LEGENDA, Marie Lu

Izdavač: Urban Reads, 2014.

1. knjiga istoimene trilogije
[eng. Legend]

U ovom distopijskom svijetu vladaju dvije sile: Republika koja je u ratu sa Kolonijom. Republika je podijeljena na razne sektore, a knjiga je podijeljena na dva pripovjedača - Daya i June. Day je najtraženiji kriminalac, a June je wunderkid (najpametnija i najsposobnija djevojka u Republici) i jedino je ona dobila najveći broj bodova na Ispitu kojeg svaki desetogodišnjak mora položiti i koji mu određuje budućnost u Republici, te jedino June može uloviti Daya koji je optužen za ubojstvo njenog brata. I onda priča počinje.

U Republici vlada kuga. I to u siromašnim sektorima. Day skuplja novce kako bi mogao kupiti lijek za svog brata. Sve kuće koje imaju zaraženog člana imaju označena vrata sa X, ali Dayova kuća je označena drugačije - sa X i crtom koja prolazi kroz sredinu. Što znači ta čudna oznaka? Što se stvarno događa u Republici? Što će June saznati u potrazi za ubojicom svog brata, je li Republika tako čiste savjesti i je li Day stvarno tako opasan?

Knjiga je kratka i uzbudljiva. Day je pametan, hrabar, odlučan, a isto takva je i June. Oboje dijele iste vrline. I oboje žele pravdu. Knjiga je napisana u prvom licu i to naizmjence - malo Dayevom, malo Juninom. I svatko donosi drugu priču, koja se na kraju spoji u zaplet koji ne očekujete.

Uzbudljiv i neočekivan prvijenac Marie Lu. Ona stvara potpuno novi distopijski svijet,koji na površini funkcionira relativno dobro, ali ispod toga, istina je još gora. Ova knjiga se ne ispušta.

[Josip Labaš]

MEHANIČKI ANĐEO, Cassandra Clare

Izdavač: Algoritam, 2014.
1. knjiga iz serijala Paklene naprave

[eng. Clockwork angel (Infernal devices)]

Ako ste već čitali knjige iz serijala Instrumentarij smrtnika Cassandre Clare, tada ste već upoznati s njezinim fantastičnim svijetom sjenolovaca i donjosvjećana. Ako se pak još niste susreli s knjigama ove mlade autorice, kratki uvod u svijet njezinih knjiga slijedi...

Maštoviti svijet Cassandre Clare nastavaju tri tipa stanovnika: obični ljudi, sjenolovci i donjosvjećani. Sjenolovci su posebna ljudska rasa za koju se smatra da su potomci palih anđela (tj. nefili), i čija je svrha postojanja braniti svijet od zlih donjosvjećana. Zbog svojeg porijekla, odgoja i posebnih treninga, sjenolovci su brži i snažniji od običnih ljudi, sposobni su koristiti moć runa koje ih zacjeljuju ili im daju različite moći, a odgovaraju isključivo Klavi - svojevrsnom 'odboru' od nekoliko vodećih sjenolovaca u društvu, koja brine o provođenju i poštivanju zakona koji osiguravaju da sve rase na svijetu žive u miru.

U donjosvjećane spadaju sve vrste nadnaravnih bića: vještice, demoni, vampiri, vukodlaci, itd., a iako su karakterizirani kao 'zlikovci', zapravo nisu svi donjosvjećani zli - neki sasvim normalno žive u miru s ostalim bićima i ne izazivaju nikakve nevolje. Neki čak i povremeno pomažu sjenolovcima, poput moćnog vješca Magnusa Banea. Dok god niti jedna strana ne krši zakone, suživot sjenolovaca i donjosvjećana je moguć i ostvariv.

Što se ljudi tiče, njima je cijeli taj nadnaravni svijet skriven pomoću svojevrsne čarolije opsjene, koja se naziva glamur - čak i da neki čovjek izravno naleti na nešto natprirodno, npr. sukob nekog sjenolovca i donjosvjećanina, zbog glamura on to neće ni opaziti, nego će događaj percipirati kao nešto sasvim obično i svakodnevno, što mu neće uopće privući pažnju. Postoji, ipak, nekolicina ljudi koji mogu vidjeti kroz glamur, a takva je i junakinja ovog romana.

Tessa Gray život je provela u New Yorku, ali kada joj umre teta, koja se nakon smrti roditelja skrbila o Tessi i njenom starijem bratu, Tessa je primorana napustiti New York i otputovati u London, kamo se njen brat Nathaniel bio odselio. Međutim, nakon dugačkog putovanja brodom, umjesto brata, na pristaništu ju dočekaju dvije neobične žene, koje ju pod prevarom da su došle u Nathanielovo ime, otmu i zarobe u svojoj kući. Tessa uskoro saznaje da su te dvije žene zapravo vještice, koje sebe nazivaju Mračnim sestrama, i da je razlog zbog koje su je otele moć za koju ni sama Tessa do tada nije znala da posjeduje. Tessa otkriva da ima moć preobraziti se u nekoga drugoga, bilo koga, bila ta osoba živa ili mrtva.

Dok se trudi pronaći neki način da pobjegne od Mračnih sestara, kao i da sazna što sestre zapravo žele od nje i njene moći, te gdje je Nathaniel i što se s njime dogodilo, Tessi pomoć neočekivano pristigne od dvojice sjenolovaca, Willa i Jema. Privremeno smještena na sigurno, u sjenolovački Institut, Tessa shvaća da je uspjela tek malo odškrinuti vrata koja vode u jedan sasvim drugi svijet, svijet sjenolovaca i donjosvjećana i bića za koja nije ni znala da postoje; ali ujedno i opasan svijet, u kojem je ona iz nekog razloga na meti, i u kojem više ni u što nije sigurna, pa ni u vlastitu prošlost i porijeklo. Jedina stvar zbog koje se osjeća normalno je lančić s privjeskom mehaničkog anđela, čije tiho kuckanje mehanizma ju smiruje i u najnapetijim situacijama, a čini se da baš takve situacije sada leže pred njom...

Originalan svijet Clareinih sjenolovaca i donjosvjećana koji smo već imali prilike upoznati u Instrumentariju smrtnika, nastavlja se i u Paklenim napravama. Radnja je ovaj put smještena u viktorijansku Englesku, čime se ovaj serijal vremenski zapravo odvija prije Intrumentarija. Sam odabir vremena i mjesta radnje mi se veoma svidio, i (iako ne samo) zbog toga mi je ovaj serijal (barem njegov početak) čak nekako bolji od Instrumentarija. Sviđa mi se promatranje mistike i rada sjenolovaca u 19. stoljeću, kada na raspolaganju nisu imali ništa od moderne tehnologije (ne kažem da moderna tehnologija inače ima neku veliku ulogu u radu sjenolovaca, ali već je hendikep sam po sebi recimo, činjenica da ovdje ne mogu mobitelom nikome javiti gdje su, ili nema motornih vozila kojima je moguće brzo stići nekome u pomoć), te su se morali osloniti samo i isključivo na svoje sposobnosti i suborce.

Kao i u Instrumentariju, i ovdje prijateljske i obiteljske veze igraju veliku ulogu - odanost je ključna vrlina koju netko može posjedovati, a imati nekoga na koga se uvijek možeš osloniti najvredniji je dar koji možeš dobiti. Isto tako, najviše boli kad te izda netko tko ti je najbliskiji, a obiteljska izdaja najgora je od svih i to je ono što se provlači i kroz ovaj Clarein roman. Sada već karakteristični likovi Cassandre Clare pojavljuju se i ovdje: oni pomalo problematični i tajanstveni, oni ludo hrabri i odvažni, oni odani i miroljubivi, oni nesigurni, ali nepokolebljivi unatoč svojoj nesigurnosti, oni koji propituju svoje podrijetlo i svoju ulogu na ovome svijetu, oni zlobni i moćni, te oni najgori od svih - oni najnižih poriva i gladni te iste moći.

Sve u ovom romanu fantastično se uklapa u nadasve originalan i maštovit svijet, te isto takvu priču: likovi, događaji, obrati, odnosi među likovima, izdaje i prevrati. Sve ono što mi se svidjelo već u Instrumentariju, ovdje mi se sviđa još i više: atmosfera je nekako mračnija, likovi su zreliji, okruženje - sive ulice Londona - čine jednostavno savršen okvir za priču koja se na njima odvija. A posebno me se dojmila i ona jeziva nota, koju ovaj roman ima, a koje nema u Instrumentariju, a koja se tiče onog mehaničkog u priči. (Rekla bih vam o  čemu se radi, ali ne želim vam pokvariti doživljaj čitanja, pa ću vam ostaviti da sami otkrijete na što ciljam.) Jedino što mi se baš i ne sviđa je čekanje na nastavke. Ali, nadam se, ipak, da na to neću morati dugo čekati.

NEOBIČNO PUTOVANJE FAKIRA KOJI JE ZAGLAVIO U IKEINU ORMARU, Romain Puértolas

Izdavač: Fokus, 2014.
[franc. L' extraordinaire voyage du fakir qui était resté coincé dans une armoire Ikéa]

Adžatašatru, po zanimanju fakir, doputovao je iz Indije u Francusku kako bi obišao parišku IKEU, budući da slavni švedski lanac prodavaonica namještaja u Indiji nema otvorenu niti jednu prodavaonicu, a samo je u IKEI moguće nabaviti novi, moderni krevet od 15.000 čavala, obavezni must-have za svakog fakira koji drži do sebe, i to za samo 99,99 Eura. Kako Adžatašatru nema novca izuzev lažne novčanice od 100 Eura otisnute samo s jedne strane, a koju čuva za kupnju već spomenutog kreveta, odlučio je umjesto u nekom hotelu prenoćiti u IKEI. Ipak, nije računao na to da će baš te noći zaposlenici IKEE odlučiti promijeniti postav izloženog namještaja, te se od nepoželjnih gostiju bio prisiljen sakriti u jedan metalni ormar, kako bi tamo pričekao da odu i, uz malo sreće, ne otkriju ga. Sreća ga je poslužila i nisu ga otkrili, ali nesreća u toj sreći htjela je da baš taj ormar bude među namještajem kojeg treba već ove noći preseliti u drugu prodavaonicu IKEE, i to onu u Velikoj Britaniji. Šćućuren u IKEINOM ormaru, zamotanom u zaštitnu foliju s mjehurićima i uguranom u  kutiju smještenu u tovarni prostor kamiona za selidbe, Adžatašatru kreće na put u Veliku Britaniju, koja će se pokazati kao tek prva postaja malo većeg i puno dužeg puta koji pred njim čeka...

Šaljiv i zabavan, ovaj roman vodi nas na pomalo neobičan put oko svijeta, u kojem ćemo malošto od znamenitosti zemalja u kojima se zateknemo zajedno s Adžatašatruom moći razgledati, a većinu vremena ćemo provesti skutreni u ormarima, kovčezima, balonima i drugim  predmetima smještenim na raznoraznim prijevoznim sredstvima koja će nas vozikati kroz čitav niz zemalja, od Francuske i Velike Britanije, do Španjolske i Libije. Pri tome, na malo ćemo toga uopće moći izravno utjecati: ovo neće biti putovanje u udobnim avionskim sjedalima prve , pa čak ni druge, ni treće klase, već više putovanje na kamenčiću bačenom u riječne brzace koji hita prema neznanom ušću u još manje nam znano more, a po svemu sudeći, na tom ušću bi se mogao nalaziti i vodopad!

U ovoj iznimno duhovitoj i originalnoj priči skriva se malo ozbiljnija problematika. Autor je ovim šaljivim putovanjem jednog Indijskog fakira želio ukazati na probleme s kojima se susreću ilegalni useljenici širom svijeta, i u kakvim, prilično strašnim, uvjetima i s kakvim strahom oni putuju od granice do granice, prema svom, ne željenom, već prijeko im potrebnom, odredištu. Taj je problem izvrsno opisan u situaciji kada Adžatašatrua, ni krivog ni dužnog, zajedno sa šestoricom Sudanaca koje su zajedno s njim otkrili u kamionu na granici s Velikom Britanijom, deportiraju u Španjolsku, jer je ustanovljeno da je to posljednja zemlja iz koje su spomenuti Sudanci došli. Služeći se humorom, pisac ističe kako je baš to praksa mnogih zemalja - ne sagledati slučaj svakog ilegalnog useljenika posebno i odrediti odakle je i zbog čega on došao, već 'ilegalce', u što većim grupama i što prije, poslati nekoj drugoj zemlji, da njoj budu 'na grbači'. U tome se većinom vode principom 'pošaljimo ih odakle su došli', gdje se to 'odakle' odnosi na zadnju zemlju u kojoj su bili prije no što su se pojavili na granici zemlje u kojoj su ih otkrili. Ako se kojim slučajem ne može odrediti odakle je došao neki od otkrivenih ilegalaca, s njim se postupa po principu 's kim si, otamo si' - tako i Adžatašatrua, budući da su ga otkrili zajedno s njima, sa Sudancima šalju natrag u zemlju iz koje su tek doputovali. Pri svom tom seljakanju od zemlje do zemlje, osjeća se onaj gubitak kontrole koji osoba koju seljakaju osjeća na svojoj koži - osjećaj da postaješ ping-pong loptica, koju će svatko udariti u pravcu u kojem želi, te koju nitko ne pita slaže li se s odabirom tog pravca.

Sam Adžatašatru luckast je i zabavan lik, koji kroz ovo neobično putovanje doživljava i svoju osobnu promjenu, a koju čitatelj proživljava zajedno s njim. Kamo god krenemo, susrećemo raznolike i zanimljive likove, manje ili više realistične, ali vrlo duhovito opisane. Priča vrvi neočekivanim susretima i situacijama, i bazirana je u biti na slučajnostima: od samog početka, svaki sljedeći događaj pokrenut će neka nepredviđena slučajnost. Nepredvidivost situacija također je ono što će vas zadržati uz knjigu, i u čemu ćete, u jednakoj mjeri kao i u njenim duhovitim prizorima, uživati čitajući.

Zaglavljivanje u Ikeinom ormaru tek je prva etapa jednog ludog putovanja na koje je, iako ne svojom voljom, krenuo Adžatašatru, a na kojem je svaka sljedeća postaja još nevjerojatnija i još luđa od one prethodne - neke su urnebesno duhovite, neke čak apsurdne, ali svaka je na svoj način zanimljiva i prilično zabavna. Ovo je luckasta, originalna i neobična priča na kakvu nećete često naići, pa ako ste u potrazi za nečim malo drugačijim, svakako preporučam da ju pročitate.

ISTINA O SLUČAJU HARRY QUEBERT, Joël Dicker

Izdavač: Fraktura, 2014.

[franc. La Vérité sur l’Affaire Harry Quebert]

30. srpnja 1975. godine u gradiću Aurora u New Hampshireu, SAD, nestala je petnaestogodišnja djevojčica, Nola Kellergan. Zadnja osoba koja ju je vidjela živu, svu krvavu i kako bježi od nekog progonitelja, ubijena je u svojoj kući. Ubojica nikada nije pronađen, kao ni nestala djevojčica.

33 godine kasnije, Marcus Goldman prolazi kroz spisateljsku krizu. Nakon romana prvijenca, koji je prije dvije godine doživio ogroman uspjeh, Marcus ne pronalazi inspiraciju za drugi roman, a rokovi su sve bliže. Očajan, traži savjet od svog sveučilišnog mentora, renomiranog pisca Harrya Queberta, s kojim je dobar prijatelj i kojeg je znao često posjećivati u njegovoj kući u Aurori. Kada ga i ovaj put Harry pozove u posjet, da ondje u miru pokuša napisati svoju knjigu, Marcus prihvaća, ali se i dalje muči s inspiracijom. Sjedeći u Harryevoj radnoj sobi, istoj onoj u kojoj je Harry napisao svoj vrlo cijenjeni roman 'Porijeklo zla' (roman koji ga je proslavio), Marcus se baci na malo istraživanje ne bi li ga nešto u toj sobi inspiriralo da i on napiše sljedeći veliki roman, te pronalazi skrivenu kutijicu punu slika i pisama - naslovljenih na Nolu Kellergan, i to datiranim iz doba netom prije nego što je nestala. Harry priznaje Marcusu da je prije svih tih godina bio u vezi s Nolom - zabranjenoj vezi, budući da su njemu tada bile 34, a njoj 15. Također mu priznaje da je Nola bila jedina žena koju je ikada volio, razlog zbog kojeg se nikada poslije nije zaljubio i nikada se nije oženio, te je njegova knjiga, 'Porijeklo zla', napisana upravo za nju i njihova je ljubav poslužila kao tema toj knjizi.

Nešto kasnije, na Harryevom posjedu pronađene su ljudske kosti, za koje se zatim utvrđuje da pripadaju Noli Kellergan, koja je, kako se čini, bila ubijena na dan na koji je nestala. Zajedno s Nolom pronađen je i rukopis 'Porijekla zla' s posvetom 'Zbogom, moja draga Nola'. Svi dokazi upućuju na Harrya, koji je odmah uhićen, činjenica da je njegova knjiga napisana za Nolu i da veliča ljubav 34-godišnjaka i 15-godišnjakinje izaziva opću sablazan javnosti, a jedini koji vjeruje da Harry to nije učinio je Marcus. Uzevši si u zadatak da otkrije istinu o tome što se dogodilo prije 33 godine, Marcus počinje istraživati i postavljati pitanja stanovnicima Aurore, pitanja koja ne žele baš svi da budu postavljena...

Ovaj roman iznimno je kompleksno djelo, to je priča u priči u priči, s brojnim likovima i brojnim pitanjima na koja treba odgovoriti. Ona nam predstavlja priču ne samo o jednom liku i jednom događaju, jednom misteriju koji treba riješiti, već priču o cijelom jednom američkom gradiću i gotovo svim njegovim stanovnicima. U fokusu zbivanja je, dakako, sam slučaj ubojstva od prije 33 godine i zabranjena ljubav odraslog muškarca i tinejdžerice, ali iza kulisa odigravaju se i druge priče: priča o prijateljstvu studenta i mentora, priča o zaljubljenosti u pogrešnu osobu, priča o obiteljskoj tragediji i njenim posljedicama.

Roman je podijeljen u 3 dijela, od kojih se svaki sastoji od poglavlja označena brojevima koji idu naopako, od 31. naniže. Svaki broj poglavlja predstavlja jedan od savjeta koji je Harry Quebert svojedobno dao Marcusu, a koji se odnose na to kako pisati i kako napisati dobru knjigu. Ako i sami pišete, neki od ovih savjeta mogli bi vam dati inspiraciju.

Radnja romana ne teče kronološki, već se događaji u sadašnjosti izmjenjuju s onima iz 1975. godine, pri čemu se u fokusu radnje ne nalaze uvijek isti likovi, već se i oni izmjenjuju. Ovako vam to možda zvuči kao da je roman teško pratiti, ali zaista nije - bez obzira na to kako su kronološki poredani i na koga se od likova odnose, događaji teku smisleno i cjelovito, i, poglavlje po poglavlje, otkrivaju nam sve više pojedinosti koje rasvjetljuju okolnosti ubojstva starog 33 godine.

Roman ima preko 600 stranica, a pročitala sam ga u samo 2 dana, jedne noći čitajući do sitnih sati jer jednostavno nisam našla mjesto na kojem bih mogla stati - svako poglavlje završi baš dovoljno napeto i zagonetno da jednostavno moraš saznati što će se sljedeće dogoditi. Radnja je veoma napeta, jedno odgovoreno pitanje postavlja drugo, a tek otkriveni događaj iz prošlosti odmah vodi k nekom sljedećem, kojeg tek treba otkriti. Moram ovdje spomenuti i da su likovi sjajno karakterizirani, do zadnjeg su detalja uvjerljivi, a stil pisanja je na visokoj razini i mislim da Dicker ovim romanom može ponosno stati uz bok nekim od najvećih renomiranih svjetskih književnika (gotovo je teško povjerovati da autor još nema ni 30 godina)!

Gledano u okviru trilera, ovaj triler kao da stoji 'naopačke': na početku, kada se tek otkrije Nolino tijelo, čini se da je cijeli slučaj prilično jasan - svi dokazi upućuju na Harrya, sve okolnosti se s tom pričom poklapaju, gotovo kao da već na samom početku imamo riješeni slučaj. Marcusovim istraživanjem dolazimo do nekih novih otkrića, ali kao da i ona u početku samo još više potvrđuju početnu pretpostavku i Harryevu krivnju. No, kako se radnja zapliće, počet ćete sumnjati u tu početnu pretpostavku, i tražiti druge krivce, ali odmah ću vam reći da ovo nije jedan od onih romana u kojem ćete lako pogoditi što se zapravo dogodilo i tko je krivac: sumnjat ćete u nekoga, pa u još nekoga i graditi teorije, dok će se radnja komplicirati, na listu sumnjivaca dodavat ćete sve više i više likova, u jednom trenutku će vam se možda činiti i da su baš svi to mogli učiniti, ali točno je da, kako su ovaj roman opisali u Timesu: “Vrhunski literarni triler... Prije ćete izludjeti nego pogoditi istinu.” Potpisujem.

Ako ste spremni 'izludjeti', predlažem da se uhvatite čitanja. Vjerujte mi, uživat ćete u svakoj stranici.

TKO PREŽIVI, PRIČAT ĆE, Seth MacFarlane

Izdavač: Algoritam, 2014.

[eng. A million ways to die in the West]

Ova je knjiga napisana prema scenariju za istoimeni film Setha MacFarlanea, što mi, onako na prvu, nije zvučalo baš obećavajuće, ali drago mi je da sam se prevarila, jer ova knjiga je pravi urnebes!

Radi se o Albertu Starku, uzgajivaču ovaca iz Starog Panja, mjesta na Divljem zapadu, koji u svom poslu baš i nije nešto uspješan, a kraj u kojem živi i njegove načine i tradicije baš nimalo ne cijeni. Primjerice, nemilosrdne dvoboje na glavnoj ulici točno u podne, tučnjave u saloonu, liječenje ogrebotine amputacijom, čišćenje rana ptičjim kljucanjem... Samoočuvanje i preživljavanje Albert stavlja ispred svega, a neki (okej, gotovo svi) ga zbog toga nazivaju kukavicom. Albert se na njihova mišljenja ne obazire, jer jedina čije mu je mišljenje važno je njegova djevojka Louise. No, kad ga ona iznenada ostavi, i to da bi se spetljala s Foyem, ljigavim (ali ujedno i vrlo bogatim) vlasnikom brijačnice (i najpomodnijih brkova u gradu), Albert se s time ne može pomiriti i izazove ga na dvoboj. Jedini je problem što mu ni pucanje ne ide baš od ruke, a vremena do dvoboja je jako malo. Srećom, u pomoć će mu priskočiti zagonetna Anna, zgodna nova djevojka u gradu, koja pak za sobom vuče neke svoje probleme (čitaj: žena je najzloglasnijeg odmetnika Divljeg zapada). Novopečeno prijateljstvo počet će izrastati u odnos koji ni jedno ni drugo još nisu u stanju definirati, a prije nego što to i pokušaju dokučiti, moraju riješiti neke preče probleme - i preživjeti ih.

Dijelom vestern, dijelom komedija, ova knjiga je u biti parodija na sve ono što vestern čini vesternom. Umjesto tipičnog šutljivog, hrabrog i tajanstvenog glavnog junaka, majstora na pištolju, imamo Alberta - povučenog, nespretnog i nepoduzetnog, kojem je umjesto slave, 'dobrog' glasa koji će ga pratiti i hrabrosti, na pameti prvenstveno njegov vlastiti život i očuvanje istoga. Umjesto 'mačo' muškarca koji nikad ne pokazuje svoje osjećaje i možebitnu tugu zbog djevojke koja ga je ostavila odmah utapa u prvom saloonu na koji naiđe, ovdje je Albert koji će plakati, moliti i preklinjati svoju djevojku da mu se vrati, koliko god se za to morao nisko spustiti. Umjesto samotnog revolveraša Divljeg zapada, u ovom je vesternu glavni lik nespretni pametnjaković koji umjesto mecima svoje protivnike gađa sarkastičnim primjedbama (u čemu je doista dobar). Albert je duhovit i simpatičan lik koji će vam se sigurno svidjeti i nasmijati vas.

Ostali likovi jednako su živopisni. Npr. Albertov najbolji prijatelj Edward i njegova djevojka Ruth, koji su, iz moralnih razloga, odlučili na svoju prvu zajedničku noć pričekati do braka, iako je ona po zanimanju prostitutka. Ili doktor Brown, koji će vam zaliječiti ranu tako da pusti da ju ptica iskljuca, a zbog porezotine na nozi spremno će vam tu nogu amputirati, kako bi izbjegao pojavljivanje zloglasne bolesti 'nogoprsta'. Tu je i Clinch, pravi odmetnik na zlu glasu, njegova jednako zloglasna banda, Albertovi čangrizavi roditelji, nekolicina Indijanaca spremna pomoći čovjeku da halucinacijama pronađe svoj put, zagonetna i zabranjena opasna djevojka, te jedna ovca s psihičkim poremećajem koja, umjesto u toru, najviše voli boraviti na krovu kuće.

Sve je u ovoj knjizi urnebesno duhovito i zabavno: od opisa prizora Divljeg zapada, naziva ljudi i mjesta (poput glavnog mjesta radnje, Starog Panja), dijaloga, opisa događaja i neočekivanih situacija. Svojim duhovitim sarkazmom Albert će nam predstaviti sve moguće načine na koji te je Divlji zapad u stanju ubiti, a pri tome je nemoguće ne navijati za Alberta da ipak uspije preživjeti - i ispričati nam sve o tome kako mu je to uspjelo. Albert predstavlja lik običnog čovjeka koji je bačen u situaciju koja mu ne odgovara i kojoj nije sklon, te će se stoga mnogi s njim povezati i u njemu prepoznati. 

Iznimno komično djelo, koje će vas na nekim stranicama natjerati da se smijete na sav glas. Kratko je i brzo se čita, ali toliko je zabavno da ćete mu se sigurno htjeti vratiti još koji put, pogotovo kada vam u životu zafali malo smijeha. Za ultimativni doživljaj, preporučam čitanje s kaubojskim šeširom na glavi.

VELIČANSTVENI POSKOKOVI, Ante Tomić

Izdavač: Hena Com, 2014.

Ante Tomić je, za mene, jedan od najboljih domaćih pisaca. A u žanru domaćeg humorističnog romana i najbolji. 'Veličanstveni Poskokovi', njegov najnoviji roman, još je jedno uistinu veličanstveno duhovito djelo, koje vrvi urnebesnim scenama, duhovitim dijalozima i nadasve živopisnim likovima, koji kao da su na stranice romana ušli iz našeg neposrednog susjedstva.

Odmah ću spomenuti da ovi Poskokovi, iako s onima iz Poskokove Drage dijele prezime i potiču iz istog sela (i dijele ljubav nadijevanja vlastitih imena prema slavnim kraljevima i kneževima iz hrvatske povijesti), s ovim potonjima nemaju baš nikakve veze. Ovo nije nastavak 'Čuda u Poskokovoj Dragi', ovo je jedan potpuno novi roman, s potpuno novim Poskocima, u  jednakoj mjeri duhovit i zabavan, ali na potpuno drugačiji način.

Naslovni Poskokovi iz ovog romana su Tomo i Zdeslav, otac i sin. Tomo Poskok vlasnik je najvećeg hrvatskog lanca prodavaonica, bogati tajkun i biznismen čije se poslovno-privatne veze prostiru poput mnogobrojnih krakova hobotnice u sve moćne krugove hrvatskog društva, uključujući vladu i crkvu. Zdeslav je, pak, tipično bogataško dijete, sin jedinac kojem nisu nametnuti nikakvi okviri i granice: Zdeslavov se život sastoji uglavnom od partijanja po čitave dane i noći u društvu svoje djevojke, popularne estradne pjevačice Lune i njenog gej prijatelja stilista. Iako ga je otac postavio u firmu kao jednog od članova nadzornog odbora i marketinškog stručnjaka, Zdeslavu je taj posao iznimno dosadan i naporan, te radije uživa opijajući se i rasipajući obiteljsko bogatstvo po kojekakvim zabavama, usput s par desetaka tisuća Eura osiguravajući svojoj djevojci pobjede na kojekakvim glazbenim festivalima.

No, Zdeslavov će se život okrenuti naglavačke kad jednog jutra, nakon još jedne cjelonoćne zabave, dozna da su mu oba roditelja poginula u eksploziji njihove jahte, na kojoj su provodili odmor ploveći Jadranom. Da stvar bude gora, Zdeslav doznaje da je ostao i bez cjelokupnog obiteljskog bogatstva, budući da je prije smrti otac bio sklopio nekakav ugovor za kredit kojim vlasništvo nad firmom, ukoliko ga ne vrati, predaje misterioznoj tvrtki iz Lihtenštajna, a za vraćanje spomenutog kredita nema ni približno dovoljno novaca. Ostavši bez roditelja, bez novca i bez kuće, samo s Hummerom kojeg mu je majka poklonila za rođendan, Zdeslavova jedina nada za pomoć u otkrivanju prave istine oko toga što se dogodilo njegovim roditeljima i onoga tko stoji iza toga, leži u Koraljki, prodavačici iz jednog od očevih dućana, koja mu se, što je više upoznaje, sve više sviđa, te u bivšem obiteljskom batleru, koji je, sad kad je Zdeslav ostao bez svega, i on također ostao bez posla. Bez resursa i bez novca, Zdeslavu će biti teško dokučiti što se stvarno dogodilo i na brodu i s firmom, pogotovo uzevši u obzir da su u cijelu tu priču upetljani i neki vrlo nezgodni likovi, poput predsjednika vlade, nadbiskupa s Kaptola, te tajanstvenog Jakovljevića, prvog suradnika Tome Poskoka, koji se sada, izgleda, udružio s njegovim protivnicima...

Kako kaže sam Tomić, ovaj je roman rezultat njegovog novinarskog iskustva, a njime je želio srušiti stereotipe o bogatstvu, odnosno izbjeći "zapadanje u predrasudu da je siromaštvo plemenito a bogatstvo ljudski bezvrijedno", što ćete i sami vidjeti u opisima i karakterizaciji likova iz ovog romana. Likovi su, kao što sam spomenula, vrlo živopisni, i također vrlo realistični - gotovo kao da bismo bilo kojeg od njih mogli sresti ako samo malo pogledamo uokolo. Situacije i događaji opisani u ovom romanu u svojoj su biti uistinu, unatoč svim maštovitim i duhovito smišljenim fikcijskim elementima, vjerna preslika našeg društva. Sve ono dobro i sve ono loše, te sve ono očigledno, kao i sve ono za što ne znamo, ali što možda, više ili manje točno, možemo naslutiti da se odigrava 'iza kulisa' (ili, kao u ovom romanu, u tajnom 'zahodskom' skrovištu ispod glavnog zagrebačkog trga), utkano je u radnju ovog romana i začinjeno s popriličnom dozom sarkazma, humora i satire. A roman također sadrži i sasvim dovoljno iznenadnih zaokreta u radnji da ona ostane cijelo vrijeme napeta i zapravo neprestano 'poziva' na čitanje.

Na pitanje kako to da je napisao ovakav roman, Tomić je odgovorio kako misli da "je došlo pravo vrijeme za njega". Ne mogu se više složiti! Tajming je naprosto izvrstan, u ovo vrijeme recesije i post-recesije, sa svime što se događa u našem društvu i oko njega, ovaj satirični i pametno duhoviti roman stigao je u pravi čas - da nas osvježi, nasmije, podigne nam moral i da nam ostavi dovoljno materijala na čiji spomen ćemo se cerekati u mnogim danima koji dolaze, ma koliko crni nam se činili.

ŠEST GODINA, Harlan Coben

Izdavač: Algoritam, 2015.
[eng. Six years]

 

Mislim da je teško napisati triler, to jest, ne da ga je baš teško napisati, već da nije lako, kada si žanrovski pisac trilera, uvijek smisliti novi roman koji neće baš nimalo nalikovati na one prethodne. Zato volim Cobena - jer, iako se u gotovo svakom njegovom romanu provlači ista tema, ona potrage za nestalom ili izgubljenom osobom, svaki njegov roman ipak je sasvim nova, potpuno originalna, uzbudljiva i napeta zavrzlama koja (izuzev teme) uopće nije slična niti jednoj koju je prije napisao.

U 'Šest godina', radi se o izgubljenoj ljubavi. Jake Fisher se prije šest godina zaljubio u Natalie Avery. Iako je njihova romansa trajala prilično kratko, i odvila se u vrijeme dok su oboje, takoreći, bili na odmoru daleko od svojih uobičajenih života (što je gotovo pa definicija 'ljetne romanse', koja rijetko kada preraste u nešto više kada 'ljeto ljubavi' završi), Jake je svim srcem uvjeren da je pronašao ljubav svog života, kao i u to da i ona osjeća isto. Ili je barem osjećala, jer, na samom početku romana, kada upoznajemo Jakea, i kada nam on počinje pričati svoju priču, Jake se nalazi na Natalienom vjenčanju - s drugim. Iako mu je i dalje teško prihvatiti ono što se dogodilo - da ga je Natalie ostavila i udala se za drugog - kada ga ona nakon vjenčanja zamoli da ju zaboravi i da obeća da ju neće tražiti ni nazivati, Jake pristaje i šest godina mu uspijeva održati to obećanje.

Iako i dalje svakodnevno misli na nju, Natalie se aktivno vrati u Jakeov život tek jednog dana kad on na Internetu spazi osmrtnicu Todda Sandersona - istog onog Todda za kojeg se Natalie šest godina prije udala i zbog kojeg je ostavila Jakea. Vođen znatiželjom (željom da ju ponovno vidi? suludom pomisli da bi sada mogli opet biti zajedno?) Jake odluči otići na sprovod, a tamo ga dočeka nešto potpuno nevjerojatno: Toddova smrt je, zapravo, bila umorstvo, a njegova udovica, s kojom ima dvoje djece, uopće nije Natalie, nego neka potpuno druga žena! Neugodno iznenađen otkrićem i sa željom da dozna što se to tu zapravo zbiva, Jake se počne raspitivati uokolo ne bi li što doznao, ali čini se da, kamo god krene, naleti na zid - naime, koga god pita, nitko nikada nije čuo za Natalie, njene udaje za Todda se nitko ne sjeća, a stanovnici mjesta u kojem su se upoznali na onom odmoru prije šest godina, svi se odreda kunu da kolonija u kojoj su bili odsjeli nikada tamo nije ni bila, nego da se na tom mjestu oduvijek nalazi samo farma. Okružem lažima (ili pravom istinom?) sa svih strana, ali ipak još uvjeren u svoju istinu, Jake ne odustaje od pokušaja da sazna što se događa i gdje je nestala Natalie (ako je uopće ikada postojala), čak ni kada ga njegova potraga odvede na put koji bi se mogao pokazati i opasnim po život...

Harlan Coben nam u ovom romanu daje svoj odgovor na pitanje koliko smo daleko spremni ići zbog ljubavi i što smo sve u stanju za nju učiniti. Jakeova ljubav prema Natalie može biti pomalo neshvatljiva ili možda čak nerealna (Tko je od nas u stanju svojim očima gledati kako se netko koga volimo udaje/ženi za drugu osobu i svejedno se cijelo vrijeme nastaviti nadati i vjerovati da još ima neke, koliko god male, nade, i to godinama? Cinik u meni kaže da za tako nešto postoji vrlo mala vjerojatnost, ali to sam samo ja.), ali, zamislite, da jednog dana saznate da je laž sve što ste znali o nekoj osobi koju ste nekada voljeli (ili čak koju samo poznajete), štoviše, da je upitno da ta osoba uopće postoji, zar ne biste htjeli doznati više, makar i samo da zadovoljite vlastitu znatiželju? Jakea motivira ljubav, odnosno slomljeno srce i kao takav on je u stanju krenuti u potragu za svojom izgubljenom ljubavi i na najmanji znak mogućnosti da će neki njegov čin ovoga puta uroditi plodom. A što više doznaje (ili bolje reći NE doznaje, jer svaki trag vodi samo do još više pitanja), to je sve motiviraniji. Čak i na trenutke kada se čini kao da se nalazi u potrazi za duhom, on svejedno ne odustaje, a tu njegovu upornost je jednostavno nemoguće ne respektirati.

Ono što mi se posebno sviđa kod ovog Cobenovog glavnog lika, Jakea, je to što se lako postaviti u njegovu ulogu. Jake je po zanimanju profesor na sveučilištu i po svim je karakteristikama samo običan čovjek. Nema nikakve posebne vještine, nikakve specijalne resurse na raspolaganju, nikakve moćne prijatelje kojima se može obratiti za pomoć, a koji su u stanju ispuniti bilo koji njegov zahtjev i 'učiniti nemoguće'. Sve što Jake ima na raspolaganju je svoj vlastiti um, svoju vlastitu upornost i domišljatost, a iako ima kolege i prijatelje kojima se može obratiti za pomoć, oni su također neki sasvim obični ljudi i njihov domašaj u onome što mogu za njega učiniti je ograničen, što je vrlo realno i to mi se sviđa. Ovaj roman u biti oslikava neku (okej, možda malo neuobičajenu i nesvakidašnju) situaciju u koju je moguće ubaciti sasvim prosječnu običnu osobu, a iz takve situacije Coben opet uspijeva izgraditi jedan odličan triler s vrhunskom napetom pričom. Koliko napetom? Toliko da sam je pročitala u samo nekoliko sati.

I inače mi se sviđaju triler romani koji započinju 'u magli' - oni koji nas već na samom početku bace u kovitlac pitanja na koja želimo saznati odgovore, a svaki je odgovor ujedno i novo pitanje koje nas još više tjera da saznamo druge odgovore i sve ih povežemo u neku smislenu cjelinu; romani u kojima polako skupljamo lego kockice jednu po jednu i započnemo nešto graditi, nešto čemu je, kako dalje idemo i skupljamo kockicu po kockicu, sve lakše razaznati oblik i svrhu. Ovaj je roman upravo takav, jedan od onih koje ne možeš ispustiti dok ne dokučiš što se događa, dok ti se ne razjasni cijela slika i dok ne doživiš onaj 'A-ha!' trenutak kad sve napokon sjedne na svoje mjesto. Moram spomenuti da, usput, ne volim kad mi nakon čitanja ovakvog tipa romana neko pitanje ne ostane razjašnjeno (a ne radi se o romanu u nastavcima), kao da ga je pisac smatrao nevažnim ili ga je zaboravio u toku pisanja ili što god da se dogodilo. Ovdje, umirit ću vas, se sve razjasni, i sva pitanja dobiju svoje odgovore, neka tijekom čitanja, neka tek na kraju. A neka, naravno, i sami prokužite i prije nego što ih pisac odgovori. ;)

Moja konačna ocjena? Čista petica.