NASLJEDNICA, Kiera Cass

Izdavač: Mozaik Knjiga, 2015.
4. knjiga iz serijala 'Izbor'
[eng. The Heir]

Iako je serijal 'Izbor' Kiere Cass u početku trebao biti trilogija, dobio je ipak još dva nastavka (i nekoliko kratkih priča također). Nastavke u biti možete čitati i bez da ste pročitali originalnu trilogiju, iako ćete tijekom čitanja naletjeti na par referenci na događaje iz trilogije (koji su manje-više objašnjeni u dovoljnoj mjeri da vam se u glavi ne roji stotinu pitanja).

Postoje i sličnosti i razlike između originalne trilogije i ove knjige i njenog nastavka. Mjesto radnje je isto, distopijski svijet monarhije Illee, dok se vrijeme radnje 'Nasljednice' događa godinama nakon događaja iz trilogije 'Izbor'. U oba je slučaja glavni fokus zbivanja sam Izbor - postupak odabira potencijalnog partnera nasljednika monarhije između 35 kandidata, a dok je centralni lik originalne trilogije bila America Singer, radnja 'Nasljednice' vrti se oko Eadlyn, njezine kćeri i nove nasljednice prijestolja Illee. Bitna razlika je u pogledu na sam Izbor: kroz trilogiju smo, preko Americe, Izbor pratili iz pogleda jedne od kandidatkinja, tj. nekoga tko se bori kako bi bio Odabran; a sada, u 'Nasljednici', Izbor pratimo iz pogleda onoga koji bira: Eadlyn.

Na tronu Illee nalazi se princ Maxon, sada kralj, i njegova žena America, s kojom ima tri sina i kći. Njihova kći, Eadlyn, najstariji im je potomak i time nasljednica prijestolja. Dolaskom na vlast, Maxon je ukinuo sustav kasti koji je do tada vladao u zemlji i činio ogromne razlike između pojedinih dijelova društva, ali unatoč ukidanju kasti, nemiri u zemlji nisu prestali. Ljudi se još bune protiv monarhije, a pobunjenici izazivaju nerede, potpirujući kaos i netrpeljivo ozračje prema kraljevskoj obitelji. Kako bi stanovništvu skrenuli pozornost sa situacije u zemlji, te kako bi se, na određeni način, malo približili ljudima, Maxon i America odluče organizirati novi Izbor za njihovu kći Eadlyn.

Eadlyn je sve samo ne sretna s time što je prisiljavaju na Izbor i neprestano kuje planove kako da ga se otarasi i ostane slobodna. No, čak i uz najčvršću volju da ne dozvoli niti jednom od 35 kandidata Izbora da joj se iole približi, tijekom postupka Izbora Eadlyn neće baš moći neprestano držati svoje srce pod kontrolom. Htjela-ne htjela, među kandidatima koje isprva nije željela ni upoznati, Eadlyn će pronaći neke simpatije, neke prijatelje, a možda i ono što nikako nije željela pronaći - pravu ljubav.

Ako ste već čitali knjige iz ovog serijala, znate već otprilike što možete očekivati: malo distopije, nešto akcije i politike, puno balskih haljina, dvorskih intriga i ljubavnih zavrzlama. Sve što se događa u 'Nasljednici' u biti smo već jednom prošli kroz prethodne knjige: sudionicu Izbora koju su u njega gurnuli protiv njene volje, ljubavne trokute i četverokute, iznenadne obrate u tijeku Izbora, eliminacije, simpatije i nemirnu političku situaciju u zemlji koja prijeti da će svakog trena kulminirati u nešto opasno. Ono što je novo, i samim time zanimljivo, drukčiji je doživljaj svega toga, posebice Izbora, koji smo prije pratili preko kandidata, a sada preko onoga, tj. one, koja između tih kandidata mora odabrati samo jednoga.

Eadlyn je u puno toga drugačija od Americe i njen je Izbor drugačiji od onog koji su prošli njeni roditelji. Eadlyn je samotnija, neovisnija, možda čak i čvršća od svoje majke, ali je ujedno i arogantnija, razmaženija, navikla da dobije sve što poželi i potpuno je usmjerena na činjenicu da je cijeli svoj život podredila tome da postane kraljica i jednog dana upravlja zemljom. Drugima, Eadlyn djeluje nadmeno i umišljeno, a ona sama takav dojam svojim ishitrenim postupcima samo dodatno pojačava.

U nekim trenucima, Eadlyn je i nekako kontradiktorna sama sebi: s jedne strane arogantna i predana svojoj sudbini vladanja zemljom, kad dođe u dodir sa stvarima koje su uobičajeni dio života svake tinejdžerice, pa tako i njenog, Eadlyn se ponaša mušičavo, razmaženo, frivolno i često glupavo. Kao lik koji je svim snagama usmjeren na odavanje dojma čvrstine i nepokolebljivosti, te odražavanja moći ('Ja sam princeza Eadlyn Schreave i nitko na svijetu nije moćniji od mene.'), ova njena druga strana s tim nastojanjima često dolazi u sukobe. I dok nam to s jedne strane djeluje kao kontradiktornost, s druge ipak pokazuje i neku realnu sliku tinejdžerice na čijim plećima počiva možda malo više odgovornosti no što je ona spremna nositi.

Gotovo sve likove iz originalne trilogije susrest ćete i u ovoj knjizi, svakoga starijeg, zrelijeg i u različitoj ulozi, ali svakoga i na mjestu na kojem je u biti želio biti - mjestu na kojem je pronašao sreću. To, naravno, ne znači da je situacija u ovoj knjizi cijelo vrijeme bajna, jer novi likovi osiguravaju dovoljno novih intriga i zapleta koji će u dovoljnoj mjeri začiniti priču.

Ukoliko volite ovaj serijal, zasigurno vas ne treba dodatno poticati da ga nastavite čitati. Ukoliko se pak niste 'pronašli' u njemu, ni ovdje nećete pronaći ništa posebno novo: priča je slična (iako ne baš posve ista), baš kao i mnogi drugi elementi ovog serijala. Prevoditeljica - Mirna Čubranić - je također ista kao i u prethodnim knjigama i još uvijek se nije upoznala s trećim licem perfekta u hrvatskom jeziku, no, kako je glavnina priče ispričana u 1. licu, to nije toliko iritantno koliko zna biti u nekim drugim knjigama koje je svojedobno prevodila. 

Bilo kako bilo, jedan Izbor smo već prošli, drugi u ovoj knjizi počinje, a na vama je da odaberete želite li o njemu čitati. ;)

ČUVAR VREMENA, Mitch Albom

Izdavač: VBZ, 2014.
[eng. The time keeper]

'Čuvara vremena' mogli bismo nazvati svojevrsnom modernom poučnom bajkom.

Ova kratka knjižica govori o Doru, prvom čovjeku koji je naučio kako mjeriti vrijeme i pratiti tok vremena - 'izumitelju' vremena, recimo to tako, onome koga obično poznajemo pod nazivom Otac Vrijeme.

Dor je živio u vrijeme kada se, prema biblijskoj priči, gradila kula babilonska, a njen je graditelj bio Dorov prijatelj iz djetinjstva, Nim. Dvojica dječaka koja su zajedno odrasla posvetila su se posve drugačijim životnim putevima: jedan je htio dosegnuti nebesa i pobijediti bogove, dok je drugi bio potpuno zanesen mogućnošću da izmjeri i određuje vrijeme.

Kada je Nim, shvativši da Dor ima određeni izumiteljski dar, pozvao Dora da mu pomogne u gradnji kule, Dor ga je odbio i zajedno sa svojom ljubavi iz djetinjstva, Alli, pobjegao u planine kako bi izbjegao eventualnom Nimovom bijesu. No, Dorova i Alliena sreća imala je, nažalost, ograničen vijek trajanja, jer uskoro je Alli podlegla nekakvoj bolesti, a Dor je pohitao popeti se na Nimovu kulu ne bi li zamolio bogove da zaustave vrijeme dok on ne pronađe načina da spasi Alli.

Želeći ga naučiti vrijednu lekciju, bog koji se Doru ukazao, dodijelio mu je kaznu: Dor je proveo tisuće godina slušajući ljudske vapaje vezane uz vrijeme ili nedostatak istog, a da sam pritom nije ostario ni dana. Nakon sveg tog vremena, Dor je dobio zadatak: izdvojiti dvoje ljudi, od kojih je jedan tražio više vremena, a drugom je želja bila okončati svoje vrijeme, i spasiti ih oboje. Dorova sreća i mogućnost da se vrati i završi svoj život ovisili su o tome hoće li uspjeti...

Ova priča o vremenu kratka je, jezgrovita i u sebi nosi važnu poruku: da teba cijeniti svaki trenutak života, jer svaki je dragocjen, a ne tratiti vrijeme neprestano ga mjereći, žureći, gledajući na sat. Načinom na koji je ispričana, ova priča podsjeća na bajku, jednu od onih poučnih bajkovitih priča u kojima ljudi prolaze kroz određenu kušnju ne bi li shvatili određene životne činjenice koje su im zapravo cijelo vrijeme bile pred nosom.

Ova priča o vremenu kroz isto to vrijeme neprestano vijuga: proteže se u prošlost, opisujući početke mjerenja vremena i ljudskog shvaćanja da vrijeme prolazi, vraća se u sadašnjost u kojoj vrijeme za dvoje ljudi u fokusu priče sve brže istječe, te u par navrata ulazi i u budućnost, pokazujući utjecaj koje će pojedine odluke donesene danas imati na vrijeme koje tek dolazi. Ovakav način pričanja pomalo podsjeća na Dickensovu 'Božićnu priču', samo što ovdje u ulozi duhova Božića prošlih, sadašnjih i budućih imamo Oca Vrijeme.

Pogled na vrijeme koji u ovoj knjizi iznosi njen autor vrlo je intrigantan i daje vam puno materijala za razmišljanje. Pročitavši Dorovu priču, zapitat ćete se ne činite li i vi ponekad isto ono što je činio i Dor i drugi likovi u ovoj knjizi: neprestano žrtvujete vrijeme koje imate radi nekog budućeg vremena koje možda zapravo nikada nećete niti imati prilike iskusiti.

Albom nam ovom knjigom želi poručiti da je možda vrijeme da prestanemo živjeti u prošlosti, ili za budućnost, već da počnemo živjeti u sadašnjosti, u svakom trenutku u kojem se nalazimo i da svaki taj trenutak počnemo cijeniti.

O ovoj priči promišljat ćete dugo nakon čitanja, pitajući se ne bi li nam, zaista, bilo ljepše da nikada nismo shvatili kako vrijeme prolazi i naučili kako tu prolaznost mjeriti; da nismo postali ovisni o vremenu, zarobljeni u njemu, trčeći uvijek sve brže samo da ga prestignemo, svjesni da nam to nikada neće zaista uspjeti. Vrijeme nam je, istina, na ovom svijetu i u ovom obliku ograničeno, ali ono što činimo s njim samo je na nama da odredimo. Ponekad nam je potrebno nešto da nas na to podsjeti, a ova je knjiga upravo jedan takav podsjetnik.

HERETIK, Bernard Cornwell

Izdavač: Fokus, 2015.
3. dio trilogije Potraga za Gralom
[eng. Heretic]

Thomasa od Hooktona, nakon ratnih pohoda kroz Francusku, Škotsku, pa opet Francusku, ponovno nalazimo u Francuskoj. Englezi su, nakon mnoštva uspješnih bitaka, upravo izgubili jednu svoju utvrdu, a Francuzi, nakon ove pobjede, ipak nisu odmah odlučili jurišati dalje. Nakon godina ratovanja, na pomolu je primirje (barem privremeno).

Usporedo s onim ratnim, Thomas je ujedno i u pohodu, tj. potrazi, za najvažnijom kršćanskom relikvijom - Gralom - u čije postojanje još uvijek sumnja, ali ga to ipak ne sprečava da ga pokuša pronaći. Dodatnu motivaciju daje mu činjenica da za Gralom traga i njegov rođak Guy Vexille, koji mu je ubio oca, i kojem se Thomas silno želi osvetiti.

Vjerujući da je moguće da se Gral, ili barem neki trag do mjesta gdje je sakriven, nalazi na mjestu na kojem je ta relikvija posljednji put viđena, u razrušenom dvorcu Astarac, Thomas, uz dopuštenje grofa od Northamptona i sa svojom vlastitom malom vojskom engleskih strijelaca, odlazi u pohod na utvrdu koja se nalazi u blizini Astaraca. Ondje neće odmah naletjeti na Gral, ali naletjet će na djevojku koja je osuđena na spaljivanje na lomači zbog hereze, a koju Thomas spasi, osudivši time i sebe na to ga proglase heretikom.

Što zbog praznovjerja, što zbog ljubomore, djevojka će unijeti nemir i neprijateljstvo među Thomasove vojnike, zbog čega će im se put kojim su izvorno namjerili poći ponešto izmijeniti, sklopljeni savezi će se razvrgnuti, a novi sklopiti, a želja za Gralom proširit će se na još neke sudionike potrage, preprečujući put do Grala nepredviđenim sukobima i preprekama...

Ukoliko niste još čitali niti jednu knjigu ove trilogije, predlažem vam da počnete od prve - 'Harlekin', pa nastavite po redu s 'Vagbundom' i tek onda krenete na 'Heretika' - jer mnogi događaji iz ovih triju knjiga su povezani i oni kasniji referiraju se na one prethodne.

Iako se radi o povijesnoj trilogiji, pomiješanoj s nešto fikcije, naglasak u svakoj pojedinoj knjizi se mijenja: 'Harlekin' je bio pretežno povijesni roman, 'Vagabund' također, ali u nešto manjoj mjeri, s većim naglaskom na potrazi za Gralom nego na povijesnim bitkama, dok je 'Heretik' pretežno fikcijski, a tek u manjoj mjeri povijesni roman.

Kao i u prva dva romana, i u ovom se nastavlja Cornwellova oda engleskim strijelcima s dugim lukovima, iako im ovdje daje znatno manje prostora no što su imali u prva dva romana trilogije. Iako ih nema puno, povijesni događaji (bitke) izneseni u ovom romanu izneseni su povijesno točno, baš kao što to Cornwell čini i u prethodnim romanima.

Misterij Grala, o kojem su ispisana mnoga književna djela, ovdje je iznesen na nov način, a mjesto na kojem on stvarno počiva do samog je kraja neizvjesno. Na neki način, Thomasov put i njegova potraga za Gralom ovom knjigom čini puni krug, zaokružujući cijelu tu priču i dajući nam konačan odgovor na sva do sada još neodgovorena pitanja.

Cijela trilogija 'Potraga za Gralom' fascinantno je djelo, i s povijesnog, i s fikcijskog aspekta. Vrlo je zanimljiva i gušt ju je čitati. Iako se u njoj nalazi i gomila opisa vojnih bitaka, one nisu dosadne i suhoparne kako možda znaju biti u nekim drugim romanima, već ih se čita s napetošću i zanimanjem. I stvarni i izmišljeni likovi u ovim romanima sjajno su okarakterizirani i sjajno se uklapaju u priču, a sama je priča iznimno vješto ispričana i itekako zaslužuje da ju se pročita.

Ako ste čitali prva dva romana, sumnjam da vas treba nagovarati da pročitate i ovaj. Ako niste, a volite povijesne romane, iskreno vam preporučam čitavu trilogiju. Nećete požaliti, jako je dobra.

FATALNA BLISKOST, Lynn Shepherd

Izdavač: Lumen, 2015.

3. knjiga iz serijala o Charlesu Maddoxu

[eng. Fatal likeness]

Čim je izašla, ova knjiga odmah je privukla moju pozornost: ne samo da se radi o svojevrsnom viktorijanskom krimiću, kakve inače obožavam čitati, već su i neki od njenih likova znameniti književnici: Mary i Percy Bysshe Shelley, te lord Byron.

Centralni lik cijele priče je Charles Maddox, mladi istražitelj, kojeg Percy Shelley, sin Mary i Percya Bysshea Shelleya, i njegova supruga, unajme kako bi istražio navodnu ucjenu Percyeve majke, kojom joj prijete da će objaviti neke privatne dokumente koji se odnose na njen i život njenog pokojnog supruga, a koji će baciti loše svjetlo na Shelleyeve. Osoba koja navodno ucjenjuje i progoni Mary Shelley njena je bivša bliska prijateljica Claire Clarmont, koja, kad ju Charles posjeti, priču o ucjeni ispriča iz posve drugog kuta. Charlesu je sve jasnije da je razlog zbog kojeg su ga Shelleyevi unajmili u biti samo krinka, pod kojom su zapravo naumili doznati što o izvjesnim događajima iz prošlosti zna (i postoje li o tome kakvi dokazi, te gdje se nalaze) Charlesov ujak, koji je u tim prošlim događajima također odigrao ulogu. 

U nemogućnosti da od ujaka, koji je ranije pretrpio manji moždani udar, direktno dozna što se u prošlosti dogodilo između njega i Shelleyevih, Charles će morati stvari istražiti na svoj način i odgovore potražiti negdje drugdje. Otkrivajući, malo pomalo, tu tajnu iz prošlosti, čiji obrisi, što više o njoj doznaje, Charlesu počinju činiti sve jasniju sliku, otkrit će ne samo detalje iz života Shelleyevih koje oni pod svaku cijenu pokušavaju sakriti, nego i detalje iz života njegovog vlastitog ujaka, koji su mu do sada bili posve nepoznati. Na kraju, Charles će morati odlučiti što učiniti s onim što je doznao - jer, neke tajne treba otkriti, a za neke je, pak, tajne ponekad ipak bolje da ostanu sakrivene.

Prije svega, moram napomenuti da mi zaista nije jasno tko i kako odlučuje o tome kojim će se redoslijedom prevoditi knjige iz nekog serijala. Ova je, naime, tek treća knjiga u serijalu o Charlesu Maddoxu, a uobičajeni odgovor svih izdavača na pitanje zašto se neki serijal nije počeo prevoditi od početka, dakle od prve knjige, uvijek je taj da je knjige tog serijala moguće čitati i po nasumičnom redoslijedu. To, dakako, zna biti slučaj kod nekih serijala, zbog čega sam, iako razočarana što se ne radi o prvoj knjizi, ipak krenula pročitati ovu knjigu i mogu vam reći da - da, možete serijal čitati nasumce, ali - samo ako vam ne smeta što ćete tijekom čitanja imati podosta neodgovorenih pitanja, odgovori na koja se nalaze u prethodnim knjigama.

Primjerice, zašto Charlesu nedostaje prst na jednoj ruci? Zašto tuguje, odnosno osjeća odgovornost zbog smrti jedne prostitutke i što joj se uopće dogodilo? Što se dogodilo s njegovom mlađom sestrom Elizabeth? Koji je slučaj kojim si je Charles izgradio ime i kako su s njime povezane kuće Tom All-Alone'sa, te zašto bi vam prezime iz naziva tvrtke W.H. Smith & Sons trebalo biti poznato? Sve su to pitanja na koja vam i sama spisateljica skreće pozornost dok čitate ovu knjigu, referirajući se pritom na ranije knjige iz serijala o Charlesu i ne odajući niti jednu pojedinost vezanu za ova pitanja, nego ih ostavljajući neodgovorenima (barem ako već niste (ili dok ne pročitate) prethodne knjige).

No, kad ostavimo redoslijed knjiga po strani, ova je konkretna knjiga jedno jako zanimljivo, pitko i napeto štivo koje se s užitkom čita. Lynn Shepherd uglavnom se oslanja na stvarne činjenice iz života Mary i Percya Shelleya, puneći praznine iz već znanim nam njihovih biografija fikcijom kakva se u te biografije savršeno uklapa. Začin cijeloj priči čini mračna i tajanstvena atmosfera kakva obično obitava u Marynim i Shelleyevim književnim ostvarenjima, uz sveprisutnu aluziju na Maryino najpoznatije djelo - Frankensteina - koje je i samo po sebi obavijeno tajanstvenošću.

Dok čitate, upoznat ćete ove slavne književne stvaraoce na nekoliko načina, nakon svakog novog događaja stvarajući novu sliku o njima, sve se vrijeme pitajući tko je od svih tih likova ovdje pravi Frankenstein, pravo čudovište, ili pak samo žrtva niza nesretnih okolnosti. Onako kako su prikazani u ovoj knjizi, ovi likovi i način na koji je Shepherdica upotpunila praznine u njihovim životima, čine uvjerljivu sliku onoga što je lako moguće da se i stvarno dogodilo, a što, zbog nedostatka podatataka o njima, vjerojatno nikada nećemo saznati.

I sam Charles, nositelj radnje, također je fascinantan lik, o kojem također štošta doznajemo, dovoljno da poželimo čitati o još njegovih dogodovština. Slika viktorijanskog Londona koju nam je spisateljica ovdje prikazala jednako je fascinantna i čini zanimljivo okružje za uživanje u ovoj priči. Natruha dekadencije, nemorala i društveno neprihvatljivog, pa i skandaloznog, ponašanja, koja vlada u odnosima između likova dodaje još jednu zanimljivost čitavoj priči, čineći ju sličnom mračnim gotskim romanima kakve su pojedini njeni likovi svojedobno pisali.

Uvijek je zanimljivo čitati o knjigama i književnicima, kao i tajanstvenostima koje su okruživale njihove živote i stvaranja njihovih djela. Dodajmo na to mističnu atmosferu 19. stoljeća, krimi-misterij koji treba riješiti i karizmatičnog detektiva na kojem je da to učini, i dobit ćemo odličan način za provesti nekoliko sati, uživajući u pametno i vješto ispredenim rečenicama spisateljice koja nam je taj užitak i omogućila. Ako vam sve ovo što sam napisala dobro zvuči, svakako pročitajte ovu knjigu. Ostavljam vam jedino da odlučite(ovisno o tome koliko vam smeta ne znati na što se na nekim mjestima spisateljica referira), hoćete li ju pročitati odmah ili pričekati dok ne pročitate prve dvije knjige o Charlesu. Što god odlučili, užitka u čitanju vam neće manjkati.

MARSOVAC, Andy Weir

Izdavač: Algoritam, 2015.
[eng. The Martian]

Ajme. Dva tjedna se borim sa Marsovcem.

Inače mi je rutina: spavaj, posao, jedi kad stigneš, pij puno kave. U vlaku pokušaj ne zaspati, ajdee, samo dva poglavlja.

Kako vodim uzbudljiv život.

Mark Watney me u tome šiša. Level sarkazma nam je isti, ali on je na Marsu, svaki dan mu je preuzbudljiv. Probudi se, jede, računa, smišlja i popravlja, osuđuje disco glazbu i serije iz 70-tih. Pokušava smisliti plan kako preživjeti 4 godine na Marsu.

Knjiga je vrh. Iako vas od početka gađa informacijama i novim nazivima, što idete dalje, to je sve bolje.

Mark nije solo lik u ovom romanu. Upoznajemo također i najpametnije ljude iz NASA-e i Markovu posadu. Svaki lik je okarakteriziran, duhovit i nezamjenjiv. Nitko nije višak, svi su maleni kotačići koji guraju Marka ka spasu.

Mark je priča za sebe. Volim tog čovjeka, jednostavno mu se divim. Da mi je bar frend, on bi kužio moj sarkazam. I ja njegov. I nitko ne bi bio uvrijeđen.

Napetost knjige stalno raste. Stalno nas pere strah: što ako nešto pođe po zlu, što kad pođe po zlu, kako će se sad taj sretnik spasiti?

Da mi Goodreads challenge nije 70 knjiga ove godine (a ja ih pročitao dvije) pročitao bih Marsovca opet. Oduševio me.

Kratka analiza, ali slatka, kazah vam sve što trebate da znate. Ne želim vas pripremiti za ovu knjigu, samo ju pročitajte.

Knjiga me nasmijala, razljutila, naježila i opet razljutila, nasmijala i tako u krug. Lepeza raspoloženja.

Samo ju pročitaj. Ti koji ovo čitaš, pročitaj Marsovca. Ako ti bude loš, pročitaj ga opet. Ne može ti biti loš. Samo dobar, predobar, najbolja stvar na svijetu.

Stoga pojedi hamburger, pizzu, jabuku, ananas, opremi se tekućinom, zatvori se u sobu, podrum, wc i pročitaj Marsovca.

Just do it. You gotta.

[Josip Labaš]

CURA NA NETU, Zoe Sugg

Izdavač: Profil, 2015.
[eng. Girl online]

Ako ste ikada pogledali ijednu teen komediju ili pročitali teen roman, velike su šanse da će vam radnja ovog romana biti već poznata. Jer, on nam ne donosi ništa previše originalno niti novo: imamo tipičnu tinejdžericu, nepopularnu i pomalo nesigurnu u sebe, čija je (bivša) najbolja prijateljica najopakija gadura na cijeloj školi, a najbolji prijatelj neizbježno gay.

Spomenuta tinejdžerica, Penny, upada u jednu neugodnu situaciju za drugom, a jedino mjesto na kojem se osjeća ugodno je njen internetski blog. Nakon što Pennyne nevolje kulminiraju jednom izrazito neugodnom situacijom, Penny s roditeljima odlazi na putovanje u New York, gdje ju čeka ugodan odmak od svega kod kuće i, naravno, superzgodan dečko iz Brooklyna u kojeg se odmah zaljubi.

Tipično za radnju ovakvih priča, brzo razbuktala romansa imeđu Penny i dečka iz Brooklyna nailazi na prepreke i nesporazume, ali i sami ćete pogoditi da ovakve priče ne mogu na kraju završiti nikako drugačije nego sretno.

Unatoč tome što joj manjka originalnosti, ova priča nosi jednu važnu pozitivnu poruku, a što se tiče humora, i tu ima svojih momenata. Iako nije ni blizu tako duhovita kao što to znaju biti neke od majstorica ovog žanra, poput Meg Cabot, i Zoe Sugg zna složiti neke prilično zabavne situacije, koje vas mogu lako natjerati u smijeh.

Poruka koju priča nosi tiče se ponašanja na društvenim mrežama, konkretno skrivanja iza virtualnih profila i brzog osuđivanja ljudi koje zapravo uopće ne poznajemo, širenje mržnje i, jednostavno rečeno, 'hejtanja'. Penny je na svojoj koži osjetila kako je to kada te ljudi osude zbog nečega što uopće nisi napravila, odnosno nisi znala da radiš, te kako se brzo ta osuda može proširiti čitavim Internetom, rezultirajući time da te vrijeđaju i osuđuju ljudi koji te uopće ne poznaju niti znaju išta o tebi. S jedne strane, društvene mreže daju nam mogućnost otvorenosti kada nismo u stanju biti otvoreni licem-u-lice i pronalaženja prijatelja u potpunim strancima, ali, s druge strane, tu je uvijek opasnost od dijeljenja previše toga, s ljudima koji možda uopće nisu ono za što se predstavljaju.

Ova je knjiga prvenstveno namijenjena tinejdžerima, kojima će se vjerojatno i najviše svidjeti i koji će se moći poistovjetiti s nekim od likova. Meni to nije uspjelo, prvenstveno zato jer sam čitavu priču doživjela kao već viđenu i prilično predvidivu. Način, odnosno jezik kojim je pisana, uporabu tinejdžerskog internetskog slenga, na nekim mjestima narušava naš prijevod, u kojem si je prevoditelj uzeo slobodu prevođenja nekih univerzalnih, neprevodivih, izraza, koji u prijevodu zvuče prilično glupavo (npr. sebić (eng. selfie) - Ozbiljno???) Osim toga, čitatelji kojima je knjiga prvenstveno namijenjena i predobro su upoznati sa svim izrazima koji se u njoj koriste, dok ove prevedene teško da će tko upotrijebiti, osim kao razlog za dodatnu dozu smijeha.

Knjiga je relativno kratka i brzo se čita. Ako spadate u skupinu čitatelja kojima je namijenjena, mogla bi vam se svidjeti, ako ne, čitajte ju na vlastitu odgovornost. Možda vam se svidi više nego meni. :P

ČEŠLJUGAR, Donna Tartt

Izdavač: Algoritam, 2015.
[eng. The Goldfinch]

Ovo je treća knjiga Donne Tartt (koju do sada još nisam imala prilike čitati), na glasu je kao iznimno djelo, što potvrđuje i činjenica da je dobitnik Pulitzerove nagrade. Jesam li, uzevši sve to u obzir, od nje imala visoka očekivanja? Jesam. Ali u ovom su slučaju ta očekivanja bila itekako opravdana.

Radi se o dječaku Theu koji pukom srećom, sretnom slučajnošću ili igrom sudbine uspije neokrznut preživjeti bombaški napad na muzej Metropolitan u New Yorku. Ovo 'neokrznut' se pri tome na njega odnosi samo fizički, jer je u istom tom napadu poginula njegova majka, jedina osoba koju je imao od obitelji (tj. jedina koja je o njemu brinula i koja ga je voljela), a čiji će gubitak on od sada nadalje neprekidno osjećati.

Nakon napada i majčine smrti, Theov život preokrene se naglavce, budući da je njenim gubitkom praktički ostao siroče. Prvo vrijeme on ostaje živjeti kod obitelji školskog prijatelja Andya, sve dok se ne pojavi njegov otac, pijanac koji je jednog dana samo otišao i napustio njega i njegovu majku i otada im se nije javljao, a koji se sada pojavio, zajedno s novom djevojkom, kako bi ga odveo k sebi i brinuo se o njemu (barem naizgled).

Theov novi život s ocem, u Las Vegasu, ne ispadne onako kako je zamišljao, ali ne ispadne ni nužno loše. Na mjestu na kojem se ničemu nije nadao, Theo pronađe (kratkotrajnu) sreću, kao i najboljeg prijatelja za cijeli život u ruskom dječaku iz iste ulice, Borisu. Odrastajući u, blago rečeno, neobičnoj sredini, zajedno s Borisom, Theov život skrenut će u neočekivane vode, pune eksperimentiranja s drogama, prijevara i krijumčarenja umjetnina.

Theova priča priča je o odrastanju i nastavljanju sa životom nakon što te taj život nokautira i izbaci iz tračnica kojima si do tada putovao u tebi poznatom vagonu. Jer, kako je to ova knjiga sjajno prikazala, dovoljan je samo jedan trenutak da ti se cijeli svijet izokrene, da nestane sve što ti je poznato i da se odjednom nađeš u nepoznatom, okružen ljudima za koje nisi siguran žele li ti dobro ili loše ni što zapravo uopće žele.

Naziv 'Češljugar' dolazi od naziva minijaturne slike slikara Carela Fabritiusa, koju je Theova majka smatrala iznimnom i koju mu je pokazala netom prije smrti, a koju je nakon napada Theo krišom iznio iz muzeja i sakrio u jastučnicu ponad kreveta, osjećajući da ga ona nekako još veže s majkom koju je izgubio, ali osjećajući i krivnju jer su se tog jutra u muzeju našli upravo njegovom krivicom. Naime, Theo je s majkom tog jutra bio na putu prema školi, kamo je, zajedno s majkom, bio pozvan na razgovor zbog nečeg što je napravio, ali su krenuli dosta ranije i odlučili na putu svratiti u muzej. Upravo zbog toga Theo cijelo vrijeme osjeća krivnju za majčinu smrt, misleći kako, da nije napravio to što je napravio, ne bi morao s majkom dolaziti u školu, ne bi se u trenutku napada našli u muzeju i ona ne bi poginula. Ta se krivnja provlači kroz njegovo odrastanje i daljnji život, još ga više vežući uz ukradenu sliku, koja za njega predstavlja zadnju preostalu poveznicu s majkom.

Carel Fabritius, kao i njegova slika koja je na neki način inspirirala ovo djelo, stvarno postoje. Fabritius je nizozemski slikar, Rembrandtov učenik, o kojemu do sada nisam znala puno toga, a kojeg sam, čitajući ovu knjigu nazvanu prema njegovoj slici, sada bolje upoznala. Sama se slika danas nalazi u muzeju Mauritshuis u Haagu i dio je njegovog stalnog postava. Naslikana je 1654. i jedna je od samo 3 slike koje je Fabritius naslikao u godini u kojoj je preminuo. Slika u stvarnosti nikada nije bila ukradena, niti doživjela sve pustolovine koje su opisane u Tarttinom romanu, ali opisana je tako pažljivo i temeljito da vas praktički mami da ju i sami odete vidjeti uživo (srećom, čak i kad ne možemo odmah krenuti na takvo putovanje, tu je Internet).

Autorica je sjajno ocrtala probleme na koje nailazi dijete prisiljeno odrasti bačeno u svijet u kojem se ne snalazi, a koji mu je netom izmaknuo tlo pod nogama. Kao da nije dovoljno strašno na svojoj koži iskusiti strahotu terorističkog napada i u tom napadu izgubiti roditelja, nakon svega toga Theo biva bačen u naručje preostalog roditelja koji za njega uopće ne mari i koji ga iskorištava u neke svoje svrhe, dok je cijelo to vrijeme svjestan da na jednom drugom mjestu postoje ljudi koji ga prihvaćaju, ali kod kojih ne može ostati jer mu nisu obitelj. Izgubljenu ljubav Theo će tada tražiti na drugim mjestima, prepoznavši srodnu dušu u jednako zanemarenom Borisu, i idealizirajući djevojku koju je vidio samo jednom prije, netom prije napada.

Zanimljiva je ta poveznica s djevojkom iz muzeja, i čovjekom s kojim je tamo bila, a kojeg poslije napada Theo pronađe među ruševinama i s njim provede njegove posljednje trenutke. Taj događaj bit će ono što će Thea povezati s nekim drugim, dragim mu, ljudima, kao i samom djevojkom, te što će ga usmjeriti prema onome čime će se kasnije baviti u životu i kanalizirati njegovu ljubav prema umjetnosti, koju je prije dijelio s majkom. Ovaj dio romana dodaje mu i neku posebnu, magičnu, ili možda bolje reći mrvicu nadrealnu (možda sudbinsku?), notu, koja ga na neki način kasnije cijelog prožima.

Donna Tartt od čitatelja traži strpljivost i pažnju: vodeći nas putem kojim ide njena priča, ona voli povremeno lutati stranputicama koje se uz taj put prostiru, digresirajući u različite događaje iz prošlosti ili istražujući različite tokove misli koje njenom glavnom liku prolaze kroz glavu. Takav način pričanja možda bi vam se mogao činiti zamršenim ili napornim, ali on to nije. U početku je, doduše, potrebno malo više strpljenja da se priča pokrene, ali kasnije nekako u nju uronite i samo se pustite da vas njena struja nosi, kamo god to bilo.

Ovo nije knjiga kojoj ćete mahnito okretati stranice, u napetosti nestrpljivo iščekujući što će se sljedeće dogoditi. Ova knjiga traži vašu potpunu pozornost, to je knjiga na čijoj ćete se svakoj stranici zadržati neko vrijeme, upiti njene riječi, neko vrijeme opet razmišljati o njima, uz to što će vas doista zanimati što slijedi. Uzmite si vremena za čitanje ove knjige, ne samo zbog njenog obujma i opširnosti - njena priča se ipak prostire na preko 600 stranica - nego zbog iznimne i nesvakidašnje priče koju ćete u njoj naći i koju ćete na poseban način iskusiti.

Stephen King za ovaj je roman rekao da je on "rijetkost na koju se može naići svega nekoliko puta u desetljeću, pametno napisan književni roman koji se spaja s čitateljevim srcem, kao i umom.". I to je doista tako. Potpisujem.

GENIJALKA, Marie Lu

Izdavač: Lumen, 2015.
2. knjiga iz serijala Legenda
[eng. Prodigy]

Druga knjiga megapopuarne distopijske trilogije Marie Lu nastavlja se baviti avanturama njenih glavnih likova, June i Daya, koji ovdje započinju svojevrsnu pobunu protiv vladajućeg režima Republike.

Ako niste još čitali 'Legendu', beware, jer slijedi malo spojlanja:

Nakon što je uspješno spasila Daya od smrti na vješalima, June i on bježe pred mogućom odmazdom Republike prema relativnoj sigurnosti Kolonija, nadajući se da će putem naići na pobunjene Patriote, koji bi im mogli pomoći. Na tom putu sreću neka poznata lica i prijatelja i neprijatelja, a Patrioti im, kad ih konačno pronađu, svoju pomoć neće ponuditi besplatno. K tome, kada June & Day saznaju istinu iza toga tko stoji iza Patriota, već će oboje biti duboko uvučeni u njihove planove, što možda i nije tako loša stvar, budući da se pri tome ujedno nalaze i u jedinstvenoj poziciji da im te planove pomrse...

'Genijalka' u biti nastavlja točno ondje gdje je 'Legenda' stala, a sam naslov ponovno aludira na jednog od likova: Day je bio Legenda, a sada je red na June da bude - Genijalka.

Tempo kojim se priča odvija jednako je brz kao i u prvoj knjizi: radnja je dinamična, brza, likovi su cijelo vrijeme u pokretu. I sama je priča, također, zanimljiva i jednako napeta kao i u prvoj knjizi, ali je ona ovdje i nešto dublja. Saznajemo više o distopijskom svijetu u kojem se radnja odvija, politikama koje njime vladaju i vlastodršcima koji stoje iza tih politika.

Upoznajemo bolje i same likove, koji se u ovom romanu doimaju realističnijima i puno uvjerljivijima no što su to bili u prvom, a pod tim prvenstveno mislim na njihovu motivaciju, ono što ih pokreće. Jer u prvom su romanu June i Day bili pretežno motivirani jedno drugim, a ta je motivacija proizlazila iz osjećaja koje su jedno prema drugom gajili, koji, s obzirom da su se poznavali tek nekoliko dana, odnosno tjedana, nisu bili pretjerano uvjerljivi. Ovdje ipak dobivamo nešto širi uvid u ono što ih pokreće i što ih tjera da se bore protiv Republike: smrt Juneina brata Metiasa i umorstvo Dayeve obitelji, te nestanak njegovog mlađeg brata Edena.

Dakako, i njihova se ljubavna priča nastavlja, ali i ona je također prikazana puno realnije: Day i June povremeno posumnjaju jedno u drugo, ponekad su nepovjerljivi jedno prema drugom, a ponekad se jednostavno ne slože - sve su to stvari koje čine pokoji sastojak svake prave veze i to mi se baš svidjelo, taj realniji prikaz naspram onog bajkovitog zaljubljivanja na prvi pogled.

Od prve do zadnje stranice, June i Day su neprekidno u pokretu, neprekidno nešto planiraju, nekamo idu, stalno se nešto oko njih događa, što priču čini dinamičnom i napetom. Akcijske sekvence, jurnjave i onaj osjećaj da se svaki tren nešto tek sprema dogoditi izmjenjuju se s nekoliko vješto insceniranih obrata koji priči daju dodatni začin. Neke se stvari, kojima je 'Legenda' tek zagrebla površinu, ovdje rješavaju, dok nekim drugima tek otkrivamo početak, što osigurava da naša želja za daljnjim čitanjem ne zamre.

Način na koji je Marie Lu zamislila ovaj svoj distopijski svijet vuče neke poveznice s distopijskim svijetom serijala 'Izbor' Kiere Cass - konkretno, ovdje mislim na situaciju s Republikom i Kolonijama. Bit će zanimljivo vidjeti na koji će se način zamršena situacija u kojoj se ova dva suparnika u ovom romanu nalaze odmrsiti. No, za to treba pričekati i posljednju knjigu. Nadajmo se da čekanje neće trajati predugo.