiru i znala točno kaj se desi u svakoj knjizi premda ju nisam uopće uzela u ruke osim kad sam ju donijela doma iz knjižnice. U višim razredima su postojali oni neki vodiči kroz lektiru koji su imali sve, od glavnih likova, kratkog sadržaja, mjesta i vremena radnje, tra la la, sve što trebate znati o svakoj lektiri. A one koje nisu bile u vodiču, ništa zato. Utipkate u Google i eto ti lektire za prepisat. Pročitala sam tu i tamo neku knjigu, ako je bila tanka ili ako je bila neka zbirka kratkih priča od kojih smo mi trebali pročitat, ono, tri. Npr. Ezopove basne. Ili Grički top. Kužite poantu. Grozno, znam. Nije da sam ponosna na to, ali tako je bilo.

Možda ne znam koja je bila prva knjiga koju sam pročitala. Zato se jako dobro sjećam dana kad sam počela čitati za stvarno i zaljubila se u knjige.

Bilo je to u šestom razredu, prvo polugodište. Profa nam je za lektiru dala Robinson Crusoea, a ja sam u knjižnici posudila knjigu koja je prije svakog poglavlja imala par rečenica kratkog sadržaja što se točno događa u kojem poglavlju. Pa neću valjda to čitat, pa ima više od 200 strana! Ne moram ni reć da sam knjigu otpisala odmah. Onda sam došla doma i rekla kaj imam za lektiru i da naravno pfffff ne mislim to čitat. A sestra je rekla „ne može“. Samo tako. „Kik, nemoj bit glupa. Ne možeš hodat svijetom ko neka tuksa koja u životu nije pročitala ni jednu knjigu.“ Okej možda to nije rekla baš tim riječima, ali davno je to bilo. Da danas dođem doma s Robinsonom to je točno ono kaj bi rekla. Uglavnom da se vratim na priču.

Kad sam i dalje gunđala da su knjige glupe i da neću gubit vrijeme na to, mogli ste vidjet paru koja je mojoj sestri izlazila kroz uši dok sam to govorila. A onda je ona odlučila uzet stvar u svoje ruke i napravila je nešto što je promijenilo cijelu moju perspektivu što se tiče knjiga i čitanja.

Svake večeri prije spavanja legla bi sa mnom u krevet i čitala mi Robinsona na glas. Skuhale bi čaj, a ona bi čitala. A ja sam slušala. Imala sam u planu zatvorit oči i zaspat, bojkotiravši lektiru tim postupkom, al ona bi me gurnula laktom i držala me budnom dok ne bi pročitala par poglavlja koja si je zacrtala da će mi pročitat taj dan. A ja nisam mogla ni mrdnut. Mogla sam samo ležat u krevetu, tiha ko bubica, pit čaj i slušat Robinsona.

Kad vas tak stjeraju u kut ne možete niš osim stvarno se uživit u priču. Kak je koje poglavlje prolazilo tak sam ja sve više čekala kaj će se sljedeće desit jer nisam imala izbora nego slušat. Čim bi me uhvatila da blejim okolo umjesto da se skoncentiram na knjigu, gurnula bi me laktom ili prestala čitat i zaderala se meni u uho „KIK!“, a ja bi onda htjela-ne htjela morala dalje slušat priču. Do kraja knjige ove male večeri čaja i Robinsona ponavljale su se otprilike desetak dana. Ja bi ležala kraj sestre, ona bi mi čitala, povremeno srknula čaj, a onda bi se zajedno hihotale - kako tome kak čita i mijenja glasove između Robinsona i Petka, tako i srkanju čaja koje je znalo završit time da bi ga pola prolila od previše smijeha.

Do današnjeg dana ja sama nisam pročitala Robinson Crusoea. Niti neću. Jer to bi skroz pokvarilo ovo sjećanje koje, premda nije izazvano madeleinama, je jedno od najdragocjenijih koje imam. Ti dani, ta knjiga, to je bilo prekretnica od toga da izbjegavam knjige, do toga da ih danas kupujem i posuđujem previše i da znam da ću umrijeti, a neću stići pročitati u životu sve knjige koje želim. Tragedija.

Sestra je počela čitati od malih nogu, knjige, časopise, deklaracije sa sredstava za čišćenje, što god je imalo neka slova na sebi. Do današnjeg dana pročitala je tri put više knjiga nego ja. Ja sam počela otprilike s 13, u šestom razredu, s Robinsonom, uz malu pomoć moje sestre koja me pretvorila u knjiškog moljca. Danas sam jedna od onih rijetkih osoba koje u busu ili tramvaju nemaju nos zabijen u mobitel nego u knjigu. Ne mogu zamisliti život bez knjiga. A sve zahvaljujući čaju i Robinsonu. I naravno, mojoj sestri.

[by Kristina Š.]