DALAJ LAMINA MAČKA, David Michie

Izdavač: Planetopija, 2014.
[eng. The Dalai Lama's cat]

Kako jedna mačka postane baš Dalaj lamina mačka? MNJS, tibetanska dugodlaka mačka, svojim dužim imenom 'Mačka Njegove Svetosti', postala je Dalaj lamina mačka igrom slučaja. Neki su dječaci prodavali mačiće pokraj ceste po kojoj je u tom trenutku prolazio automobil kojim se Dalaj lama vraćao s neke konferencije. Prodavši sve ostale, dječacima je ostao samo jedan mačić, od kojeg su već bili odustali zaključivši da su sasvim dovoljno zaradili za taj dan. Sudbina spomenutog mačića bila bi puno gora da se nije upleo Dalaj lama, koji je iz automobila promatrao cijeli taj događaj, i poslao svog vozača da ga kupi. Mačić je, ispostavilo se, bio mačka, od tog dana poznata kao 'Mačka Njegove Svetosti', odnosno MNJS.

MNJS nam, u ovoj priči, iznosi, kako svoju, tako i priču o Dalaj lami, anegdote o njegovom životu i njegovim suradnicima, ali puno više priču o životu u Dharamsali, priču o budizmu, meditaciji i smislu života.

Mnoga promišljanja o životu, sreći, ispunjenosti i svijetu oko sebe proći će kroz živahan um ove simpatične mačke, a ona će nam ih na sebi svojstven način prenijeti i ujedno nas natjerati da se i sami zapitamo o svemu o čemu se i ona u knjizi pita, te da, zajedno s njom, ali ipak samostalno, na naša pitanja pronađemo pravi odgovor.

Nisam religiozna osoba, ali budizam kao religiju izrazito poštujem, možda zato što to nije teistička religija i od čovjeka ne traži da ju slijepo slijedi, već mu više daje neke smjernice i tjera ga da se neprestano propituje pokušavajući i sebe i svijet oko sebe učiniti boljim. MNJS nam sva svoja razmišljanja iznosi na isti način, nije nametljiva i čitatelju ostavlja da on sam odluči slaže li se s njom ili ne, te da na njena pitanja i sam pronađe neki svoj odgovor. Ukoliko vas zanima daljnje čitanje o budizmu i načinu na koji se on uklapa u moderni život, Michiejeva knjiga 'Budizam za prezaposlene: pronalaženje sreće u neizvjesnom svijetu', također u izdanju Planetopije, dobro je mjesto za započeti.

Lik Dalaj lamine mačke inspiriran je autorovom tibetanskom dugodlakom mačkom, koja je, kao i MNJS, imala mnogo imena, neka od kojih su iskorištena i u ovom romanu. Isto kao i MNJS, autorova je mačka također izražavala veliku ljubav prema meditaciji i mirnom životu, no, nažalost, preminula je prije završetka knjige koju je inspirirala. Unatoč tome, Michie kaže da mu je ona i dalje inspiracija u pisanju, što još dva kasnija romana o Dalaj laminoj mački dokazuju.

Bez obzira na odgovore koje ćete pronaći promišljajući o stvarima koje će Dalaj lamina mačka pred vama dovesti u pitanje, sigurna sam da ćete do jednog zaključka, kao i ja, sigurno doći - naime, nakon što vam MNJS ispriča o svim radostima, pa čak i tegobama njenog mačjeg života, gotovo ćete sigurno i sami poželjeti biti - mačka.

[Pozira za fotku: Loki :)]

FANTASTIČNI MAČAK BOB, James Bowen

Izdavač: Znanje, 2014.
[eng. A street cat named Bob]

James Bowen donosi nam istinitu priču o tome kako je upoznao jednog uličnog mačka i sprijateljio se s njim, te kako mu je taj mačak pomogao da se izvuče iz svog života uličnog svirača, ovisnika i beskućnika.

Bowen je godinama preživljavao kao ulični svirač, dok se istovremeno borio s ovisnosti o drogama i neuspjelim liječenjima. Jednog dana, po povratku sa svirke, u stubištu svoje zgrade pronalazi narančastog mačka, sklupčanog na otiraču ispred nečijeg stana. Pretpostavivši da je vlasnik otirača ujedno i vlasnik mačka, James ga odluči ne dirati, iako mu se čini da je mačak u prilično lošem stanju. No, kada ga sutradan opet spazi, James uzima mačka sa sobom, daje mu nešto za pojesti i toplo mjesto za spavanje, te ga odvede veterinaru. Ujutro ga pušta van, a kasnije, kad se vrati kući, mačak je opet tamo. I tako nekako započne Jamesov suživot s mačkom, kojem daje ime Bob.

Uskoro Bob počne pratiti Jamesa na sviranja, i sjediti uz njega dok radi. Ono što James smatra prijateljskim društvom, za prolaznike postane privlačna atrakcija. S mačkom na ramenu, Jamesu neprestano prilaze ljudi, zapitkuju ga za mačka, a na svirkama se počne okupljati veći broj ljudi no što je do tada uspio okupiti za cijelo vrijeme koje svira na ulici. Zahvaljujući Bobu, Jamesu se financijska situacija počne znatno popravljati, a iz odgovornosti i odanosti prema svom novom narančastom prijatelju, James se odlučuje jednom zauvijek potpuno riješiti ovisnosti, te pronaći pravi posao i ostaviti se nepredvidivog sviranja na ulici.

Priča o Bobu topla je priča o prijateljstvu jednog čovjeka na rubu egzistencije i jednog posebnog mačka. Ispričana je iskreno i jednostavno i kao takva u stanju je dotaknuti svačije srce.

Bowen bez zadrške iznosi detalje svog života na ulici, čak i one kojih se, vjerujem, nerado prisjeća, i koji su mu možda bili najteži u životu - o tome kako je bio beskućnik, o svojoj ovisnosti o drogi i životarenju jedva preživljavajući iz dana u dan. Bob mu je pružio priliku da nešto promijeni i da si da truda da okrene svoj život u drugom smjeru, a njegova privrženost tom mačku vidljivo raste na svakoj stranici i čitajući možemo 'vidjeti' kako njihovo prijateljstvo pušta sve dublje korjene.

Ono što mi se posebno svidjelo u Bowenovoj priči je upravo taj njegov odnos prema Bobu. Od trenutka u kojem je ušao u njegov život, James Boba stavlja na prvo mjesto, brine o njemu i zbog njega mijenja svoje loše navike, oprezniji je, odgovorniji, odlučniji da si život dovede u red. Također, znate kako u većini priča u kojima se pojavljuju mačke kao likovi ljudi im neizbježno daju tanjuriće s mlijekom, iako je opće poznata stvar da mačke ne mogu probaviti laktozu iz mlijeka? James to ne čini i upoznat je s time kako treba brinuti o mačkama, što mi se također svidjelo, jer, budući da je ova knjiga postala tako popularna širom svijeta, ona ima mogućnost razbiti ta neka kriva uvjerenja o pravilnoj brizi za mačke koja se neprestano ponavljaju u brojnim knjigama, filmovima, itd.

Mislim da je poanta ove priče ta da je moguće izvući se i iz najdubljeg ponora u koji smo, zbog nekih životnih okolnosti, upali, samo nam je porebna ispružena ruka koja će nas povući da napravimo prvi korak van. Jamesu je tu ruku, ili bolje rečeno šapu, pružio Bob, na svoj neobični i neočekivani način. A ovu spomenutu poantu važno je imati na umu, pogotovo ako ikad dođemo u doticaj s nekime koga je društvo proglasilo 'izgubljenim slučajem'. Prema onome što nam ova priča može reći, nitko nije izgubljen, nekima još samo nije pružena ta posebna ruka (ili šapa) pomoći.

Premda je ovo priča o jednom uistinu 'fantastičnom' mačku, nemoguće je ne ostati zadivljen i Jamesom - njegovom hrabrosti da ispriča svoju i Bobovu priču ništa ne uljepšavajući i iznoseći činjenice o svom životu koje bi se većina nas sramila javno izreći.

Što još reći? Sviđa mi se ova priča i preporučam vam da ju pročitate. Nije to neko 'veliko djelo, ali mislim da je upravo ta njegova jednostavnost i iskrena priča ono što je uspjelo doprijeti do srca tolikog broja ljudi širom svijeta. Dajte mu priliku da to pokuša i kod vas.

[Pozira za fotku: Biba :)]

GOSPA ELIZABETA, Alison Weir

Izdavač: Mozaik knjiga, 2014.
[eng. The Lady Elizabeth]

Engleska kraljica Elizabeta I glavni je lik mnoštva romana i o njenom su životu ispisane na tisuće stranica, što biografskih, što fikcijskih. Kod tako velike ponude knjiga napisanih o njoj i njenom životu teško je naići na neku koja baca neko novo svjetlo na već poznatu nam Elizabetinu priču. I sama sam pročitala već podosta knjiga o Elizabeti i smatram je fascinantnom povijesnom ličnošću. No, ono što sam dosada imala prilike o njoj čitati, odnosi se većinom na njenu odraslu dob i razdoblje njene vladavine. Stoga me obradovalo što ova knjiga Alison Weir priča o jednom drugom razdoblju Elizabetina života - njenom djetinjstvu, odrastanju i putu prema engleskom tronu.

Priča počinje u ranom Elizabetinom djetinjstvu, godine 1536., u trenutku kada je kralj Henrik VIII odlučio svoj brak s Anne Boleyn proglasiti nevažećim, i samim time Elizabetu označiti kao nezakonitu kći. Elizabeti su tada tek 3 godine, ali već shvaća da se u njezinom životu nešto značajno promijenilo, jer uočava da su je odjednom prestali oslovljavati 'kraljevnom', a počeli joj se obraćati s 'gospo'. Već je tada očito da je Elizabeta iznimno inteligentno i napredno dijete, koje će kasnije izrasti u znamenitu kraljicu.

Iako odrasta u svoj raskoši koja je na raspolaganju kraljevoj kćeri, Elizabeta već zarana primjećuje koliko je njen položaj zapravo nestabilan i promjenjiv. Iako se divi svom ocu, zna da o njegovom raspoloženju prema njoj i njegovim odlukama ovisi njen život, i da svakog trenutka može iz kruga njegovih najprisnijih ljudi pasti u nemilost, i obratno. K tome, teško joj je ne moći ništa pitati o, niti spominjati svoju majku, kraljicu Anne, čiji gubitak svakodnevno osjeća, i o čijem životu žarko želi doznati što je moguće više.

Uvidjevši kakva sudbina, zbog nekog oblika ljubavi kojoj su poklekle, a koja im nije bila više dozvoljena nakon udaje za kralja, zadesi svaku njenu novu maćehu, Elizabeta čvrsto odlučuje da se nikada neće udati i da nikada neće svoj život dovesti u opasnost radi nekog muškarca. Iako je naumila u svojoj odluci ostati čvrsta, njene mladenačke godine i osjećaji koje je nemoguće uvijek držati pod kontrolom, ipak će je dovesti u napast - a zamalo ju i odvesti u propast...

Ova je knjiga jedan veoma opširan i vrlo zanimljiv povijesni roman o Elizabeti I, koji započinje u njenom djetinjstvu, a završava njenim usponom na tron. Kod povijesnih romana uvijek postoji problem unaprijed nam znanog kraja. Ponekad je teško pronaći neku nepredvidivu situaciju u romanu za koji već znaš kako završava, i u kojem su ti poznate brojne činjenice i način na koji su se pojedini događaji opisani u njemu odvili. Alison Weir tom je problemu uspjela doskočiti upravo odabirom razdoblja Elizabetinog života o kojem će pisati, jer, iako je njena vladavina i njen život kao kraljice dobro dokumentiran i o njemu možemo saznati gotovo sve detalje iz brojnih povijesnih izvora, Elizabetine rane godine još su nam uvijek uglavnom nepoznanica.

Ono što je o Elizabetinim ranim godinama poznato, Weir s velikom točnošću prati, ali u sve one 'rupe' u pojedinim razdobljima Elizabetinog života o kojima postoje samo nagađanja Weir je ugradila svoju fikciju - svoj način gledanja na ono što se možda u tom razdoblju dogodilo. Ti događaji, iako fikcijski, svejedno su mogući, a, budući da ne postoji način da saznamo što se tada stvarno događalo s Elizabetom, možda i točni. Oni također doprinose očuvanju napetosti tijekom cijelog romana, jer, s obzirom da njihov ishod ne znamo, zajedno s Elizabetom strepimo i nestrpljivo iščekujemo što će dalje dogoditi. Weir je to izvela toliko majstorski, da, bez obzira na to što ZNAMO da će Elizabeta na kraju postati kraljica, svejedno si ne možemo pomoći da ne 'grizemo nokte' sve do trenutka u kojem se to konačno dogodi.

Kako i inače volim povijesne romane, pa i one s primjesom fikcije, uživala sam čitajući i ovaj. Svi likovi su sjajno karakterizirani, a opisi pred-elizabetinske Engleske, posebno dvorova u kojima se priča odvija, užitak su za čitanje sam za sebe. Jedina je "mana" ovog romana to što mi je on otkrio jedno dosada nepoznato mi lice kraljice Elizabete, kojoj se inače divim, a to je lice tašte i razmažene djevojčice, nesmotrene i lakomislene mlade djevojke i zaljubljene tinejdžerice. S druge strane, utješno je znati i da je jedna tako osobita i snažna povijesna ličnost, neustrašiva i nepokolebljiva, jednom isto tako bila i zbunjena, i neodlučna, i sklona greškama i ishitrenim postupcima kao i mi 'obični smrtnici'.

Neki kasniji Elizabetini postupci, kada je već postala kraljica, u ovoj priči dobivaju svoje temelje ili nude objašnjenja, a s obzirom da se ti temelji uglavnom baziraju na Weirinoj fikciji, nama preostaje da odlučimo slažemo li se s njenim viđenjem Elizabetine mladosti ili ih zamišljamo nekako drugačije.

VJERA, Tim Willocks

Izdavač: Algoritam, 2014.

1. dio trilogije o Mattiasu Tannhäuseru

[eng. The Religion]

Godina je 1565. Vitezovi iz reda sv. Ivana (Malteški vitezovi, odnosno Vjera), njih tek nekoliko tisuća, na Malti se pripremaju za rat, budući da se svakoga dana očekuje dolazak mnogobrojne vojske sultana Sulejmana Veličanstvenog koja je naumila izvršiti opsadu otoka. Malo dalje, u Messini, Mattias Tannhäuser, bivši janjičar, a sada (recimo to tako) trgovac, dobiva neobičnu zamolbu kontese Carle la Penaultier u kojoj ga moli da nju i njenu družicu Amparo odvede na Maltu i tamo pronađe njenog sina, kojeg nije vidjela od njegovog rođenja prije 12 godina. Tannhäuser nema baš nikakvu želju uvući se u rat u ime bogova koje ne poštuje, ali kad upozna Carlu i Amparo, nešto ga ipak nagna da Carlin opasni zadatak provede u djelo. I dok svi bježe u suprotnom pravcu, u strahu od turske opsade, Tannhäuser uz pomoć odanog sudruga Borsa vodi Carlu i Amparo prema mjestu gdje bi se uskoro trebala odviti jedna od najpoznatijih opsada u povijesti križarskih ratova.

Tim WIllocks u ovom nam je romanu odlučio prepričati veliku opsadu Malte, povijesni događaj koji bi se mogao nazvati i modernijom verzijom Trojanskog rata, ali s drugačijim ishodom. U svojoj priči, Willocks ostaje vjeran povijesnim činjenicama, koristeći se stvarnim osobama koje su sudjelovale u tom sukobu (i s jedne i s druge strane) za svoje likove, od la Valletea i sultana Sulejmana Veličanstvenog do znamenitih vojnih zapovjednika Turguta Reisa i Pijalea.

Sam Tannhäuser, oko kojega se vrti cijela priča, izmišljen je lik, iako je i on baziran na poznatom vitezu i pjesniku iz njemačkih legendi. Tannhäuser je i lik i priča u jednom, jer dok se oko njega odvija sukob Turaka i Maltežana, unutar njega također se s vremena na vrijeme pojavljuje sukob - dječaka koji je odgojen i odrastao kao kršćanin i kojemu su Turci ubili majku i sestre; i mladića čiji je odgoj bio nastavljen među janjičarima i koji je prihvatio muslimansku vjeru i običaje.

Unatoč tim povremenim sukobima koje osjeća u svojoj nutrini, Tannhäuser ne mari za vjeru niti boga, a nakon godina i godina provedenim među janjičarima rata se sasvim dovoljno nagledao za cijeli život i nema nikakvu želju uključiti se u još jedan. No, on to ipak čini, zbog Carle i Amparo, dvije žene koje ga obje na neki način privuku i zbog kojih kreće na Maltu, u još jednu bitku, unatoč svom iskustvu i zdravom razumu koji ga vuku u suprotnom smjeru. Carla i Amparo su razlog zbog kojeg će Tannhäuser sudjelovati u opsadi Malte, one su okidač koji ga tamo odvede, ali iako je jasno da ga te žene privlače, i u trenutku upoznavanja očaran je njihovom glazbom koju mu odsviraju, to mi se ne čini kao dovoljnim razlogom da netko odbaci sva svoja uvjerenja i strmoglavo krene u bitku koju je cijelo to vrijeme namjeravao izbjeći. Istina, ljudi su zbog ljubavi u stanju činiti lude i opasne stvari, ali ljubavni trokut opisan u ovoj knjizi ipak mi se čini previše nedorečen i neuvjerljiv a da bi mogao imati tako važnu ulogu, o kojoj ovisi nastavak čitave radnje.

Sama opsada Malte opisana je detaljno i prateći povijesne činjenice. Svaki nasrtaj turske vojske i otpor branitelja također je opisan u detalje, naturalistički, što mi nije baš omiljen način opisivanja, ali svakako pridonosi općem osjećaju tjeskobe i užasa koji je zacijelo neprestano pratio onih nekoliko tisuća branitelja grada koji su svakoga dana bili prisiljeni odbijati nove napade sve brojnijeg neprijatelja, znajući da su uspjehom tek za još jedan dan odgodili neizbježnu smrt. Na sukobljene strane Willocks gleda i opisuje ih objektivno, ne stajući na stranu niti jedne niti druge vjere i ne namećući neka svoja možebitna razmišljanja o bogu i (ispravnoj) vjeri, što mi se svidjelo. Obzirom na temu radnje, česti i detaljni opisi bitaka nisu neopravdani, i vjerno prenose svu surovost vojne opsade, ali ti opisi pojedinačnih sukoba znaju biti i poprilično dugi i zamorni.

'Vjera' je opsežan roman koji u detalje dočarava jednu od najpoznatijih opsada u povijesti križarskih ratova, pa ako volite povijesne romane svakako posegnite i za ovim. Bez obzira što se radi o prvom dijelu trilogije, ovaj je roman cjelovita i zaokružena priča koja ne vapi za nastavkom. No, možda upravo zbog toga, bit će zanimljivo vidjeti što je Willocks dalje zamislio za svog Tannhäusera i koje ga to bitke tek očekuju.

RAVNICA, Jhumpa Lahiri

Izdavač: Profil, 2014.

[eng. The lowland]

Ovaj roman počinje kao priča o dva brata, Subhashu i Udayanu, koji odrastaju u Calcutti, u Indiji, u 1960.-ima. i '70-ima. Subhash, iako stariji, puno je mirniji i puno više plah od svog neustrašivog i hrabrijeg brata. Dvojica dječaka odrastaju u igri i nestašlucima, zajedno se školuju i skupa uče, te kasnije zajedno studiraju, iako ih različiti interesi tada već vode prema drugačijim studijima.

Već u tinejdžerskim godinama Udayan se počinje zanimati za naksalitski pokret koji se pojavio krajem 60-ih godina u Indiji, a koji objedinjuje različite tamošnje komunističke gerilske skupine. Zaveden idejom revolucije kojom bi trebali postići bolji život za sve stanovnike njegove zemlje, Udayan počinje aktivno sudjelovati u naksalitskom pokretu, zbog čega naposlijetku i strada, kada ga pripadnici paravojne policije strijeljaju zbog ubojstva jednog policajca.

U trenutku bratove pogibije, Subhash se nalazi u SAD-u, na studiju, te se sada prvi puta vraća kući otkako je otišao. Nakon povratka, otkriva da je Udayanova smrt sve promijenila i u neotklonjivoj boli ostavila njihove roditelje i Udayanovu mladu suprugu, Gauri, sada udovicu, koja je još k tome trudna s Udayanovim djetetom. Pokušavajući joj pomoći i spasiti ju od netrpeljivosti koju prema njoj osjećaju njegovi roditelji, koji se nikada nisu pomirili s Udayanovim izborom supruge, Subhash predlaže Gauri da pođe s njim u SAD i tamo započne novi život. No, iako možeš promijeniti okolinu i udaljiti se od izvora boli koja nikada ne popušta, neki su gubici jednostavno preveliki da ih se ikada premosti, ma koliko kolometara prešli i ma koliko puta pokušali početi iznova.

Iako počinje kao priča o dva brata, ovaj je roman u biti priča o gubitku. Udayanova je smrt centralni događaj koji je obilježio živote svih likova koji se u ovoj priči pojavljuju i utjecao na njih tolikom silinom da se posljedice tog događaja osjećaju i kroz čak 3 generacije jedne obitelji. Njegova smrt i gubitak koji njegova obitelj nakon toga osjeća toliko je izražen, da se taj gubitak gotovo može doživjeti kao zasebnog lika u knjizi.

Roman ima 8 dijelova i u njima naizmjence pratimo živote svih likova koje je pogodila Udayanova smrt: njegovu suprugu, roditelje, brata i kći, povremeno skačući unatrag u prošlost, u kojoj se javljaju i dijelovi priče ispričani iz Udayanove perspektive.

U prvom su planu radnje, dakako, Gauri i Subhash, dvoje ljudi najbliskijih Udayanu, koji se s njegovim gubitkom različito nose: Subhash pokušava pokrpati krajeve života koji je Udayan svojom smrću razbio na komadiće i omogućiti nekakav bolji život njegovoj udovici i kćeri; dok se Gauri teško nosi s gubitkom Udayana, sve se više osamljuje i udaljava od svijeta oko sebe, nesposobna išta osjećati, čak ni prema vlastitoj kćeri. Gubitak Udayana nepovratno utječe i na Udayanove i Subhasheve roditelje, pogotovo njihovu majku, koja polako gubi vezu sa stvarnošću i utočište nalazi u zakucima svog uma u kojima su Subhash i Udayan još dječaci, sigurni i sretni u dječjoj naivnosti. Gaurinu i Udayanovu kći, Belu, koja oca nikada nije ni upoznala, njegov će gubitak, prenesen preko majke, znatno obilježiti i njen život odvesti u puno drugačijem smjeru no što bi to bilo da se taj događaj nikada nije dogodio.

Gledano iz povijesnog aspekta, ovaj roman priča i o nastanku naksalitskog pokreta u Indiji, okolnostima koje su dovele do njega i što je na njega utjecalo, kao i o njegovom daljnjem razvoju, a iako se taj aspekt romana nalazi u drugom planu, svejedno nam pruža mogućnost da naučimo nešto o stanju u Indiji u to vrijeme.

Žanrovski, rekla bih da je ovo obiteljska drama, koja precizno i u detalje oslikava živote svakog člana jedne obitelji zasebno, odnosno njihovu tugu i (ne)mogućnost da se nose s boli gubitka bliske osobe. Ono što me se posebno dojmilo je način na koji nam autorica tu sliku obitelji prenosi - obitelji koja, iako čini jedinstvenu obitelj, njeni su članovi jedni od drugih odvojeni različitošću svoje tuge, svaki od njih gotovo potpuno u nemogućnosti da, čak i stojeći tik jedan do drugog, uspostave međusobni kontakt. 

Unatoč temi i onome što opisuje, ova priča nije toliko crna i tjeskobna koliko možda nagađate. Ona je u biti vrlo realistična, vrlo 'živa', s dojmljivim opisima mjesta i situacija i maestralno dočaranim burama u životima njenih likova. Jhumpa Lahiri autorica je koja u svojoj vitrini s trofejima za pisanje čuva i Pulitzerovu nagradu, a iako tog Pulitzera nije dobila za ovaj roman, nego za njenu debitantsku knjigu 'Tumač bolesti', iz njenog se pisanja jasno vidi zašto bi mogla, u daljnjoj karijeri, spomenutu vitrinu obogatiti još kojim Pulitzerom.

PITAJ ALICU, Anonimna autorica

Izdavač: Znanje, 2014.

[eng. Go ask Alice]

'Pitaj Alicu' roman je u obliku dnevnika, pisan u obliku dnevničkih zapisa jedne tinejdžerice, koja prolazi kroz tipičnu adolescentsku krizu identiteta, probleme neuklapanja u okolinu u kojoj se nalazi i u kojoj odrasta, te osjećaj da ju nitko doista ne razumije. Nakon propale tinejdžerske veze s Rogerom, dečkom u kojeg je zaljubljena, Alica prolazi kroz naizmjenične valove depresivnog i entuzijastičnog raspoloženja, oduševljavajući se novim prilikama i novim sredinama, te nakon toga tonući u malodušnost kada promjene ne rezultiraju njenim očekivanjima. Nakon jednog tuluma na kojem joj podmetnu LSD, Alica otkriva svijet droge - slamke spasa koja joj može omogućiti bijeg od stvarnosti, barem nakratko. Iako čvrsto odlučuje da joj se ovo iskustvo s drogom neće ponoviti, Alica će uvidjeti da pobjeći od ovisnosti nije baš tako lako kako je mislila, a možda je i posve nemoguće.

Ovaj me roman uvelike podsjetio na 'Mi djeca s kolodvora ZOO' Christiane F., uglavnom zato što oba romana progovaraju o problemu ovisnosti mladih, iako je knjiga Christiane F. u tome puno detaljnija i opširnija.

Ono što je sjajno istaknuto u ovom romanu je to kako se lako navući na drogu, i kako u početku to uopće ne doživljavaš kao nešto opasno, čak ni značajno, već kao nešto što si 'tek toliko' probao da se malo zabaviš, a s čim možeš u svakom trenutku prestati. No, kao što svi znamo, to nije uopće tako. 

Ova knjiga uvelike se bavi i time zašto uopće jedna djevojka posiže za drogom. Za Alicu, droga ne predstavlja ništa drugo do bijega od stvarnosti na jednu večer ili na tek nekoliko sati, stvarnosti u kojoj nema osjećaj da se uklapa i u kojoj joj se sve čini sivo i grozno. Osamljenost je njen najjači poticaj da uzme drogu, jer se među šarenim svjetlima i halucinacijama koje droga u njoj izaziva ne osjeća tako sama i otuđena od okoline. No, ironija je upravo u tome da ju droga zapravo samo još više udaljava od svih koje voli, a što dalje ode, teže joj se vratiti natrag.

Možda je Alicinu osamljenost teško razumjeti s obzirom da smo navikli u današnjem svijetu Interneta i društvenih mreža biti u svakom trenutku povezani s bilo kim drugim bilo gdje na svijetu, pa da bi razumjeli Alicu treba njenu priču gledati u kontekstu vremena u kojem je napisana i u kojem se odvija, a to su 1970-e: godine kada nije bilo Interneta, Facebooka i smartphonea; ujedno 'lude' godine još uvijek aktualnog hipi pokreta, također godine u kojima se na drogu nije gledalo tako rigorozno kao danas.

Sam naziv ovog romana i opis ulaska u svijet droge vuče paralelu s djelom Lewisa Carrolla, 'Alisa u Zemlji čuda' - jer kao što je Carrollova Alisa uz pomoć kolačića 'Pojedi me' i napitka 'Popij me' dobila mogućnost ulaska u jedan sasvim novi svijet, tako i ova druga Alica čini to isto, ali uz pomoć tableta, dok se svijet u koji ulazi nalazi isključivo u njenoj glavi.

U ovoj knjizi nema toliko detaljno i naturalistički opisanog pakla droge kao što je to Christiane F. opisala u svojoj knjizi, ali je on svejedno vrlo jasno i realistično opisan i prenosi istu poruku: da jednom kad uđeš, teško ćeš ponovno pronaći izlaz. Sam kraj je šokantan, iako je zapravo realan, i nakon čitanja još ćete neko vrijeme sigurno nastaviti razmišljati o Alicinoj priči.

SEZONA KOSTIJU, Samantha Shannon

Izdavač: Profil, 2015.

1. knjiga istoimenog serijala

[eng. The Bone season]

Vrijeme radnje je 2056. godina, a mjesto radnje Scion (njegova londonska citadela). Doba je nove inkvizicije, a ovoga puta lov nije otvoren na vještice, već na vidovnjake. Svatko tko pokazuje ikakav oblik vidovitosti u svakom bi trenutku mogao biti uhvaćen i odveden. Kamo ih odvode i što se s njima poslije dogodi, nitko ne zna. Neki kažu da vidovnjake tako ubijaju. Kako god bilo, odvedene ljude više nikad nitko ne vidi.

Preostali vidovnjaci okupljaju se u zločinačke Organizacije, kako bi bili zaštićeni i kako bi mogli preživjeti. Organizacija ih dobro plaća, ovisno o vrsti vidovitosti, i štiti svoje članove, u zamjenu za usluge koje oni za nju obavljaju.

Paige je članica londonske Organizacije Sedam Pečata. Ona je onironautkinja, skakačica - jedna od najtraženijih vrsta vidovnjaka - jer ima sposobnost uskočiti u tuđe tijelo i obuzeti mu um. Jedne noći, pri povratku s posla, vlak podzemne željeznice u kojem se Paige nalazi zaustavljaju radi kontrole. Naravno, ne radi se običnoj kontroli karata, već posebnim odredima, budnosnicima, koji traže vidovnjake. Suočena s njima, Paige nema drugog izbora da se oslobodi i pobjegne nego da napadne dvojicu budnosnika, nakon čega jedan završi mrtav, a drugi izgubi razum. Paige uspije pobjeći, progonjena krivnjom što je usmrtila i ozbiljno ozlijedila dvoje ljudi, ali njen bijeg ne potraje dugo. Uskoro se nađe na meti cijelog odreda budnosnika, koji ju, iako se ne preda lako, uspiju uloviti.

Uhvaćena, Paige će konačno saznati kamo odvode sve vidovnjake - ali, tajna koja se krije iza lova na vidovnjake skriva nešto još strašnije i još gore nego što bi ikada očekivala...

'Sezona kostiju' fantastični je roman čija se radnja odvija u distopijskom svijetu ne tako daleke budućnosti, u kojoj je slika svijeta, doduše, malčice izmijenjena. Distopije su generalno u posljednje vrijeme vrlo popularan žanr, a kad je nešto toliko popularno i samim time se puno takvih naslova izdaje, teško je naići na nešto što nije 'već viđeno'. A ovo je upravo takav roman.

U potpunosti originalna, ova priča ne bavi se ni vampirima ni vukodlacima, pa čak niti preživljavanjem u post-apokaliptičnom svijetu - ne, u ovoj priči upoznat ćemo jednu sasvim novu rasu natprirodnih bića, kao i već poznate nam, obične ljude s neobičnim sposobnostima, ali onakvima o kakvima još nismo imali prilike čitati. A iako je roman karakteriziran kao 'young adult', u njemu mogu bez problema uživati čitatelji svih generacija.

Iako u svijetu predstavljenom u ovoj distopiji nije došlo ni do kakve apokalipse, svijet se ipak nalazi u jednom od svojih 'mračnih' razdoblja: doba je nove inkvizicije, otvoren je lov na vidovnjake, odnosno sve one drugačije koji se ne uklapaju u određenu 'normalnu' sliku svijeta. Postoji, dakako, i maglovito neodređena prijetnja čovječanstvu, o kojoj ćete malo-pomalo doznavati, kao i o tajnovitoj liniji obrane koja (zasad) tu prijetnju drži pod kontrolom. Ovaj roman krije puno iznenađenja, koja nisam ni slutila da ću otkriti kada sam ga tek počela čitati.

Glavni lik romana je Paige, koja me se izrazito dojmila i koja se dosta razlikuje od tipičnih tinejdžerskih heroina koje susrećemo u sličnim romanima (iako Paige, sa svojih 19 godina, nije više baš ni tinejdžerica). Paige je jaka, odlučna i brzo reagira, uporna je i ne odustaje od svojih nauma, čak i kada joj se ono što treba napraviti čini izrazito teškim. Iako je zbog svojih sposobnosti u stalnoj opasnosti od progona, zbog čega je nepovjerljiva prema svima koje ne poznaje, Paige ne upada u stanja malodušnosti i melankolije i čvrsto nastavlja ići svojim putem, zaobilazeći prepreke kako koja naiđe. Paige, ipak, nije imuna na vlastite osjećaje, pa tako i u ovom romanu postoji naznaka ljubavne priče, ali ta je priča u potpunosti u drugom planu i ne dominira radnjom. A ono što je još bolje - nema nikakvog ljubavnog trokuta, koji u posljednje vrijeme možemo pronaći u gotovo svakom ovakvom romanu.

Samantha Shannon navodno je zamislila ovaj serijal kao seriju od 7 knjiga. To se možda čini preambiciozno, pogotovo u današnje vrijeme kada je uobičajeno da jedna knjiga postane trilogija, a trilogija se razvuče (opravdano ili neopravdano) u još nekoliko dijelova što nekako u većini slučajeva 'razvodni' radnju i nerijetko i upropasti cijeli serijal - ali to će vam se činiti samo dok ne pročitate knjigu. Osobno, veselim se što ću još 6 puta moći čitati o Paigeinim avanturama. Druga knjiga već je vani, treba samo pričekati da dođe i do nas.

TAJNA KĆI, Shilpi Somaya Gowda

Izdavač: Profil, 2013.
[eng. Secret daughter]

'Tajna kći' priča je o dvije žene, koje žive na suprotnim stranama svijeta, i njihove dvije različite sudbine, te o jednom djetetu, koje te dvije žene povezuje.

Kavita je siromašna Indijka sa sela u blizini Mumbaija. Udana je za Jasua, muškarca s kojim joj je brak bio ugovoren, prema tradiciji, i s kojim očekuje drugo dijete. Njeno prvo dijete, djevojčicu, oduzeli su joj odmah nakon poroda i odnijeli, i nikada ju više nije vidjela. Razlog zbog kojeg su to učinili je taj što je Jasuovoj obitelji, koja se bavi ratarstvom, bio potreban dječak, koji bi mogao kad odraste pomagati u polju; a ne djevojčica, čije bi uzdržavanje bilo puno skuplje i za koju bi morali skupiti miraz kad odraste i dođe joj vrijeme za udaju. Iz istog razloga se u siromašnim indijskim obiteljima ženska djeca često ubijaju odmah nakon poroda. Strahujući zbog spola svog drugog djeteta, Kavita smišlja plan kojim bi, ukoliko to opet bude djevojčica, nekako promijenila njezinu sudbinu i omogućila joj da živi.

Somer je Amerikanka, liječnica, koja se tijekom studija medicine zaljubila u Krisa, Indijca i također studenta medicine, za kojega se kasnije i udala. Oboje žive u San Franciscu, i oboje rade kao liječnici. Oboje vole svoj život i svoje poslove, a za potpunu sreću nedostaje im jedino dijete, koje unatoč pokušajima, nikako ne uspijevaju dobiti. Nakon mnogo razmišljanja i uloženog vremena, odlučuju se za posvajanje, i to jedne indijske djevojčice iz sirotišta u Mumbaiju, gdje živi Krisova obitelj. Usvajanjem djevojčice - Ashe - neće započeti samo Somerin i Krisov put u roditeljstvo, već i put povezivanja dviju obitelji koje dolaze iz potpuno različitih kultura, kao i put prihvaćanja međusobnih sličnosti i razlika koje ih ponekad još čvršće povezuju, a ponekad još više razdvajaju...

'Tajna kći' vrlo je zanimljiva knjiga, u kojoj je u prvom planu dirljiva i potresna priča o majčinstvu, gledana iz dva različita kuta gleda gledišta. Dvije žene s početka priče razlikuju se u gotovo svemu: porijeklu, kulturi, pogledima na majčinstvo i svijet oko sebe, ali ipak imaju i nešto zajedničko: ljubav prema djetetu koje ih obje povezuje.

Dok se Kavita svoje djevojčice morala odreći kako bi joj pružila priliku za (bolji) život, znajući da se tuge koja će ju zbog toga pratiti do kraja života nikada neće moći u potpunosti osloboditi, ona se to svejedno ne ustručava učiniti jer je strah za kćerinu dobrobit u njoj puno veći od boli gubitka koji će joj odricanje od kćeri donijeti. Pri tome, Kavita zapravo i nema izbora, ona čini jedino što joj je preostalo da bi bila sigurna da će joj kći preživjeti.

Somer, s druge strane, strašno pati zbog nemogućnosti da ima djecu, ali je svejedno neodlučna i preplašena kada pred nju dođe prilika za usvojenje djeteta. Ono što ju najviše muči zapravo je činjenica da posvojena indijska djevojčica s njom, osim krvi, neće dijeliti ni porijeklo ni kulturu, zbog čega je Somer u neprekidnom strahu da će ju kći napustiti i da će ju izgubiti, zbog čega se pak prema njoj uvijek odnosi pretjerano zaštitnički i pomalo zagušuje njenu slobodu. Taj njen strah najviše dolazi do izražaja kada Asha izrazi želju za upoznavanjem svoje indijske rodbine s očeve strane i istraživanjem indijske kulture.

Ispod teme majčinstva, ovaj roman progovara i o problemu siromaštva i života u bijedi u predgrađima Mumbaija, gdje obitelji žive u strašnim uvjetima, bez vode i struje, u bijednim straćarama bez ikakve zaštite i sa slabim mogućnostima da se iz te bijede izbave. Koliko god težak bio život u predgrađu, koje je zapravo ništa drugo do naselje slamova, siromašne obitelji se svejedno neprestano sele iz okolnih sela prema gradu, u potrazi za poslom i novcem koji bi im omogućio donekle bolji život, ili barem preživljavanje. Strašna, ali još uvijek živuća, praksa ubijanja neželjene ženske djece odmah nakon rođenja, jer ih obitelj nema kako uzdržavati i jer se općenito ženska djeca smatraju većim 'teretom' od muške, samo je dio golemog problema siromaštva i prenapučenosti Indije, o kojem ovaj roman pokušava podići svijest.

Ono što još dolazi do izražaja u ovom romanu je problem sukoba i nerazumijevanja u trenutku kad se susretnu dvije različite kulture, što je vrlo dobro opisano kad Somer sa suprugom dolazi u posjet njegovoj obitelji u Indiju. Umjesto da, poput Somer, drugačijoj kulturi od naše prilazimo sa strahom i oprezom, trebali bismo prihvatiti naše razlike i pokušati se razumjeti, te poštovati tuđe običaje i navike, koliko god nam se to činilo teško ili čudno. Jer unatoč svim razlikama uvijek postoji nešto što nas povezuje, i često smo svi puno sličniji no što nam se to čini.

Gledajući ga u cjelini, ovaj roman progovara o majčinstvu, tuzi, gubitku, siromaštvu i sudaranju dvaju različitih kultura; ali, istodobno, on govori i o pronalasku, izdizanju iz bijede, razumijevanju i nevjerojatnim načinima na kojima ljudi s različitih krajeva svijeta mogu biti povezani. Upoznavanje s nekim indijskim običajima i tamošnjom kulturom dodatni je bonus kojim ova knjiga nakon čitanja oplemenjuje. Moja iskrena preporuka.

PRIČA ZA VREMENSKO BIĆE, Ruth Ozeki

Izdavač: Profil, 2014.

[eng. A tale for the time being]

 

Sada je japanska djevojčica koja je nakon svojih šesnaest godina koje je provela na ovome svijetu došla do zaključka da život kao takav nema smisla, te ga je spremna uskoro napustiti. Ipak, prije no što se to dogodi, Sada je odlučila napisati životnu priču svoje prabake, budističke svećenice kojoj se Sada divi i koju poštuje više od svih drugih ljudi. S tom svrhom, Sada otvara knjigu Marcela Prousta "U potrazi za izgubljenim vremenom", koja je 'hakirana', tj. netko je njen sadržaj zamijenio praznim listovima, ostavivši samo korice, i u nju počinje zapisivati svoju priču, obraćajući se nekoj budućoj zamišljenoj prijateljici koja će tu priču čitati.

Ruth je porijeklom Japanka, koja sa suprugom živi na malom, zabačenom otočiću u blizini kanadske obale. Jednoga dana, za vrijeme šetnje plažom, Ruth na obali pronađe naplavljenu plastičnu vrećicu, u kojoj se nalazi bilježnica, nekoliko pisama i knjiga Marcela Prousta "U potrazi za izgubljenim vremenom" - knjiga koja ispada da uopće nije knjiga već rukom pisani dnevnik šesnaestogodišnje djevojčice, napisan na japanskom. Misleći da je vrećica, nakon nedavnog tsunamija, nekako pomoću morskih struja stigla iz Japana, Ruth otvori dnevnik i pročita prvu stranicu, pri čemu ju prožme osjećaj kao da se njegova autorica obraća upravo njoj, te osjeti dužnost da ga nastavi čitati. 

Čitajući dnevnik, Ruth se otisne na put koji ju vodi sve bliže djevojčici koja ga je napisala, ali koji joj otkriva i neke stvari vezane za vlastiti život, a kojih nikada nije bila ni svjesna, te joj se tek počne otkrivati nit kojom su, čini se, njen i život te djevojčice neraskidivo povezani, na najnevjerojatnije (ili možda najvjerojatnije) načine.

Na ovakav roman ne nailazi se često u književnoj ponudi na našim prostorima. On je dirljiva, neobična, pomalo filozofska i veoma zanimljiva priča o dvije žene različitih dobi, koje dijele isto porijeklo, ali žive na različitim krajevima svijeta, u različitim kulturama, koje nikada nisu imale fizički kontakt jedna s drugom, a koje su, opet, nekako čvrsto povezane, vezama koje su možda i čvršće od onih koje dijele s osobama u vlastitim životima s kojima imaju fizički kontakt.

Ruth i Sada, iako se po mnogočemu razlikuju, dijele i jednu sličnost - obje su u nekoj fazi svog života iskusile život u drugačijoj kulturi od one koju dijele porijeklom. Ruth je svoj život u Japanu zamijenila onim u Americi, pa kasnije sa suprugom preselila na otočić blizu kanadske obale; dok je Sada djetinjstvo provela u SAD-u, u vrijeme kada joj je otac bio zaposlen u silicijskoj dolini u informatičkoj firmi koja je, nažalost, kasnije propala, zbog čega se cijela obitelja morala vratiti u Japan, u kulturu koja je Sadi nepoznata i strana i kojoj joj se, nakon života u Kaliforniji, teško prilagoditi. 

Ni Sadinom ocu nije lako, nakon poslovnog neuspjeha i nezaposlen, vratiti se u zemlju koja više od svega cijeni rad i uspjeh, zbog čega čak nekoliko puta pokuša oduzeti si život. Zbog očevog pokušaja samoubojstva, i toga što se nikako ne može ukopiti u sredinu u kojoj živi, Sada utočište pronalazi u pisanju dnevnika i obraćanju zamišljenoj budućoj prijateljici, koja će možda jednoga dana taj dnevnik pročitati i učiniti time Sadin život manje besmislenim i promašenim (kako ga Sada vidi).

Jedina osoba u kojoj Sada pronalazi utjehu, koju cijeni i kojoj se divi, je njena prabaka, zen budistička svećenica, zbog koje je Sada i odlučila početi s pisanjem dnevnika. Zen budizam i mudrosti proizašle iz njegove filozofije nešto je što se cijelo vrijeme provlači kroz ovaj roman, i što se u njega savršeno uklapa. Ovaj nam roman time pruža priliku naučiti i shvatiti ponešto o drugačijoj kulturi od ove naše, zapadnjačke, i bolje shvatiti samu Sadu i njene postupke. 

Razmišljanjima i stavovima koje nam autorica u ovom romanu donosi, ona nas tjera da i sami počnemo malo dublje promišljati o povezanosti stvari i svijeta koji nas okružuje. Ovo je jedna od onih knjiga na koje nećete puno puta u životu naići, ali koja bi mogla taj vaš život (koliko god malo, možda i neznatno) promijeniti; te knjiga o kojoj ćete svakako, još danima nakon čitanja, i dalje razmišljati.

IZGUBLJENA U PRIJEVODU, Jean Kwok

Izdavač: Profil, 2012.
[eng. Girl in translation]

Dijelom autobiografska, ovo je priča o djevojčici koja je primorana, nakon smrti oca, iz svog rodnog grada Hong Konga, zajedno s majkom, preseliti se u Ameriku, 'u bolji život'. Nakon što Kimberly i njena majka, uz pomoć majčine sestre, stignu u New York, u svoj novi život, ono što ih tamo dočeka daleko je od 'boljeg života' koji su zamišljale. Stan koji im je majčina sestra, teta Paula, osigurala, nalazi se u zgradi predodređenoj za rušenje, vrvi žoharima i štakorima, nema grijanja, niti stakla na prozorima. U svojoj velikodušnosti, majčina sestra osigurala je Kimberlynoj majci i posao u tvornici tekstila čiji je vlasnik njen muž - posao pakiranja robe koji se plaća 50 centi po komadu (i to samo ako se uspije izvršiti na vrijeme za isporuku), a nakon kojeg, tek što im dobiveni ček od plaće unovče, teta Paula i tetak Bill odmah odbiju svotu za stanarinu i za otplatu duga za avionske karte i putovanje kojim su ih doveli u SAD. Da bi posao bio dovršen na vrijeme, Kimberly mora svakog dana nakon škole majci doći pomoći u tvornici, kao što to čine i druga djeca kineskih imigranata, od kojih nemaju svi tu 'sreću', poput Kimberly, da budu ovdje i legalno prijavljeni.

Odlučne da vrate svoje dugove, Kimberly i njena majka nekako se snalaze, grijući se na kuhinjsku peć, zalijepivši vreće za smeće na prozore bez stakala i radeći do sitnih sati u tvornici kako bi sve isporuke dovršile na vrijeme. Jedina je svijetla točka u njihovim životima to što Kimberly odlično ide u školi, iako je isprva imala malo problema s prilagodbom. Kimberly je prirodno inteligentna, brzo uči, a neki joj predmeti, poput matematike i fizike, jednostavno idu od ruke. Dodavši na to činjenicu da školu, tj. naobrazbu, vidi kao jedini spas koji nju i njenu majku može izbaviti iz teškog života u kojem su se našle po dolasku u New York, Kimberly u školi daje sve od sebe i uskoro joj sav taj trud donese i željeni rezultat: ponudu za prijam u privatnu srednju školu, sa punom stipendijom.

Iako joj u školi odlično ide, Kimberly na svojoj koži svejedno cijelo vrijeme osjeća kako je to biti dijete imigranta, stranac u stranoj sredini, koji će samo zbog toga što je stranac često morati iskusiti nepravdu, poniženje i ljubomoru drugih. No, s druge strane, Kimberly će odrastajući u stranoj zemlji iskusiti i kako je to kad te netko posve drugačiji od tebe iskreno prihvati za prijatelja, te će susresti i dobrotu, i prijateljstvo, i ljubav. I ono gorko, i ono slatko, izmijenjivat će se u Kimberlynoj priči koja nam daje izravan uvid u stvaran život imigranata u SAD-u.

Umotavši u priču dijelove iz svog vlastitog života, Kwok se ne libi prikazati svu surovost i težinu života američkih imigranata, koji su u potrazi za 'američkim snom' i 'boljim životom' naišli na sve samo ne to što im 'američki san' po svojoj definiciji obećava. Kwok nam ovom pričom pokazuje ono što zapravo svi mi već znamo: da 'američki san', osim blještavog lica,  ima i (više ili manje) skriveno naličje koje se ne voli baš pokazivati.

Govoreći o problemima imigranata, posebno onih koji su u SAD pristigli iz dalekih istočnih zemalja, vidimo da je siromaštvo tek jedan od problema s kojima se ti ljudi susreću. Puno veći im je problem, u biti, golemi jaz između istočne i zapadne kulture, velike poteškoće u učenju posve drugačijeg jezika i općenito prilagodbe posve drugačijem načinu života. Upravo zbog nerazumijevanja i nesnalaženja u stranoj zemlji i kulturi, većina imigranata, zbog potrebe za novcem, upadne u zamku oportunističkih vlasnika tvornica kojima je cilj što više  iskoristiti ih za slabo plaćenu radnu snagu, koju ne moraju (odnosno ne žele) legalno prijaviti, te kojima stoga ne moraju osigurati plaćanje doprinosa, humane radne uvjete, niti fer plaću za (itekako prekovremeni) rad.

Ova priča, ipak, nije samo priča o surovosti života u bijedi na kakav su Kimberly i njena majka bile osuđene dolaskom u SAD, ona je također i priča o nadi i putu izlaska iz takvog života. Kimberly, iako i sama ima problema sa prilagodbom, u obrazovanju vidi svoj jedini spas, što ju ponuka da se nikada ne prestane truditi, makar morala danonoćno učiti, iscrpljena od pomaganja majci u tvornici. Naravno da nije svatko prirodno nadaren za učenje i matematičke predmete kao Kimberly, što joj je, dakako, puno pomoglo u napredovanju u školi, ali mislim da poruka ove knjige nije nužno baš ta da će se ustrajnošću i trudom sigurno postići uspjeh, niti ćemo tako sigurno ostvariti 'američki san'; već da nam ustrajanje i trud, kao i beskrajna i čelična volja (čak i u najgorim vremenima) pruža mogućnost za taj uspjeh; za izlaz i poboljšanje uvjeta u kojima smo primorani živjeti. Mnogi svoju priliku, nažalost, nisu u mogućnosti iskoristiti, ili ju pak uopće ne dobiju, te tako, nažalost, zauvijek završe 'izgubljeni u prijevodu'.

VITEZ SEDAM KRALJEVINA, George R.R. Martin

Izdavač: Algoritam, 2015.
[eng. A knight of the seven kingdoms]

Psst! Moram vam otkriti jednu tajnu: Naime, iako sam se ranije već susretala s Martinom (pročitala sam, između ostalog, njegovo 'Vjetrovito utočište', roman koji je napisao s Lisom Tuttle), sa svijetom Westerosa se još nisam susrela - tj. još nisam pročitala 'Pjesmu leda i vatre'. Zašto? Nije da taj serijal ne želim čitati, već sam, budući da su razni moji prijatelji i poznanici ljubitelji serijala, koji vječno mrmore oko cliffhangera na kraju svake knjige, bila odlučila pričekati da Martin napiše i izda cijeli serijal pa da onda počnem. Svatko tko je pročitao, započeo ili samo čuo za ovaj serijal zna da je TAJ proces pak nešto što već užasno dugo traje, tako da je čekanje njegovog kraja postalo maltene uzaludno (iako, sigurna sam da će taj kraj već doći. Eventualno. Jednom.). Uglavnom, uhvativši 'Viteza', zbirku od 3 priče koje se događaju u svijetu Westerosa otprilike stoljeće prije događaja iz 'Pjesme', a za koje na koricama knjige piše da "pružaju sjajan uvod u Martinovo ostvarenje onima koji ga tek trebaju upoznati", pomislila sam kako je ova knjiga idealno mjesto za započeti putovanje u Westeros.

Vitez iz naslova je Dunk, odnosno Ser Duncan Visoki, mladić siromašnog porijekla kojeg je lutajući vitez, Ser Arlan od Penidrva, uzeo za svog štitonošu i pred smrt i samog učinio vitezom.

U prvoj priči - 'Lutajućem vitezu' - nakon Ser Arlanove smrti, Dunk odlučuje nastaviti svoj život kao lutajući vitez, te si za prvi cilj postavi 'dobivanje' imena, što mu se čini da će najlakše postići ako se prijavi za neki turnir. S tim u cilju, Dunk se zaputi u Ashford, gdje će se uskoro održati viteški turnir. Na putu, pri jednom konačištu, sretne Egga, ćelavog dječaka koji mu predloži da ga uzme za štitonošu. Iako ga prvo odbije, Egg ga svejedno slijedi do Ashforda, te ga Dunk naposlijetku ipak odluči uzeti u službu. Dok čekaju da turnir službeno počne, Dunk se silom prilika uplete u okršaj princa Aeriona (princa iz vladajuće kuće Targaryen) s jednom lutkaricom, kojega, želeći obraniti lutkaricu, Dunk udari. Suočen sa kaznom zbog udaranja princa, Dunk mora odabrati želi li da mu odrežu stopalo kojim ga je udario ili ogled u borbi. Dunk, dakako, izabire borbu. Jedini je problem što za tu svrhu do jutra mora pronaći još šestoricu vitezova koji će se boriti uz njega, još nepoznatog lutajućeg viteza, u čemu će mu dobro doći novootkriveno pravo Eggovo porijeklo...

U drugoj priči - 'Zakletom maču' - Dunk i Egg nalaze se u službi Ser Eustacea Osgreya, u njegovom zamku, koji je manje-više sve što je ostalo od njegovog, nekoć puno većeg, posjeda. Žarko je ljetno vrijeme i posvuda vlada suša, a stanje se pogorša kada potok koji protječe kroz posjed Ser Eustacea presuši. Dunk i Ser Bennis, još jedan vitez u službi Ser Eustacea, krenu izvidjeti situaciju i otkriju da je netko postavio branu na potok. Zapovjedivši ljudima koje su zatekli da rade kod brane da ju odmah sruše, oni im odgovaraju da je potok u vlasništvu njihove gospodarice Rohanne, Crvene Udovice, te da nemaju nikakvu namjeru rušiti branu. Nato Ser Bennis pobjesni i napadne jednog od ljudi, zbog čega kasnije Crvena Udovica zatraži odštetu, tj. njegovu predaju. Ser Bennisu predaja nije ni na kraj pameti, u čemu ga Ser Eustace zdušno podržava zbog još jedne nepravde koju mu je Crvena Udovica nanijela u prošlosti, te je Dunk suočen s nezahvalnom situacijom u kojoj mora obraniti zamak od vojske Crvene Udovice, imajući na raspolaganju samo Ser Bennisa i starog Ser Eustacea, te šačicu seljaka koji jedva mogu i držati oružje, a kamoli ga upotrijebiti...

U trećoj priči - 'Zagonetnom vitezu' - Dunk i Egg na putovanju na sjever sretnu nekoliko lutajućih vitezova koji su se zaputili na svadbu lorda Butterwella, te ih pozovu da pođu s njima. Isprva oklijevajući, Dunk i Egg ipak svrate u zamak lorda Butterwella, nakon što otkriju da se tamo u čast mladenaca planira održati viteško nadmetanje, čija je nagrada za pobjednika vrlo vrijedno zmajsko jaje. No, osim viteškog nadmetanja, Dunk otkrije da se u zamku sprema još nešto - urota protiv kralja Sedam Kraljevstava i preuzimanje Željeznog prijestolja. Na nesreću, čini se da zamak vrvi od urotnika, a Dunk je među malobrojnim vitezovima koji u to nisu upućeni. Da stvar bude gora, Eggovo porijeklo ovdje se pokaže kao još gora sreća, a ne spas kao što im je to bio u dosadašnjim prilikama, te se Dunk nađe u naizgled bezizlaznoj, i po život opasnoj, situaciji u kojoj mora izvući Egga i sebe iz košnice pune urotnika, ujedno se trudeći nekako spriječiti (ili barem odgoditi) i samu urotu...

Prije svega, moram reći da ova zbirka uopće nije ono što sam očekivala. Budući da Martina često uspoređuju s Tolkienom, očekivala sam priče koje sadrže puno više fantastičnih bića i stvorenja, nešto, da tako kažem, puno više 'fantastično', dok me 'Vitez' zapravo najviše podsjetio na viteške romane, pa čak i Cervantesovu parodiju na iste. Iako je u viteškom romanima glavni junak, vitez, obično neki nacionalni junak ili heroj, Dunk to nije (ili je barem tek na početku svog puta da to postane). No, Dunk također, baš poput junaka viteških romana, stvara i poštuje onaj istinski, čisti ideal viteštva, kojeg je većina već odavno zaboravila ili za kojeg ne mari, te koji u stvarnosti uopće nije ni tako čist ni idealan.

Sve tri priče iz ove zbirke pustolovne su avanture, maštovite i pune iznenađenja, te nerijetko duhovite. Iako je svaka pustolovina ujedno i priča za sebe, sve 3 su povezane, kako glavnim likovima, tako i kronološkim slijedom. U svakoj priči upoznajemo neke drugačije, ali jednako osebujne likove: od arogantnih povlaštenih prinčeva i nemilosrdnih, ali pravednih, vladara, do srčanih vitezova koji svoj poziv shvaćaju i više no ozbiljno, ali i onih koji iza svog viteštva skrivaju svoje razbojništvo i kojekakve druge poroke. Dunk i Egg u tom su društvu poput žita u kukolju, jedinstveni i različiti od sredine u kojoj se kreću: Dunk kao vitez koji još (možda i jedini) drži do časti, hrabrosti i pravde; te Egg koji je također takav, ali za kojega je biti takav još čudnije uzimajući u obzir sloj društva kojem pripada.

Martinov stil pisanja upoznala sam već u drugim njegovim romanima, a vjerujem da ne postoji baš mnogo ljudi koji se s njime nisu nikada susreli, tako da na to neću trošiti previše riječi. Dovoljno je reći da je on u svojim karakterizacijama detaljan, ispredanju priče maštovit i originalan, te u ubacivanju iznenađenja u priču nepredvidiv i potpuno neočekivan. Ljubitelji 'Pjesme leda i vatre' svakako bi tu imali još štošta dodati, dok sam ja, tu na početnoj stepenici, tek na putu da postanem ljubitelj spomenutog serijala (što uopće ne sumnjam da ću postati). Jer, ovo je bio itekako dobar početak.
 
[Objavljeno i na imaginarij.com]